Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

9.

RAZGOVORI UZ KAVU

Kafić je bio prazan. Bilo je devet sati — prekasno za jutarnju vekiju i kavu prije posla, prerano za prijepodnevni izlazak na kapučino. Porsche se laštio friško opran, a zgodna srednjoškolka koju je Ljubo uzeo da radi u jutarnjoj smjeni besposleno se nalaktila na aparat za pistaccio. Joško je sjedio sam u separeu, odjeven u kombinezon. Trebao je biti na poslu u deset.

Sjedio je tako nekoliko minuta premećući talog kave, dok vrata nisu zazvonila. Šešelj ga je ugledao i sjeo u odjeljak. Bio je u uniformi, i opazio da je to Joška začudilo.

— Ide se na teren danas. Skratili su smjenu. Valjda da ne bi previše mislili.

Joško je šutio. Njemu nema više terena. Slave je rekao da je dosta i sad je bio u trlišu, kombinezonu INA-e. Nije mu to baš bilo najdraže na svijetu: jebeno raznošenje plina.

— Reci.

Trebalo je obaviti. Šešelj je bio glasnik, a on je bio uho.

— Prvo: ne bi se trebali više viđati. Samo tamo gdje je neizbježno — šta ja znam, na terenu i to. Ovdje ne pogotovo. Matić je rekao da ni mrtvi ne balimo o ovom na javnom mjestu, a ovo je javno mjesto, kužiš.

— Je li ti još nešto Matić rekao osim toga?

Ako je u pitanju i bilo zajedljivosti, to nije bila Joškova namjera.

— Kaže da stvari idu nekako. Medije je sredio, ima veza po redakcijama. Novine i radio će držat zavezana usta. Za to vrijeme, njegov tip na policiji će tiho sređivat stvar. Valja biti strpljiv.

Šešelj je vjerojatno htio hiniti prirodnost, ali je bio upadljiv i iz aviona. Govorio je pretiho, držao se drveno i ukočeno. Joška je ta konspiracija smirivala, djelovala mu ozbiljno.

— A mala?

— Ništa. Tamo je gdje si je zadnji put vidio. Šuti, nismo je još čuli pisnuti. Valjda je u šoku od svega. Baba joj nosi jesti, leži na poljskom krevetu i misli svoje. Ne pokušava pobjeći, na dere se, ništa. Valjda zna da nema kud. Iako, reći ću ti iskreno: da se uhvati urlati, čulo bi je se u pola grada, a mi ne bi mogli ništa. Ali samo šuti. Valjda je u totalnoj depri.

Bio bih i ja, mislio je Joško. — Ali jede?

— Jede. Malo, doduše. Baba joj neki put priča, sjedne pet minuta s njom da ne ispali sasvim. Ali ova stoji kao gljiva u garaži.

Joško je šutio. Kupila mu se nervoza u prsima dok je slušao o maloj: valjda bi se sjetio koliko su zaribali stvar. Premotao je i nadalje šalicu s talogom, i onda se sjetio da će Šešelj otići, a neće ništa naručiti. I to je bilo, k vragu, sumnjivo.

Šešelj je ustao. Izvukao se iz odjeljka i uputio k vratima. Onda se okrenuo, i nalakćen na zid separea pitao: — Jesi li vidio Goju ovih dana?

— Ne.

— Nije nitko.

— Kako to misliš?

— Tako. Nije bio na sprovodu Gazdi. Ne dolazi ovamo.

Sa ženom je doma puklo tako da ona više i ne zna kamo on ide. Nitko ga niti čuje niti vidi.

— Kad vam je zbor za teren?

— U jedan, ispred ratne luke.

— Vidjet ćete ga onda tamo. Mora i on na teren.

Šešelj je kratko šutio. Onda je odvratio, nanovo odlazeći: — Morao bi. Ako nije pukao. Pričao sam s Jakusom i mogu ti reć da je on zabrinut.

— Ne treba biti. Gojo je jak — odvrati Joško. Ali nije bio sasvim siguran je li to što govori istina.

* * *

Zvuk koji se čuo bilo je tek šuplje i sve slabije zavijanje. Nakon što je šesti ili sedmi put okrenuo ključ svog fiata, Miroslav je definitivno shvatio da ovaj neće upaliti. Anlaser je radio: na okret ključa zamašnjak bi se okretao, ali motor nije palio. Galjer je pokušavao opet i opet, sve dok se zvuk iz motora nije pretvorio u zavijanje kao s ploče na krivom broju okretaja: uza sve, sad je ispraznio i bateriju.

A automobil je tog jutra radio. Radio je kad je u zoru odveo Vjeru i smjestio je na Supaval. Radio je kad ga je potom upalio da se odveze do posla. U dva sata Miroslav je izašao iz redakcije i kanio nanovo k ženi u bolnicu. Ovako će morati autobusom.

Koki će ga i sutra zvati, jer ga je zvao i danas četiri-pet puta, i dobivao odgovor da Galjer nije ondje. Sutra će, odlučio je Miroslav, razgovarati s njim i imat će što čuti. Otkad mu je netom pred rat Koki prodao auto, nije prošlo ni cijelih mjesec dana a da je ovaj valjano radio. Prodao mu je za šest tisuća ne jako stari ritmo s generalkom. Ispostavilo se da je istina o generalki bila mnogo skromnija. Galjer je već prve godine mijenjao gume, pakne od kočnica i kotao auspuha. Onda je mijenjao četkice, pa imao lom u mjenjaču i na koncu curenje ulja. Koki ga je dobro oderao i Galjer nije mogao doći k sebi da sad još i zove i traži usluge.

Zapravo, mogao je. Znao je Kokija od škole i znao je da u njegovoj glavi ne postoje riječi kao red, načelo i stid. Koki je bio tekućina koja se izlijeva životom kao voda ulicom nakon što je netko prao auto. Počeo je muljati još kao srednjoškolac. U vrijeme kad su oni studirali, već je bio na ulici sa sitnim biznisima: šverc odjeće iz Trsta, preprodaja ukradenih autodijelova, talijanskih igraćih karata, lažnih švicarskih nožića i All Stars tenisica. Katkad je plivao u novcu, katkad bježao pred dužnicima. Busao se s kreditnim karticama, onda bi sutra žicao soma da izvede kakvu curu na večeru. Krajem devedesetih otkrio je svijet računala kao nepresušno leglo za muljanja. Trebali su mjeseci dok su Kokijevi klijenti počeli shvaćati da monitor nije računalo, već da je računalo ona manja kutija dolje, da ono ne radi samo od sebe nego da treba kupiti i programe. Prema onome što je njima radio podvala s autom je bila igra. Prodavao bi im računala s virusom da bi im kasnije mogao prodati i antivirus program. Umnažao je ilegalne programe, diskete i CD-ROM-ove, kemijao s hardwareom egzotičnog podrijetla, lažnim narudžbenicama, uvoznim povlasticama, uvozio na crno i prodavao na ruke, bez carine. Kad je izbio rat, razgorio se i posao s ukradenim autima. Koki se uvijek čuvao kriminala: nikad nije bio uvučen u krug krađa. On bi kupio „oprani“ auto nakon što bi ovaj odčekao svoje prekucanih brojeva šasije i registriran na ministarstvo obrane. Samo na prebacivanje i legaliziranje ukradenih volkswagena iz Hrvatske u Bosnu mnogi su zaradili milijune.

Koki ne. On je uvijek bio u akciji, ali nikad imućan. Galjer je znao da je i sada u nevolji, i da ga zato i zove. Upleo se, kako je čuo, u zatvoreni krug dugova. Dugovao je nekim tipovima kojima nije bilo mudro dugovati, a sam nije mogao naplatiti potraživanja. Jedan od dužnika bio mu je neki siroti švercer koji je održavao legalni biznis štandom s odjećom na Pazaru. Kako se i sam zakopao s gomilom neprodane robe, platio je Kokiju robom. Koki je tako, pričalo se, dospio u posjed dvjesto i četrdeset sanduka sjevernokorejskih stolnoteniskih loptica koje nije nikome mogao utopiti, a troškovi skladištenja neumitno su jeli robu i na koncu prerasli njezinu vrijednost. Da stvar bude gora, roba je bila u Zagrebu, na Žitnjaku. Galjer je znao da ga Koki zove zbog tih problema, premda nije znao zašto zove baš njega i kako mu on — čovjek bez smisla za biznis i sasvim sigurno bez kapitala — može pomoći. Jedno je znao sigurno: ovo s autom je bila kap previše i imao je silnu želju da Kokija pošalje u pičku materinu.

Ta je želja rasla i kuhala dok se gradski bus lijeno vukao industrijskom zonom. Bio je to rabljeni DAF kupljen u Nizozemskoj i na nadvratcima i povrh vozačke kabine imao je natpise na holandskom koje nitko nije skinuo i koji su izgledali apsurdno u novom okružju. Bio je poluprazan i nečist, mutnih stakala i finih presvlaka od umjetne kože mjestimice raskopanih ključevima ili nožićem.

Glasna vika prenula je Galjera iz odsutnog toka misli. Na stražnjoj platformi busa vidio je krupnog čovjeka crnih brkova i zakrvavljenih očiju koji je zaokupio putnike preglasnim monologom, vidno naloženim alkoholom. Galjer ga nije kanio slušati, ali, kako je govorniku žar rastao, nije se mogao više otkačiti i prepustiti mislima. Zakrvavljeni je držao gnjevni i monotoni miting protiv cijelog svijeta čiji je refren bio „treba ih ubit“. Ubiti je trebalo mnoge. Onoliko dugo koliko je Galjer slušao, trebalo je ubiti sve bivše oficire, sve Srbe u Splitu, sve zapovjednike, dezertere, političare i trgovce. Onda je govorio kako bi trebalo poubijati poštare jer preporučene pošiljke ostavljaju u sandučiću umjesto da se popnu na kat, kako bi trebalo poubijati ugostitelje jer koji kurac ima ‘ko pit po kafićima, neka idu na frontu, i poubijat pisce jer da šta seru. Blizu trogirske stanice je ustao i zaputio se prema vozačevoj niši: nije teturao, i Miroslav s iznenađenjem zaključi da nije pijan, ili bar ne odviše. Na dugom pravcu između dviju postaja udario je šakom u vrata od pleksiglasa i zaurlao: „Tu idem van!“ Vozač je smatrao najrazboritijim da ne reagira. Krvavooki je onda šakom raspalio po vratašcima vozačeve niše drečeći: „Jebemtimater četnik dezerter.“ Miroslav se nagnuo da vidi vozača: bio je krupan i ćelav i crvenio se od neugode. Crvenooki je i dalje urlao da ovdje ide van i u kratkim razmacima nogom udarao u plastična vrata. Brzo su naprsla, da bi se naprslina nalik na paukovu mrežu širila svakim udarcem. Na semaforu vozač popusti i otvori vrata. Krvavooki izađe, a za njim je, koristeći priliku, šmugnula i neka žena.

Vrata su se bezglasno zatvorila. „Jebemti“, reče vozač dovoljno glasno da se vidjelo da želi podijeliti neugodu. „Jebeni“, rekao je, „jebeni Vijetnam“. Galjer u tom času osjeti kako ga je oblila strašna, voajerska nelagoda, kao daje zurio u bogalja ili pretučenog ili bolesnog čovjeka. Gledao je u naprslinu na vratima koja mu je izgledala kao bijeli otrovni cvijet i neugoda mu je rasla sve više i više.

* * *

Ugledala ga je kroz staklo prizemnog redakcijskog izloga kako bezvoljno pilji u oglase izložene iza stakla. Udarila je iznutra nekoliko puta dlanom u izlog da mu skrene pažnju. Istrčala je van, zagrlili su se i pozvala ga je na kavu.

Goju je znala još iz srednje škole. Bili su ista generacija, hodao je godinama s njenom prijateljicom iz razreda i na kraju se oženio njom. Elvira nije Goju, međutim, vidjela četiri-pet godina. Prestali su se viđati nekako u ono doba kad ljudi u braku prestanu izlaziti navečer, kad muškarci dobiju trbušast i okrugao izgled od tjestenine i piva i kad se parovima rađaju djeca. Elvira je gledala koliko se i kako promijenio i začuđeno ustanovila da je proces kod njega bio gotovo obrnut: uvijek velik, oblog lica i sklon salu, Gojo je smršavio i ušiljio se. Elvira opazi da nije u uniformi — znala je da je u gardi dugo, od početka. Djelovao joj je tmurno.

Uputili su se na kavu, ali je Gojo pred vratimo Porschea ustuknuo. „Ne tu“, rekao je, „idemo dolje.“

Bliže gradu sjeli su u jedan finiji lokal, više nalik na kavanu. Imao je separee s gustim cvjetnim ornamentom i umjetne fikuse. Glazba je bila jednako grozna kao u Porscheu, ali je Elvira opazila da kava miriše izvrsno. Naručila je dvije, uočivši da je Gojo poluodsutan i smeten.

— I?

Kao da je čekao neko ovakvo, uopćeno, presudno pitanje. Čekao ga je ustrašeno kao da čeka smaknuće.

— Ništa. Stalno sranje.

— Šta, loše? Jesi li još tamo? — Uz riječ „tamo“ Elvira je klimnula glavom negdje u smjeru brda iznad grada.

— Je. — Gojo je shvatio da „tamo“ znači čuku. — Baš idem danas.

— Bit će da je gadno?

— Ma, nije to.

„Nije to“ Gojo je rekao na taj način da je Elvira sve shvatila kao da je nacrtano. Nije to, ali je sve ostalo. Začudila se kako to nije prije vidjela: Gojo je izgledao kao olupina, ne samo smušen već tjeskoban i slomljen. Prošli su je srsi.

Konobar je donio dvije kave koje su stvarno mirisale dobro. Elvira je odlučila razgovor privesti u konvencionalnije vode.

— Kako je Divna? Na godišnjici smo jedva stigle progovoriti. Kako je mala?

Gojo je malo predugo šutio.

— Elvira, ja i Divna jedva da uopće govorimo. To je totalni krah, bolje ti je ne znati dokle je došlo.

Htjela je reći „Isuse“ ili „sori“, ali joj je to bilo glupo, jer nitko nije umro. Pomislila je načas treba li i ona biti hladna prema Goji, ako je Divnina prijateljica. Otkad je znala Divnu i Goju, znala ih je skupa, i ovo je bilo kao da je istok postao zapad. Pitala je „Kako?“, a onda se ugrizla za zube jer je i to bilo glupo.

— Tako. Jebiga, rat, tereni, nema te doma, dijete raste, postali smo stranci. Stalno me tlačila da se skinem, a kako je bilo gore doma, ja sam bio sve više po terenima. Lakše mi je gore nego doma.

— Zašto se nisi skinuo ranije?

— I gdje nazad? U cementaru? U vojsci bar imam solidnu lovu i još dignem pola od toga na terenski dodatak. U cementari je dvije trećine ekipe na čekanju, morao bih radit četverobrigadno s dva dana noćne u tjednu, a za trećinu love koju imam u gardi. Sad se smirilo, manje je opasno nego 1991., odgulim sedam dana gore i sedam sam dana slobodan kući. Prije se, ženo Božja, ne bi vidjeli cijeli tjedan: ja treću ona prvu smjenu, ja prvu, ona drugu, njoj vikend, a ja prvu. Ne znam više koliko mi mala ima godina. Otkako se ovo pogoršalo, sedam dana u Splitu mi je pakao. Više bih volio gulit obje smjene na Moseću. Bježim za ne bit doma, cijeli sam dan na ulici za ne gledat je u oči.

Opet je malo šutio, a onda odvratio pitanjem. — A ti?

Šutjela je. Sve što je mogla reći bilo je opravdavanje. Jest da sam neudana, ali imam nekoga, jest da radim debilni posao, ali se preživi, jest da nemam djece, ali imam starca na grbi. U tuđim je očima sve to bilo crnje nego u njezinim. Osim toga, nakon ovog što je čula, bolje je bilo da joj nije dobro. Bilo bi je stid sreće. Odlučila je reći nešto obično i dešperatno kao „eto živi se“, „moglo bi gore“, „znaš kako je“, nešto što ne ponižava sugovornika, ali ne iziskuje ni potpitanja.

Nakon što su platili, izašli su van i pozdravili se bez dodira i grljenja. Gojo se uputio uz ulicu s rukama zabijenima u džep, a Elvira je gledala za njim. Bilo joj je istinski krivo vidjeti milog čovjeka u takvu stanju. Ta tjeskoba je bila strašna, mislila je, strašna kao da je iza nje nešto puno više od jednog smrskanog braka.

* * *

Kad je Galjer izašao iz supavalske bolnice na parking pred ulazom, već se mračilo i parkiralište je bilo gotovo prazno. Nad kaštelanskim se zaljevom crvenio zapad poprskan sitnim oblacima, a zrak je mirisao na bolje, na buru. Miroslav se osjećao podvojeno.

Ovima je želio vjerovati, a doimali su se, k tomu, i kao ljudi kojima se može dati povjerenje. Galjera još uvijek nije puštao osjećaj koji ga je obuhvatio prvi put kad je ušao na Supaval. To je bio osjećaj iznimne ozbiljnosti i organiziranosti, pune profesionalnosti i ljubaznosti. Znao je: to je bila ljubaznost nastala iz zadovoljstva, i zadovoljstvo koje je nastalo iz novca. Nije znao je li mito to gorivo koje je ovu kliniku tjeralo dalje. Ali, vidio je da ovi liječnici nisu poput liječnika koje je viđao drugdje. Nisu padali s nogu od umora, nisu bili blijedi, s podočnjacima i potplaćeni, telefoni im nisu bez prestanka zvonili, a rodbina oboljelih nije im visjela za vratom u hodniku.

U nečem su nažalost bili poput liječnika u svakoj drugoj bolnici. Izbjegavali su se očitovati o ičemu. Miroslav nije uspio doznati ništa više od onoga što je već znao. S Matićem nije uspio razgovarati, ostali liječnici otpravljali su ga s uopćenim istinama poput „treba vidjeti“, „čekamo učinke terapije“. Gledao je Vjeru polegnutu na široki jastuk s cjevčicom infuzije u podlaktici i nije znao što može očekivati i čemu se nadati.

Vjera mu, pak, nikad nije izgledala tako slomljenom i pomirenom. Očekivao je da će je u u ovom futurističkom okružju zapljusnuti val ohrabrenja, da će se zanimati za nalaze i terapiju. Ništa od toga: činilo mu se kao da se neki prekidač u njoj prelomio i da je sve pustila u Božje ruke. Kad ju je doveo ovamo, nije ga pitala ni kamo je vodi, ni zašto, ni što će biti. Htio je od nje saznati kako joj je ovdje, ali nije dobio odgovor. Rekla mu je samo da vidi da je osobito paze. „Osobito paze“, tako je rekla: što je dulje razmišljao, činilo mu se da u toj rečenici ima i ironije, i dešperatnosti, i moralnog prijekora. Netko koga osobito paze na onkologiji.

Drugi izvor njegove zlovolje bio je bezazleni pakt s Matićem. Već je tog jutra počeo jesti govna zbog njega i sada je znao da je za Vjerino zdravlje prodao pristojnu fetu duše, dostatnu za dobar biftek. Lidija, Lidija je bila problem. Morao je znati da je ona štreberica i da je neće lako zaustaviti.

Ujutro je odmah nakon uređivačkog kolegija došla k njemu i rekla kako je stvar s Tišmom loše pokrivana. Rekla mu je da je to jaka priča, ljudska tragedija, da najvjerojatnije imamo posla i s otmicom, i da nije dobro što se tako žestoka stvar propušta kroz prste bez veze, policijskim priopćenjima i službenim informacijama. On nije mogao nego muljati. Rekao joj je da ne bi htio špekuliranja i nagađanja u novini i da neće puštati ništa o otmici ili dvostrukom umorstvu prije službene potvrde. Ona je bila već podosta ljuta i odvratila mu je da je ujutro bila na Tišminom sprovodu. Nad lijesom, rekla je, nije bilo nikog. Samo nekoliko susjeda: ni pravoslavnog svećenika, ni bivše žene kojoj u Njemačkoj nisu ušli u trag, ni male koja je tobože u Švabiji. „Taj leš je dolje, u rupi. Tu nema muljanja ni špekulacije“, rekla je, već jako ljuto. Galjer je znao, osjećao, da mijenja boje, ali je ostao miran. Rekao je da je njegova odluka neopoziva: što se male tiče, čeka se da tijelo ispliva ili da policija da nešto službeno. Lidija mu je rekla da joj slama kreativnost i da to ne sliči na njega. Rekla mu je da joj se naočigled ruši u očima: Miroslav je pomislio kako ona i ne zna kolika je on pička i koliko mu je ruka u vreći. Pokušao je s demagogijom: kazao joj je da je želi poštedjeti suvišnog rasipanja snage i da se koncentrira na bitno. Ona je pitala na što bitno, a on je rekao na cigaretnu aferu. Ona je rekla da je sve to s duhanom mazanje očiju i namještaljka, a on nije znao što bi joj rekao jer je jako, jako dobro znao da je to puna i cijela istina.

Iz autobusa je izišao kod zgrade Županije i produžio pješice kući. Noge su ga boljele od stajanja: auto ga je razmazio i više nije bio za cjelodnevno raubanje po javnom prijevozu. Ušao je u stubište: stara i lijepa zgrada s početka stoljeća već se ranila i mrvila od nemara. Nije vonjalo po popišanom kao jutros: dobročiniteljska susjeda odozgo nanovo je sve oprala i osvježila, kao i svakog dana, ponavljajući dirljivi i uzaludni dnevni ritual. Večeras će motociklisti iz kafića ionako opet sve zapišati.

Taj fajt s Lidijom bio je problem koji je želio odmah riješiti. Otključao je vrata, bacio jaknu od umjetne kože i torbu preko stolice i uzeo telefon. Neka Tomljenović presiječe.

Pogledao je na sat. Bilo je šest i četvrt i mogao je zvati: znao je da je urednik čovjek od dnevnih regula i da ga ne bi smio zvati iza ručka. Nije dugo slušao signal: Tomljenović je odmah podigao slušalicu.

Razgovor je bio kratak. Stari je uglavnom slušao i upitnim mrmljanjem navodio Galjera da još govori, kao što rade psihijatri. Miroslav mu je ispričao smišljenu verziju za van: ima moralne dvojbe, ne bi htio žutilo, harangu, kopati bližnjima po rani i slično. Tomljenović dugo nije govorio ništa, a onda mu je, na Miroslavovo veliko iznenađenje, dao potpuno za pravo. „U pravu si“, rekao je mirno, kao psihoterapeut, „to nije naš stil. Smiri tu cijelu stvar. Samo, još bih te nešto savjetovao: pazi na Lidiju. Ona je valjana, dobar radnik, ima bezbroj problema. Idi joj na ruku. Ali ne u ovome: tu stojim iza tebe.“

Galjer nije znao osjeća li se nakon ovog bolje ili kao gora svinja. Stajao je načas uz telefonski stolić i onda podigao slušalicu da nazove Elviru. Odmah ju je spustio: bila je srijeda i ona će biti u montaži do predvečer.

* * *

Krešo je ušao u kafić raskrilivši štakom vrata i bez pozdrava sjeo nasuprot Jošku u odjeljak. Moglo je biti dva sata, Ljubo je sa šankericom prebrojavao utržak, a Joško je već bio pripit od nekoliko pelinkovaca. Hvatala ga je tupost i pribranost mu je popuštala.

— Moram ić’.

— Boli me kurac.

Grubi odgovor zalijepio je Joška za stolicu. Nije dugo razgovarao s Popićem, a ovaj je razgovor počeo onako kako mu se nije sviđalo.

— Je li mala živa?

Joško se najednom osjećao kao da se ledi od pluća na dolje. „Kako zna?“ grozničavo je pitao svoj pripiti mozak i mrzio vlastitu tupu pospanost.

— Koja mala?

— Ne seri, Joke. Je li živa?

— Koja mala?

Krešo tresne šakom po stoliću tako da je čaša s pelinkovcem poskočila uz zveket. Joška je uhvatio iskreni strah: ne od razotkrivanja, ne od zločina, već od Kreše. Činio mu se ludim, potpuno drukčijim čovjekom nego onda, prije svega.

Najrazboritijim mu se činilo prijeći u protunapad. Glasom pripitog pravednika prigovori Kreši da koji se sad kurac busa, kao da je zaboravio što je učinio njegovom bratu. Krešo je bio miran i još jednom ponovio pitanje. Joško je zvučao i izgledao kao na rubu plača. Još jednom ponovi da je Krešo kriv za ono što se dogodilo. Gotovo je uvrijeđeno kazao kako ga jedino on, Joško, uvijek brani kad Slave popizdi i kad ga drugi krive, a da sad ovo dobiva za uzvrat.

Krešo je sjedio, nabijen intenzivnom, golom i koncentriranom ljutnjom, ljutnjom na rat, na sve, a sada na Joška. Ljutnja ga je jela i gonila kao mlazni motor i nije ni za milimetar eskivirao na Barićev pokušaj. Prebit ću ga, mislio je, majke mi, prebit ću ga bude li ovako srao.

— Idem — pokuša ponovno Joško i ustane nevoljko, ne okrećući leđa Kreši. Krešo je skočio poput pume i zgrabio ga palcem i kažiprstom za čeljust. Privio ga je bliže k sebi. „Nećeš ti nigdje dok mi ne rečeš šta je s malom.“ Nije više znao zašto to radi ni što želi postići. Nije ga bilo briga ni za tu malu kurvetinu ni za Bariće koliko ih je god bilo. Samo mu se gadilo. Gadio mu se nered, gadio mu se Joško i mali ljigavci koji seru po birtijama i ratuju po stambenim četvrtima. Znao je da sad može ubiti Joška i znao je da bi poslije ispalo da je bio neuračunljiv. Frigalo mu se ako je mala i mrtva, nije uopće mario gdje je, jedino je htio da cmizdravac poliže što je učinio.

Krešo osjeti na zapešću snažan stisak koji mu je šaku odvajao od Joškove čeljusti i začu nekoga tko ih razdvaja i smiruje. Ljubo je vidio gušanje, brzo zaobišao šank i umetnuo se, nizak, ali okrugao i čvrst, između sukobljenih. Savio je Krešinu ruku, odgurnuo Joška i razdvojio borce coktajući jezikom kao da umiruje konje.

Krešo sjedne. Mirovao je, Ljubo mu je položio ruku na rame, ali pogled mu je još sijevao. Joško se, još uvijek ne okrećući leda, povlačio prema vratima zadižući zgužvani kombinezon. Vrata su zvecnula kad ih je otvorio. Najednom se okrenuo i povikao „Boli te kurac! Boli te kurac šta je bilo s njom! Drži se dalje od nas!“

Krešu je bijes pomalo puštao. Zamolio je Ljubu da mu donese pivo, još gledajući u vrata koja su se odavno zatvorila za Joškom. U jednome je Joke bio u pravu: sve ga se to skupa zbilja nije ticalo. U nečem je, međutim, i on bio u pravu. Predosjećaj ga nije varao: oni, oni su to bili i mala je negdje tu, mrtva ili živa.

* * *

Iz kuhinje se čulo zveckanje posuđa koje je majka ugrubo čistila i polagala u sudoper. Ručak je bio gotov. Pojeli su u miru zdjelu žutinice s maslinovim uljem i friganom ribom, Krešo je sa zanimanjem listao novine, a Lidija je pušila na trosjedu ispijajući čašu vina. Pušila je rijetko i samo nakon obroka i tada je uistinu uživala.

— Čuj — zapitao je nenadano — zna li se šta oko onog Tišme?

— Super si se sjetio pitat. Pol jutra pucam od bijesa zbog te stvari.

— Zašto?

— Zato šta mi urednik ne da maknut. Što se Tišme tiče, samo se službena izvješća mogu tiskati. Popizdila sam. Bila sam jutros i kod Tomljenovića, a on mi je rekao da je to za novinu sad drugorazredna stvar, i neka se uhvatim cigareta.

— Šta si mu ti rekla?

— Rekla sam mu da sam bila na pogrebu tom čovjeku, i da ono što leži u kovčegu meni ne može nikako biti drugorazredna stvar.

— Šta se zbilja zna o svemu tome?

— Zašto te to toliko kopka?

— Zato šta znam tko su ubojice.

Lidija naglo svrati pogled na brata, ne skrivajući zaprepaštenje. On ju je gledao kao da uživa, poput zlobnog profesora na ispitu.

Jednu stvar Krešo doista cijelo vrijeme nije razumio: kog ga vraga sve to skupa zanima? Nije ga bilo briga za taj dječji leš bačen tko zna gdje. Nije zamrzio svoju bivšu škvadru: zapravo, teško je reći i da su prestali ikad biti prijatelji. Mogao je samo nastradati i sam završiti u kakvoj grabi. Ipak — cijela ga je ta stvar privlačila kao što insekte privlači trulež i smrad. Bio je, u nekom bolesnom mazohističkom tripu, opčinjen tom gadarijom, pijanom svinjarijom koja je završila, kako je držao, umorstvom djeteta. Kao da je ta grozota sadržavala sve što je sad mislio o ratu i mislio o svijetu i ta ga je kristalna čistoća dreka dovodila u neko grozničavo uzbuđenje. Naravno da ga nije bilo briga za malu. Nije mu bilo stalo ni do toga da vidi Bariće u lisičinama. Nikad ne bi svjedočio protiv njih ili ih cinkario. Ali — pomisao da će šit biti potpun, da će im na nos izaći što su napravili, proizvodila je kod Kreše osjećaj ugode koji je grijao.

Ispričao je Lidiji sve: o birtijskom zapijanju, o prijetnjama, o čudnom Jakusovom ponašanju i o jutrošnjem gušanju s malim Joškom. Slušala ga je otvorenih usta. Nakon što je završio, bar pola minute nije rekla ništa.

— Šta sad, policija?

— Ništa policija. Ne misliš valjda da ću ih odcinkarit?

— Ne možeš, kužim. To ti je ekipa.

— Nisu oni meni ništa. Boli me kurac za bilo kog od njih osim Goje. Jedino radi njega ne bih mogao, on je uvijek bio fer frajer. Neću ih prijavit iz načela: kao da je policija išta bolja od njih, uostalom.

— Šta ćemo onda?

— Mi ništa. Ti ništa, zapravo. Ništa nemoj pisat o ovome.

— Ne bih mogla ni da hoću.

— I nemoj. Ipak: možeš nešto napravit.

— Šta?

— Znaš li nekog od ekipe koja ima pristup u kuću Tišminih?

— Znam ih sto. Valjda sam ipak novinar Kronike 92.

— Izaberi jednog od tih sto kojem vjeruješ i koji ne priča previše. Nastoj ući u kuću i dokopati se putovnice od klinke.

— Krešo, šta ti zapravo namjeravaš?

— Još uvijek ništa. Treba čekati i mirovati.

Lidija otrese pepeo i ispitivački ga pogleda. Iz kuhinje se, tih i trajan, još čuo mlaz vode koji lije po musavim tanjurima.

* * *

Još uvijek je bilo ružno, hladno jugo. Taksi naručen telefonom pojavio se na parkiralištu iza Elvirine kuće nakon dvadesetak minuta. Miroslav se zbio pod strehu kućnog ulaza i bio više promrznut nego ljut. Sjeo je u taksi koji je mirisao po podnim oblogama i čarobnom drvcu. Još jednom je poželio imati novi auto i sjetio se svog ritma kojeg je tog popodneva ostavio na servisu.

Od Elvire je otišao zdvojan. Kanio joj je te večeri reći kako je bilo kod Matića. Reći sve: uključujući i sramni dio, protuuslugu. Na koncu mu se nije dalo. Uvjerio je sebe da će Elviri biti milije da vjeruje kako je Vjera na Supavlu samo zahvaljujući njezinoj riječi. Ispričao joj je samo prvi dio razgovora s Matićem.

Rekao joj je tada — prvi put — da više ne vjeruje u Vjerino ozdravljenje. Izrekao je to, i slušao sam sebe kao da to netko drugi govori. Kad je to rekao, prvi put je čisto i kristalno shvatio da to ne misli od jučer: da duboko u sebi ne gaji nade već dugo. Te je večeri to rekao i to pouzdano znao. Ono što je vidio u Supavlu i što je gledao iz dana u dan, bilo je dovoljno jasno. Vjera je kopnila brzo, kao po nekoj strašnoj matematičkoj krivulji. Znao je, vidio je da ona više ne vjeruje ni u što i da hoće da sve to prestane. Ona nije vjerovala, liječnici nisu vjerovali i na koncu, sada, ni on više nije vjerovao.

Tako je rekao Elviri, a ona je šutjela, taktična kao i svaki put.

Taksi je — očito s čokom podignutim zbog hladnoće — bučio istočnim Splitom. U jednom trenu Galjer oslovi vozača i zapita ga zna li gdje je Plastenička 138. „Na Sirobuji“, odvrati vozač nakon što je zamrmljao potvrdno. „Vozite tamo“, reče Miroslav.

Taksi se okrenuo na praznoj aveniji i zaputio k istočnoj petlji. Izašao je na autocestu i skrenuo lijevo iza skladišta građevinskog materijala. Cesta je postala lošija. Prolazili su kraj niza sličnih, poludovršenih kuća, a Galjer naloži vozaču da vozi sporo. Taksi se vukao kvartom još šest-sedam minuta dok Galjer nije ugledao ono što je tražio. Okupana svjetlom popravljenog javnog kandelabra, stajala je, poveća i žbukana bavarskom žbukom, Tišmina kuća. Galjer ju je prepoznao s fotografija koje je vidio i nije ih objavio.

Dao je znak vozaču da stane. Taksi je, upaljenih farova i u leru, stajao na blatnoj čistini. Vozač obori čok i počešlja se rukom. Galjer je gledao nekoliko časaka kuću okupanu farovima kao pred streljačkim zidom. Potom dodirne vozača za rame i da mu nalog da vozi u Tolstojevu ulicu.