Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

8.

VREMENA KADA KASNE VLAKOVI

 

Pepsi Colin reklamni sat pokazivao je jedan i četvrt. Elvira je promatrala pomicanja kazaljki, čekajući da napetost u želucu prođe. Nije prolazila: Elvira shvati da više ne može i ugasi računalo. Ustane i uzme kabanicu. Cure iz student-servisa koje su sjedile uz ostale monitore pogledale su je zbunjeno. Mahnula im je rukom i izašla iz sobe. Više nije u stanju raditi, a pitanje je koliko se radom moglo zvati cjelojutarnje tupo piljenje u ekran, bez koncentracije i volje. Malo zraka će joj dobro doći.

Sporo je hodala Solinskom ulicom ne osjećajući da joj zrak godi: bio je vlažan, gust i južan i nije joj bistrio glavu tupu od jučerašnjeg izlaska dokasna. Na jutarnju mutnu glavu nadovezao se blesavi radni ponedjeljak, a na njega tmasto, kapljičavo jugo koje se crnjelo na okolnim brdima i sivjelo u zraku.

Elvira je nanovo u glavi vrtjela film prošle večeri. Željela je odagnati tupost i poželi oštar i mirisan espresso. Preko ulice nalazio se kafić i ona se upravi prema njemu.

Nikad nije bila unutra. Bio je, doduše, na korak od ureda, prolazila je pokraj njega svaki dan, ali Elviri se, koliko je izvana mogla suditi, nije sviđao. Izgledao joj je kao jedan od onih stupidnih muških kafića koji se zovu po markama trkaćih vozila, imaju poker-aparate i uokvirene postere formule 1 i prsatih plavuša. Zvono je zvecnulo kad je ušla. Previla je preko ruke već vlažnu kabanicu, naručila duplu kavu i zatvorila oči da se malo pribere.

Jučer je bilo jezivo koliko je i mislila. Dvadeset i šest sredovječnih, odebljih, tužnih slučajeva običaj je sabrao na jedno mjesto na kojemu su se svi osjećali kao uronjeni u ledenu vodu. Sve je bilo kako je pretpostavljala: cure su se popunile, imale loše obojene plave pramenove i pokazivale su fotografije djece na kojima su se oči slikanih crvenile od blica poput očiju kunića. Muškaraca je bilo manje, bili su predobro odjeveni i razbacivali su se kavalirskim galantnostima kakve očito dugo nisu prakticirali. Elvira nije znala što bi: sa ženama joj se nije razgovaralo jer je osjećala da će potonuti u meke, ljepljive i njoj tjeskobne priče o obitelji, pelenama i roditeljskim sastancima. Još bi joj gore bilo s muškima: možda jedina samac, mršava i još uvijek dobrog izgleda, bila je idealna meta za nabacivanja uljuljanih muževa željnih izvanbračnog uspjeha.

Elvira otvori oči i osvrne se po kafiću. Bio je uglavnom prazan. Neka dva klinca — jedan u uniformi — natezala su poker-aparat i nešto tiho šuškala. U separeu u dnu sjedila je nekakva crnka kao iz loših folk-spotova, pretjerano bojana, nacrvenjena, s izrazitim madežom i nečim oštrim u čašici. Okrenut leđima Elviri na barskoj je stolici sjedio mladić bez noge od potkoljenice nadolje. Pio je Karlovačko pivo. Elvira ga je prepoznala: tog je jutra počeo raditi kod njih.

Elviri se već jutros nije svidio. Gojo, muž njezine srednjoškolske prijateljice, bio ju je zamolio prije dva ili tri mjeseca da pomogne naći neki posao njegovu ratnom prijatelju, povratniku i invalidu. Rado je to učinila. Razgovarala je s vlasnikom malog oglasnika i dogovorili su se da tog tipa prime na rad na terminalu. Nakon tri ili četiri odgode jutros se pojavio na svom prvom radnom danu, i Elviri ostavio osjećaj prilične neugode. Ponašao se mrtvo i beživotno. Nije pokazivao odviše zanimanja za posao, nije pitao za plaću, a nakon desetak minuta uvodnih uputa pokupio se van najavljujući da počinje sutra. Elviri se činilo kao da ih sve gleda kroz neku mrenu, kao ribe u akvariju. Tako je gledao i nju sada: Elvira je čekala da joj on prvi kimne glavom, pa mu odzdravi.

Srknula je kavu s ugodom. Osjećala je kako joj kava istjeruje ružnu kiselost u želucu, kiselost od sinoć.

Sinoć je — napokon — odlučila sjesti do Matica i večer koja nije mirisala na dobro posvetiti zadaći. Na koncu je to ispalo ponajbolje rješenje. Dijelom i zato što je uspjela: Matić se prijazno ponudio da mu se Elvirin prijatelj javi već jutros. Ali i zato što je sve u svemu Matić bio najugodnija osoba te večeri. Naizgled je bio poput ostalih: predobro odjeven, s već poodmaklim znakovima srednje dobi i odviše ljubazan. Nije, međutim, prionuo općem blesiranju kojeg se Elvira cijele večeri grozila. Imao je nešto sjetno u pogledu, govorio je malo, i uglavnom se obraćao samo Elviri. Nije osjetila u njemu ničeg nadmenog, muškaračkog, pobjedničkog, ničeg što bi išlo uz veliki opel na parkiralištu ispred restorana. Činio se kao čovjek koji je već negdje drugdje, i to joj se sviđalo. Ispratio ju je kad je večer bila gotova po kišom opranom parkiralištu do auta. Očekivala je s nelagodnim oprezom neki znak udvaranja ili nametanja. Ništa. Doimao se i tada jednako zatvorenim i suzdržanim kao i cijelu večer. Elvira je morala priznati da se strašno promijenio od školske dobi, da se učinio, kako su znali reći Splićani u takvim slučajevima. Kad je Elvira stigla kući, bila su gotovo tri sata i na koncu se nije osjećala loše. Mislila je sa zadovoljstvom o tome kako je pomogla Miroslavu, skuhala je lipov čaj, polako ga srkala uz tiho upaljen noćni radijski program i uljuljkivala se u san.

Loše je došlo sutra. Ne samo južina, ne samo Gojin čudni invalid koji ju je naljutio i ne samo kiselina koju je istjerala tek sada, kavom. Sve je nekako bilo na rubu kolapsa.

Elvira je u Tjedni marketing došla neposredno pred rat, i bila je tada jedini zaposlenik. List je tada bio među rijetkima takve vrste. Vlasnik, inače trgovac računalima, radio je pripremu sam, a tjednik tiskao u nekoj jeftinoj hercegovačkoj tiskari. Novina se temeljila na ideji da prima besplatne oglase građana i jeftino naplaćuje reklame, a da se distribuira kolportažom i po trgovinama mješovite robe uz umjerenu cijenu. Tjedni marketing golobradi su kolporteri prodavali po raskrižjima dok je na semaforu bilo crveno, i na vratima stadiona prije početka utakmice. Veliki snopovi nalazili bi se u samoposluživanjima uz blagajnu i blagajnice bi vraćale primjerak umjesto sitniša. Ljudi su kupovali i prodavali zemljišta, automobile i oglašavali biznis, a sve je to prolazilo kroz ruke Elviri koja je prvih godina bila jedini urednik, daktilograf i blagajnik. Srijedom bi odnijela disketu na gornji kat, prelomila list s nekim mladim hakerom-studentom, i tako završila radni tjedan. Posao se kasnije razgranao, oglase su sada unosile studentice, uglavnom vlasnikove zemljakinje s Neretve, a Elvira je nadzirala posao i polagala ceh. Posla je bilo puno kao i uvijek, ali Elvira, starosjedilac, mogla je sebi priuštiti da se u ponedjeljak digne u jedan i ode na kavu, pa potom u nepoznatom smjeru. Staž ipak nešto znači.

Voljela je o sebi misliti kao o nekom tko dobro poznaje život. Veliki dio tog samopouzdanja crpila je iz ove četiri godine u Tjednom marketingu. Danas je znala da nema ničeg boljeg za upoznavanje stvarne, punokrvne zbilje nego što je čitanje tjednih oglasnika. Ili još bolje: rad u takvom oglasniku. Jer, oni su bili mali presjek svega što je taj ljudski mravinjak radio, tražio i htio u tjedan dana, zapleten, užurban i uskovitlan biznisom i preživljavanjem.

Što sve ljudi nisu prodavali, kupovali ili tražili! Svaki je broj tjednika za Elviru bio novi prozor u zastrašujući i zanimljiv svijet. Nudili su se telefoni ušvercani iz Njemačke, radiokasetofoni iz obijenih auta, višak građevinskog materijala, freze, pumpe, dizalice i bojleri. Ljudi su prodavali da prežive starija računala, vinilske LP-je i alat i strojeve koji su kisnuli negdje u dvorištu desetljećima. Vozila su bila priča za sebe: bar jednom mjesečno pojavio bi se kakav penzioner koji bi prodavao simcu zaribalog motora i još jednu ulupljenog lima, koje je u paru — pogriješivši — kupio da sastavi jednu ispravnu. Ili bi se pojavio seoski svećenik voljan povoljno prodati dobro očuvana golfa koji mu leži u sjeniku, ili pčelar koji je zastavin kombi preuredio u košnicu, ili umirovljenik koji je svoju bubu iz šezdesetih cijenio poput zlata.

Stanovi su bili predvidivi. Mogla je naočigled pratiti, iz tjedna u tjedan, kako se hrvatski stambeni fond mrvi na stotine psećih izbi, mikroskopskih ćelija. Mijenjan je veći stan za dva, dva za tri, veći za manji, uz otkup, raspolovljavane su i prodavane polovice građanskih stanova u centru. Novovjenčani parovi su dolazili, a sa svakim je priča bila ista: ili podstanarstvo skupo kao zlato, ili neveseo suživot sa starima, ili još jedna avantura stranicama malog oglasnika u potrazi za otkupivim i useljivim tavanom, za nekim tko bi prodao dva stana za jedan veći ili za jedan mali i novce, i tako oslobodio jednu obitelj stvorivši joj njezine preplaćene kvadrate. Katkad joj se činilo da bi, da postoje, stanovi od deset kvadrata bili poput zlata.

Najtjeskobnija je, međutim, bila rubrika Barba Lina, i Elvira nije mogla sebi oprostiti što je stvorila to užasno novinsko čedo. Barba Lino bio je beznačajni lokalni vještac koji je dolazio ljudima kući i umjereno im naplaćivao to što bi im viskom premjerio stan, ispipao unutrašnje organe, i, u prilikama kad bi osjetio da smije, prognozirao zdravlje i ljubavnu sreću. Elvira ga je dovela prve godine rata gazdi i predložila mu da Lino odgovara u Tjednom marketingu na pitanja o ljubavi i braku i proriče budućnost. Stoput se pokajala.

Ne zato što za Visak Barba Lina, a tako su nazvali rubriku, nije bilo interesa. Naprotiv: bili su zasuti pismima i Visak je postao mnogima glavni razlog za kupovanje lista. Pokajala se zato što je rubrika uskoro postala takvo ogledalo jada da se osjećala kao voajer, a cijeli je tjednik, tako je bar mislila, dobivao jedan gadan, amoralan i zlouporabljujući predznak.

Platila je kavu, ogrnula se i izašla iz lokala iščekujući hoće li je jednonogi pozdraviti. On je i dalje smrknut sjedio uz šank i pivo. U Solinskoj ulici kolnik je već bio suh, ali je jugo još bilo u zraku. Autobus je čekala kratko: došao je nakon minute ili dvije, i to ne osobito nakrcan: objesila se na prečku na zadnjoj platformi. U želucu joj se zlovolja kupila u čvrsto i kompaktno klupko, kao da je od nje načinila grudu. Sada je znala: najveći razlog zašto je cijelu jutro u depri bio je, ipak i nakon svega, Lino. Više ga nije mogla podnijeti.

Glavne mušterije Barba Lina bile su zlosretne udavače. Trećinu pisama činila su pisma starijih i nelijepih djevojaka koje su željele da im čudesni visak kaže kada će pronaći svoju ljubav i udati se. Dobar dio pisama odnosio se na bračne krize: žene koje žele znati je li im nevjera otkrivena, supružnici koji žele otkriti međusobne stvarne osjećaje, majke koje bi htjele znati hoće li im se muž pomiriti s najstarijim sinom. Ostalo su bile bolesti: Barba Lino je tako viskom pogađao što će biti s nečijim bubrezima, hoće li operacija uspjeti, hoće li tumor biti dobroćudan, dijete biti muško. Linovi su odgovori bili pitijski, dvosmisleni i vješti. Na ženidbene upite odgovarao je preciznim, ali dalekim rokovima: „za pet godina“, „za šest godina“, znajući da će i Lino, a možda i nevolja, biti tada davno zaboravljeni. Na zdravstvena pitanja odgovarao je mudrim dvosmislicama poput „u svakom dobru ima i zla“, a savjeti glede emotivnih dvojbi bili su mu jeftina i sračunata imitacija psihologa iz velikih novina i ženskih revija.

Od te sračunatosti Elviru je hvatala jeza. Mogla bi podnijeti Lina daje bio autentična budala uvjerena u svoje proroštvo. No, on je bio više poput provincijskog doktora Kildarea, smjesa seoskog prijetvorice, laskavog šarmera-demagoga, podgrijanog mistika i ciničnog lajavca. Elviru je — i to je u njoj budilo dodatnu mržnju — podsjećao na hrvatske političare.

Takav je i tog jutra ušao u redakciju, i to je bila točka na i jezivog jutra. Bio je već naizgled bizarna figura — postariji čovjek sasvim obična dinarskog lica, ali odjeven u crno i s viskom oko zapešća: na prvi se pogled doimao kao kakav mutni svećenik-ženskar. Pretjerano se veselo nabacivao curama za terminalom, tapšao po ramenima svakog s reda i sipao komplimente. Elviri je naletio kao na volej. Nadvio se nad njom s namjerom da kakav slađani pridjev potvrdi dodirom. „Lino, odjebi!“ ispalila je kao iz topa.

Uočila je da se zbunio: u njegovu svemiru nije bilo žena koje psuju, samo mlade i stare dušice željne oslonca na njegovu ramenu. Bio je preneražen. Elvira mu je snop pisama za naredni broj gurnula u prsa. „Gubi se. U poslu sam, davi druge.“

Kasnije, dok je izlazila iz u međuvremenu posve ispražnjenog busa na Vrhu Sućidra, čudila se kako joj nije bilo lakše što se izderala na ljigavca. Na koncu je zaključila da je to zato što je još uvijek razborita: napokon, takvi kao on još uvijek vladaju svijetom i nije baš izvjesno da će uskoro biti drukčije.

Ušla je u zgradu, prošla pokraj polupanih parlafona i pozvala lift. U hipu je bila na jedanaestom katu: dizalo je bilo brže od onog u njezinoj kući, nečujnije i metalnih zidova na kojima su se grafiti mogli pisati samo mukotrpnim struganjem. Zvonila je na vratima i čekala: znala je da joj otac sporo hoda i da mu do vrata treba vremena.

 

* * *

 

Ta bolnica nije bila poput bolnica koje je Miroslav poznavao. Pod u njoj nije bio od linoleuma davno spaljenog čikovima, oprema nije bila stara i derutna, a stolice u čekaonici raskidanih navlaka i oblijepljene stvrdnutim žvakama. Bila je čista kao sve bolnice, ali usto nije bila i mutna, musava od starosti. U svemu se dala vidjeti svježina novog i autoritet visoke znanosti. Sestre su njome hodale na prstima, bile ljubazne, ali ozbiljne poput vestalki. Nije bilo gužve i mase staraca koji se tuku za mjesto pred šalterom, posjelitelja koji se hodnikom motaju u svako doba i nose demižane i zapakiranu kavu, kreveta s bolesnicima prikopčanim na infuziju po stubištima i hodnicima. Bila je stroga i zatvorena kao svemirski brod.

Galjer je na Supaval došao u četvrt do deset — nešto prije dogovorenog sata. Kad ga je Elvira ujutro zvala i rekla mu da ima termin u deset, dočekao je to pripravan kao što su ljudi spremni za zračnu uzbunu. Bio je sada ovdje, pred primarijusovim vratima, i osjećao je tremu kao nekad davno prije velikih ispita.

Po nekom redu čiji ustroj nije dokučio, pozvan je malo nakon deset glasom iz malog zvučnika iznad vrata. Ušao je u sobu i dobro promotrio čovjeka za radnim stolom. Matića je poznavao s malih novinskih sličica uz članke o zdravstvu ili stranačkom životu. Gledao ga je sada uživo i dobivao reljefniju sliku o njemu. Negdje iza koštanih naočala i kecelje s ruskim ovratnikom dala se nazreti dinarska fizionomija: kratka i oštra crna kosa, čvrst vrat, krupna glava i široka zapešća. Matić je, međutim, govorio čisto, bez akcenta i tiho, a množina malih detalja na njemu i u prostoriji odavala je građanski ukus, čak pedanterski i presoljen. Liječnik je Galjeru rukom pokazao da sjedne i uzeo Vjerine papire u ruke. Pomno se zadubio u snop nalaza, snimaka i otpusnih pisama, dugo i šutke ih listajući.

Prva je reakcija bila onakva kakvu je Galjer očekivao. Matić mu je sa suzdržanom sućuti kazao kako je stanje njegove supruge doista neizvjesno i složeno. U kratkim mu je crtama objasnio kako su preostale terapijske mogućnosti vrlo sužene, a borba teška i neizgledna. Kazao mu je kako je njegov kliničko-bolnički centar — premda ne izgleda tako — zatrpan bolesnicima, kako postelja ima i po hodnicima i na stubištu. Na koncu je kazao kako njihova klinika zapravo i nije specijalizirana za tu podvrstu tumora i da bi možda bilo adekvatnije da se bolesnik ne premješta.

Galjer nije bio iskusan čovjek, ali je bio toliko iskusan da zna da je s ovim tek počelo. Sada slijede pregovori. Imao je torbu, u torbi je imao bijeli papirni smotak i u smotku deset novčanica od dvjesto maraka. Uvježbavao je u mislima nanovo rutinu kojom će ih uručiti.

U ovih je nekoliko godina Miroslav izgubio svaki moralni otpor, svaku čvrstinu u ovakvim stvarima. Bilo je razdoblja kad se gnušao i pomisli na mito. Kasnije je počeo davati koverte — jer, u pitanju je bio njezin život — ali ih je davao s licem, gardom i sviješću moralnog zazora, osjećajući se žrtvom gulikoža, oskvrnjenim pravednikom. Kasnije ih je davao ravnodušno i spretno, služeći se nekom od tolikih, već uvriježenih, tehnika: umotane u cvijeće, u bombonijere, na poleđini slika ili poklona. Rutina bi svaki put bila ista: oveća i diskretna najlonska vrećica, prigodna formula o malom znaku pažnje izrečena uz neiskren osmijeh, jednako lažno liječnikovo iznenađenje i tronutost koja bi trajalo koliko bi trebalo da zamotuljak završi u torbi. Miroslav se osjećao istreniranim poput psa: činilo mu se da sada može, baš poput seljaka kojih se nekad grozio, ući u kliniku s košarom kobasica ili pršutom kao da radi najnormalniju stvar na svijetu. Nikad međutim, nikad nije prestao osjećati poniženost i nepravednost. Još uvijek se grozio nečasnosti, još i više nečasnosti iza koje je stajala moć — ali u pitanju je bio život.

Matićev pogled kao da je oživio. Gledao je Galjera kao da ga prozire rendgenom. Najednom je, nakon stanke, skrenuo razgovor u sasvim drugom smjeru.

— Elvira mi je, ako se ne varam, rekla da vi radite u Novom dobu?

Galjer, ne bez iznenađenja, potvrdi.

— Niste li vi urednik kriminalističke kronike?

— Da, Crne kronike.

— Pokušat ću učiniti nešto glede kreveta. Zamolio bih vas, međutim, za malu pomoć vezanu za vaš posao. Riječ je doista o neznatnoj protuusluzi koja bi mi mnogo značila.

Galjer je očekivao neku od standardnih molbi lokalnih uglednika spram novinara. Tražit će od njega — mislio je — da objavi kako je ušao u kakav američki leksikon medicinskih uglednika, ili da u novinama predstavi neki novi aparat, s imenima donatora i primarijusa jasno istaknutima u opremi teksta. Galjer je još uvijek svoje dvije tisućice držao zadnjim oružjem.

Liječniku nije pristajala zbunjenost. A sada je zbunjeno i konfuzno počeo objašnjavati kako se njegova molba, na pomalo nezgodan način, tiče slučaja umorstva trgovca Tišme. Recimo — a Galjera je taj kondicional zbunio — recimo da su nekim njegovim bliskim znancima — čak i više od toga — poslovni interesi bitno oštećeni cijelom tom neugodnom situacijom oko Tišminih. Riječ je o strogo legalnim poslovnim stvarima, ali pretjerana buka, objašnjavao je Matić s mukom tražeći riječi — cijela ta buka mogla bi na njih baciti ružne implikacije. Liječnik je na koncu dodao da će igrati otvorenim kartama. Ne želi od Galjera ništa nezakonito, samo malo prigibanje profesionalnih običaja. Bilo bi mu važno — „neobično važno“ rekao je tonom profesora koji ponavlja — kad Galjer ne bi slučaju Tišma pridavao preveliku medijsku pozornost. „Ružno je kopati po tuđim crijevima. Osjetljivo je to, ljudske su to sudbine. Učinili biste veliku stvar za mene ako biste tu stvar držali pod nadzorom, da se ne pretvori u žutilo, harange, brisanje nosa policiji. Pustimo ljude da rade. Vaš je list ugledan i ne bi mu ni spadalo kad bi nabijao tiražu na ljudskoj nesreći.“ Dodao je — u istom dahu — da će krevet za Vjeru biti slobodan prekosutra.

Galjer nije od svega toga odveć razumio, ali je razumio jedno: da je dobio što je htio, mjesto za Vjeru, ni iz čega, kao da je palo s Marsa. Izvukao je iz torbe paketić, spretno izabran prigodni poklon, i unutra deset puta dvjesto. Složio je lice, ono isto lice kao stotinu puta: sitna laska za veliku uslugu. Matić je, međutim, strogo i odlučno mahnuo rukom. Galjer je shvatio odmah da ova gesta ne trpi pogovor. Liječnik je rukom presjekao zrak i razgovor je, činilo se, bio završen.

Na južini, dok je na urednom parkiralištu tražio svoj fiat, Galjer još uvijek nije sasvim razumio što se događa. Čovjek glasovit po mitu odbio je uzeti novac. Tražio je protuuslugu koja se Galjeru nije činila ni velikom ni zazornom. O tome mu se, međutim, sada nije previše mislilo. Osjećao je, zasad, samo i jedino blagost što su mu stvari išle na ruku. Dobili su krevet, i možda je u tome bilo nešto nade za Vjeru. Ostalo mu je bilo važno koliko i vlažna prašina koju je jugo tjeralo preko praznog parkinga.

 

* * *

 

Vijenci i plastične vrpce oštro su pucketali na vlažnom vjetru, i bio je to jedini zvuk koji se čuo. Naprijed su stajala, raspoređena u špalir, nekakva djeca najrazličitije dobi, vjerojatno susjedska. Tako, s vijencima i vrpcama u rukama, doimala su se zbunjenom i hinjeno ozbiljnom, kako djeca uvijek izgledaju na sprovodima.

Iznutra, iz mrtvačnice, osjetilo se ljudsko strujanje i Krešo zaključi da lijes i obitelj izlaze. Kovčeg je bio crn i golem, činio mu se pregolemim čak i za tako velikog čovjeka. Vidio je iza njega ljude u crnom. Nije ih poznavao. Plavo obojena žena od kakvih četrdeset godina mogla je biti Gazdina žena. Dvoje staraca — jamačno roditelji. Krešo osjeti kako im se izmiče s puta: još ga nije puštao zazor od žalovanja. Zato i nije ušao unutra, žalovao se, obišao odar sa zastavom.

Kad je obitelj izišla i zastala, iz obližnjeg borika se začuo diskretno skriveni trubač. Vojničkom je trubom odsvirao Tišinu. Ukopnik je djeci sa čela užurbano gestikulirao da krenu. Povorka pruži noge, a limeni orkestar započne neku vojnu tužbalicu. Tako izgleda — pomisli Krešo — hrvatski vojnički sprovod o trošku Ministarstva obrane.

Nije mu bio prvi: gledao je kapelana glazbe, suhog starijeg čovjeka s debelim naočalama, i nije više bio načistu bi li ga pozdravljao ako ga susretne na ulici.

Povorka se vukla šljunčanom stazom prema novom krilu groblja gdje su ukopavali vojnike. Jedan od razloga zašto je Krešo želio stići u zadnji čas bio je i taj da ne mora razgovarati s kojekakvim znancima. Sada je, međutim, morao sebi priznati da je malko znatiželjan: tražio je poznata lica, i nalazio ih na desetke. Bliže čelu ugleda Šešelja, Jakusa i najmlađeg od Barića, Joška. Držali su se nekako previše skupa, kao kakve životinje. Stariji Barić bio je nekoliko koraka ispred, u civilu. Vidio je i Ljubu: kimnuli su si glavama. Tražio je pogledom Goju. Želio mu je zahvaliti na pomoći oko posla, ali ga nije vidio u povorci.

Stigli su na vojničko groblje. Deseci jednoobraznih, istih ploča od sivkastog mramora ležali su u pravilnim razmacima. Na većini ploča — urezan križ, ali na mnogima i islamska zvijezda i polumjesec. Na mnogima i portreti poginulih, urezani s fotografija. Godine smrti — sve 1991. i 1992. Godine rođenja — također slične, kraj šezdesetih ili početak sedamdesetih. Krešo je gledao mlada urezana lica u mramoru. Čitao je imena — pomodna, generacijska imena kao Deni, Toni, Sandro, Robi. Gazde će i ovdje imati mladu ekipu.

Grob je bio otvoren, s gomilom zemlje sa strane. Glazba je stala, ukopnici su spretno obuhvatili lijes konopcima i položili ga uz rupu. Uz grob je već čekao počasni stroj: petnaest vojnih policajaca, visokih, mršavih i savršeno izbrijanih, koji nisu u životu čuli za Gazdu niti ikad bili u Žitnicu, ili na Stolovima. Sad će vjerojatno biti govori, zaključi Krešo: Gazde je bio satnik i bit će da su mu poslali neku od većih faca da drži slovo.

Progurao se kroz mnoštvo i stao pokraj Jakusa, Šešelja i mladog Barića. Pozdravili su se ispod glasa dok je neki časnik dugo govorio nad rakom. Veselio se što ih vidi.

Deset minuta kasnije tog veselja više nije bilo: shvatio je sve i od onog što je shvatio obuzimala ga je duboka nelagoda. Krešo je želio da nikad nije došao na ovaj pogreb.

Svećenik je bio mlad i, činilo se, bistar. Za razliku od časnika govorio je kratko i trijezno. Gazdina se stara savijala od plača, a suprugu je pridržavala neka žena sličnih godina: bit će njezina ili njegova sestra. Lijes se stružući uz rub rake spustio dolje, u bezdan. Čuo se štropot vlažnog grumenja koje se otkotrljalo dolje za njim, a potom kratke naredbe, repetiranje i plotun u zrak. Jedan za drugim, ljudi su se primicali rupi i ubacivali blatne i žitke grude povrh kovčega. Krešo zaključi da voli zemljane grobove, ali ne i onda kad je sprovod nakon kiše. Priđe gomili i ubaci ljepljivu grudu preko lijesa i zastave.

 

Shvatio je sve najednom, bez pripreme, kao da je prostrujilo. Nije bilo dokaza, potvrde: samo bezbroj indicija. Način na koji su se držali zajedno, na koji su gledali i na koji su svraćali pogled, sve to nije značilo ništa dok se nije spojilo u jednu i jasnu spoznaju.

Spoznao je dok su hodali natrag prema parkiralištu. Razgovarali su malo i tupo, uglavnom o idućem terenu. I nadalje se čudio kako su se držali zbijeno kao čopor. Krešo napokon zapita za Goju.

Po reakciji je sve shvatio. Po tome kako su se Jakus i Šešelj na njegovo pitanje ušiljili, uozbiljili, dobili neku zlobnu sivu boju lica. Kako mu je Jakus odvratio razdražljivo. Po načinu kako je odgovorio s „mi“, „ni mi ga nismo dugo vidjeli“. Kreši je to „mi“ zvučalo glupo, kao zamjenica za neki tajni klub, a Jakus je imao lice kao da ga je netko zaskočio u pomno smišljenoj psini.

Dok je gazio preko utabana i blatna šljunka koji je služio kao parking, Krešu najednom obuze malaksalost, hladna i postupna kao voda. Barić koji ga gleda kao rendgenom, Šešelj i Jakus koji se drže po strani i šuškaju uzajamno, smrknute face, sve je to imalo objašnjenje. Pijani lom kod Ljube, šutljiva zagonetnost na licima, jeza na njima kad je spomenuo Goju, „mi“ koje ga je maloprije začudilo — sve se opako poklapalo. Krešo je želio da se vara, ali se teško mogao prevariti glede njihovih lica i onog što se na njima čitalo.

Hidraulična vrata autobusa otvorila su mu se pred nosom. Neki sredovječni čovjek je ustao i odveć mu ljubazno ustupio invalidsko sjedalo. Kreši se sto stvari vrzmalo glavom, i to uglavnom loših: volio bi da nije u pravu, jer ako jest, onda su momci u velikoj nevolji.

 

* * *

 

Bio je to rutinski, svakodnevni ritual i Elvira ga je obavljala brzo, vješto i istim stalnim redom. Rasklopila je gamele i stavila ručak da se podgrijava. Prostrla je stol i na njega položila papirne salvete i duboke tanjure. Pronašla je slanik i načetu bocu bijelog vina iz točionice. Voda za rigatone u međuvremenu je provrela, Elvira prevrnu vrećicu u lonac s vodom i pogleda oca: i dalje je sjedio uz prozor i gledao dolje, na grad koji je s ove visine izgledao poput makete.

— Elvira. — Nije ju gledao: piljio je dolje, u maketu.

— Da?

— Pričao sam ti o Erenburgu, zar ne?

Nije se potrudila reći „da“. Znala je da će ionako nastaviti s pričom, što god ona rekla.

— To ti je jedan ruski pisac, to znaš?

— Znam, tata. Rusko-židovski.

— Znaš li što sam jednom čitao? Erenburga su kad je bio mali vodili u Njemačku. Na kolodvoru su, negdje u Pruskoj, čekali vlak. Erenburg je tada bio momčić. Znali su kada stiže po voznom redu. Vlak se, onako golem, čeličan, uz paru i šištanje pojavio, točan u minutu. Erenburg se toliko užasnuo na takvu točnost da je počeo urlati i ridati i jedva su ga smirili. Poslije je zapisao kako je od tada zamrzio Nijemce.

— Tata, sjedi. Kuhano je.

Sjeli su uz plastični stol. Otac je salvetu vezao oko vrata.

Elvira prinese zdjelu. Kuhane rigatone prelila je svinjskim paprikašem iz gamele i napunila oba tanjura.

Elvira s ocem nije živjela već više od deset godina. Bilo je to polovinom osamdesetih kada je ušla u svoj kratkotrajni i jedini brak i napustila roditeljsku kuću. Nedugo prije toga stari je Miho — jednom nogom već umirovljenik — dobio od željeznice stan u golemoj stambenoj zgradi. Elvira na Sućidru nije živjela ni pune dvije godine: nakon rastave nije se više vraćala roditeljima. Omilila joj je samostalnost, kao praktična cura radila je od prvog dana, a otac i majka mogli su brinuti sami o sebi. Stvar se promijenila u zimu uoči rata. Stara je umrla naglo od srca, Elvira se morala početi brinuti za oca, a nije željela žrtvovati samostalnost. Stari je sve teže hodao, gotovo uopće nije izlazio, a glavna mu je zabava bilo višesatno gledanje ljudskog mravinjaka kroz prozor jedanaestog kata. Elvira bi prespavala gore ako bi bio bolestan: inače bi samo donosila ručak i jela zajedno s ocem.

Negdje u vrijeme tog prvog zaboravljenog braka shvatila je da nikad neće naučiti kuhati: starom su njezini katastrofalni pokušaji još odavno bili predmetom dobrohotnog zezanja. Nakon posla — ili još češće prije posla — odlazila bi zato u gostionicu i gamele poput onih za zatvorenike napunila nečim od gotovih jela: tripicama, varivom, paprikašem, crnim rižotom, bakalarom in bianco. Odnijela bi ih gore, podgrijala, skuhala katkad krumpir, rižu ili paštu, i to je bio njihov obiteljski obrok. Ne uvijek loš: Elvira je zabola vilicu u dva živa i meka rigatonea i omirisala. Radili su stvarno fini paprikaš, s puno luka i koncentrirane rajčice, ugušćen s neobično mnogo mrkve.

Vidjela je i da otac jede s tekom. U jednom je času zastao, rasjekao malo veći komad mesa i nastavio: — I — znaš li što je poslije bilo s tim Erenburgom?

— Postao je Staljinov vodeći kolumnist.

— I ne samo to. U vrijeme bitke za Berlin pozivao je ruske vojnike da siluju Njemice i da tako pokažu vlastitu pobjedonosnu premoć. Takve je stvari pisao po novinama.

— I ti misliš da je sve to zato što je mrzio točnost vlakova?

— Jasno. Ja ti ovo velim: onog časa kad se ljudi prestanu brinuti za točnost i red, onda počinje ovo.

„Ovo“ je bilo popraćeno zamahom ruke prema prozoru, i tim je „ovo“ bilo obuhvaćeno sve: i četnici i ustaše, i rat i izbjeglištvo, siromaštvo, korupcija i smrt.

— Onda smo mi fakat najebali. Ovdje vlakovi i ne kasne: pruge su presječene, ni jedan nije ni došao dvije godine.

— To ti ja govorim. To ti ja govorim — odvrati stari spugajući kruhom tanjur: činio se kao lider neke sekte koji je upravo pridobio novog pripadnika. Govorio je kao da je baš sve to naokolo počelo zbog voznog reda i zbog praznog, napuštenog kolodvora negdje u daljini, iza prozorskog okna. Elvira pokupi tanjure i baci ih pod mlaz vode u sudoper. Stari se premjesti na svoje mjesto, uz prozor.

— Elvira.

— Da?

— Fin je bio ovaj paprikaš.

— Ne mogu ti reći hvala, tata. Nisam ga ja skuhala.

— Ja tebi mogu — odgovori stari spuštene glave, kao da nešto važno gleda ispod stola. — Mogu. Bez tebe bi mi ovaj život bio strašan. Baš strašan.

Elvira je stajala nagnuta nad sudoper i dobro pazila da se ne okrene i ne bude indiskretna prasica, sada, u času koji kao da je pitao vlažne oči, gudače i padanje u zagrljaj. Osjećala je neku uzvišenu težinu i umilnost u zraku, kao da su u crkvi. Mislila je reći da bi i njoj njezin život, smiješna dlakava olupina, bio strašan bez njega. Ali nije. Ionako joj se činilo, ovako okrenutoj leđima, da to piše tu negdje iza, u zraku.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.