Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

10.

OVCE OD GIPSA

Bura i jugo i dalje su se izmjenjivali, premećući se nebom kao na ubrzanom filmu, iz dana u dan. Fronte su i nadalje naizmjence mirovale i budile se uz daleke detonacije topništva koje je pažljivo uho moglo čuti noću, kad grad spava. Luka je i dalje bila pusta, željezničke veze presječene, visoke peći ugašene, a dimnjaci su na solinskoj i kaštelanskoj strani zaljeva tusto ležali i čekali bolja vremena i poslove. Grad je i dalje na toploj južini smrdio kao uginula riba, prepun ljudi kao crva koji se komešaju i gibaju. Svi, pa i Miroslav, čekali su zdravu i suhu buru da sve očisti, zapahne zdravljem, provjetri srednjovjekovne kale, prigradska divlja naselja i musave ulice. Svi, pa i on, osjećali su smrad koji se taložio i koji ni jedan vjetar nije mogao odagnati. Bili su kao u debelom i slijepom crijevu, daleki rukavac potopljen u rat i beščašće. Sve je to Miroslav osjećao, ali o tome nije mislio. Navikavao se — svakom godinom sve više — da ne misli na stvari koje ne može promijeniti.

Ipak: Vjera je bila nešto o čemu je mislio, mislio zapravo i danju i noću, premda njezinu bolest također nije mogao promijeniti. U desetak dana koliko je bila u bolnici na Supavlu njezino se stanje zastrašujuće pogoršalo. Gubila je naočigled gram za gramom. Jedva da je imala snage za ustajanje. Krutu hranu gotovo da i nije jela, tako da joj je u žilu bila danonoćno ukopčana infuzija. Ležala je sama u besprijekorno čistoj, svijetloj i bijeloj sobi, sve manja, tako da se činilo da će se u toj bjelini izgubiti. Više gotovo uopće nije govorila, čak je i Miroslava teško prepoznavala, sve češće gubeći razbor ili sjećanje. Miroslav je vidio: kola su krenula nizbrdo i s ove točke, činilo se, više nema povratka. Više nije vidio svrhe u tome da traži primarijusa ili povlači liječnike za rukav. Razgovarajući s njim, skrušeno bi stišavali glas, kolutali očima, oprezno vagali uvijene i općenite prognoze. Ciljevi su bili sve elementarniji. O ozdravljenju se više nije govorilo, a svaki dan preživljavanja njima tamo činio se pobjedom. Miroslavu ne: on više nije mogao. Znao je da ni Vjera ne može, i ako je još uvijek mogao barem malo čitati zagonetno-prijekorni pogled koji je upućivalo to tijelo izbodeno infuzijom, kateterima i strujnim žicama, onda je u njemu čitao želju da se na sve to spusti konačno zavjesa.

Na semaforu je bilo crveno, i fiat je mirno brujao u leru: tip koji ga je sredio bio je skup, ali ga je dobro skockao. Miroslav je čekao zeleno. Nakon bolnice godilo mu je opuštanje u vožnji. Odlučio je da će napraviti jedan krug po gradu ili oko marjanske šume prije nego što se uputi kući, ili k Elviri.

Na poslu su se pak stvari silno zaplele. Galjer je imao ružan i vjerojatno ničim potkrijepljen osjećaj da svi znaju za njegovu malu podlu tajnu. Tomljenović mu, doduše, ništa nije spočitavao. Ni Lidija više nije upirala oko slučaja Tišma, koji je postupno gutao brzi novinski zaborav. Miroslavu se činilo da ga Zelinić i stara redaktorska ekipa pomalo izbjegavaju. Bit će da naprosto, držao je, oko sebe širi neugodno zračenje, odbijajući i jezovit spleen koji ljude tjera od osobito unesrećenih ljudi. Znali su kako je s Vjerom — ovo je ipak mali grad. Znali su i gledali ga kao da je friško obudovio.

Početak tjedna donio mu je težak udarac. Pomalo žuti oporbeni tjednik iz Zagreba provalio je cigaretnu aferu — trebao im je priznati, razvalili su je iscrpno i precizno, očito uz pomoć dobro pozicioniranih doušnika. Na naslovnici je izašao portret vlasnika Novog doba sa senzacionalistički upakiranom optužbom. I Novo doba je bilo oblaćeno jer se otkrilo da je vlasnik njime manipulirao. U opširnom trostraničnom prikazu afere nigdje nije bilo spomena Galjerova imena, ali je hrpa uvreda pala na njegovu rubriku. Tek sad je bio svjestan da se morao izvući iz svega toga davno prije, kao Lidija.

Sve je dovraga otišlo u dvadeset i četiri sata. Prvo je izašao taj članak o cigaretnoj aferi u Zagrebu. Istog poslijepodneva Vjera ga prvi put nije prepoznala. Sutra ujutro ga je najprije zgrabio za prsa Koki, da bi potom imao uznemirujući razgovor s Lidijom Popić.

Koki ga je u devet i četvrt dočekao u uredu, odjeven u glamurozni bijeli baloner i mokasinke. Miroslavu nije bilo najjasnije kako su ga pustili na porti, ali to sada više nije bilo važno. Koki ga je dočekao s nevjerojatno širokim osmijehom, pokušao ga izgrliti, popravio mu ovratnik, uštipnuo ga za vilicu i pohvalio ga što je smršavio. Galjer se nastojao izmaći svom tom tapšanju i dodirima, bez većeg uspjeha.

Koki ga je tražio zbog stvari koje su bile odveć benigne da bi bile pravi razlog dolasku: Galjer je znao da nastavak očito slijedi. Nije tražio nikakvih usluga. Poklonio mu je gomilu kataloga i brošura na njemačkome, engleskome i slovenskom o robi koju je uvozio: računalni zasloni, tipkovnice, mikseri, sokovnici i ručni usisavači. Kazao mu je kako se širi i na sportsku opremu, na što se Miroslav sjetio ping-pong loptica na Žitnjaku i jedva se suzdržao da mu se ne nasmije u lice. Na koncu mu je Koki u džep ugurao desetak pomno dizajniranih posjetnica, kazao mu kako će ga uskoro nazvati („Tu smo“, strelovito pomisli Galjer) i otišao brže nego što je došao. Miroslav je malo po rukama prevrtao brošuru o teniskim reketima, i potom zaključio kako će čuvati vizitku: Koki će mu možda već uskoro biti potreban, nažalost, i preveć uskoro.

Razgovor s Lidijom dogodio se kasnije, oko jedanaest, dok je nesabrano redigirao polupismeni tekst o nekom suđenju ratnim zločincima — u odsutnosti, dakako. Sjela je uz njegov stol njemu nasuprot, i bilo je jasno da želi govoriti bez svjedoka.

— Znam tvoj problem.

Pogledao ju je zbunjeno, ne shvaćajući o čemu govori.

— Znam tvoj problem, i razumijem ga. Nisi mogao drukčije.

— O čemu govoriš?

— Zaboga, Miro, o Tišminim ubojicama, o čemu bih drugom? Nemoj mislit da te prekoravam: za muža bih možda i ja napravila istu stvar. Ono što me vrijeđa jest da si podcijenio moju inteligenciju. Onog časa kad sam dočula tko bi mogli biti počinitelji, bilo je lako zbrojiti dva i dva. Nije teško provjeriti ima li tko od njih rođaka ili kuma koji je dovoljno bogat, ili je političar, ili primarijus.

Galjer je osjećao kako mu krv oblijeva lice. Mozak mu je ubrzano radio, ali još uvijek nije shvaćao. Onda mu je lampica bljesnula, kao zlom mačku u crtanom filmu. Počinitelji. Primarijus. Rođak ili kum. Čitava priča, sa svim njezinim naličjem, odjednom mu se u glavi rasklopila i postajala jasnom i sasvim rasvijetljenom. Kakvi poslovni odnosi! Matić je štitio nekog bliskog, i taj netko je bio počinitelj. Taj je netko ubio Tišmu, možda i njegovu kćer, i zna gdje je tijelo djevojčice, ili čak gdje je ona živa.

Najveći dio rupa i nejasnoća nestao je kao odnesen rukom. Galjeru otprve nije bilo jasno zašto je Tišminim tobožnjim partnerima toliko stalo da se o slučaju uopće ne piše, ako nije bilo nikakvih indicija da je riječ o iznudi, dugovima ili poslovnoj svađi. Zamišljao je najfantastičnije švercerske kanale za okupirani teritorij, tajne šlepere koji krstare Livanjskim poljem, potplaćene europske promatrače, metke u konzervama rajčice i kalašnjikove uvedene u carinsku deklaraciju kao poljodjelski alat. Umjesto cijele te fantazije, dobio je puno jednostavnije, krvno objašnjenje: Matić je štitio počinitelja i taj mu je bio svojta, zemljak ili susjed. Da stvar bude gora, Lidija, koja je na neki neobjašnjiv način stvar odmotala natraške, znala je tko je taj netko i što je on Matiću.

Čovjeku obično biva lakše kad sazna stvarne proporcije sranja, pa je možda utoliko i Galjeru bilo lakše. S druge strane, uozbiljila ga je, pa čak možda i prestravila, pomisao na pakt u koji se upleo.

Sada je bilo jasno da ne smije više ni u paklu objaviti ni jednu jedinu riječ o slučaju Tišma. Čak i Lidiju će morati držati na oku. Sad je bilo jasno i to da će Matić posegnuti za bilo čim da ga drži u šahu: radilo se o glavi ili dugoj, dugoj robiji i tu više nije bilo govora o Hipokratu i zakletvi. Ako taj njegov zemo ili rođo tone, tone s Vjerom. Osjećao se bijedno. Bio je tako mali igrač da su ga s ploče, poput pijuna, uklonili tek što se igra otvorila. Zbrisali su ga u kut gdje je sad čučao, ponižen i nemoćan.

O tome je razmišljao dok je parkirao auto ispred Elvirine zgrade, tamo gdje je pred koju večer promrzao čekao taksi i uhvatio nazeb. Liftom koji je bio crven poput kupleraja popeo se na kat i zazvonio. Elvira je otvorila gotovo odmah, kao da ga je čekala iza vrata.

Bila je šutljiva. Sjela je na stolicu u kuhinji, i Miroslav zamijeti da su joj oči mutne i crvene. Izgledala je kao netko tko je plakao.

— Nešto se dogodilo?

Potvrdno je kimnula glavom.

— Sjećaš se Goje?

— Ne — Miroslavu ime nije bilo sasvim nepoznato, ali ga nije mogao povezati ni sa čim.

— Gojo. Moj znanac iz gimnazije. Javili su mi sad da je doveden bez svijesti s bojišta u bolnicu. Čini se da je u komi.

— Što? Mina ili granata?

— Ne znam. Zvala sam njegove doma. Divnu, njegovu ženu, nju znaš. Nisam međutim nikog dobila, valjda su u bolnici.

Miroslavu je u međuvremenu došlo do glave tko je Gojo. Elvira ga je katkad spominjala, jednom ili dvaput mu ga je i pokazala u rijetkim prilikama kad su bili javno vani. Sjećao se krupne, pomalo trome figure plahih očiju. Galjer je imao panonske gene i osjećao je nesvjesnu naklonost prema ljudima koji su sporo govorili, bez gestikulacije i unošenja u lice, a takvih je u Splitu bilo malo. Takav je bio i Gojo, i zbog toga ga je jamačno i zapamtio. Zapamtio mu je i suprugu: onižu i koščatu ženu, odveć mršavu, neodredivih godina. Viđao ih je s vremena na vrijeme u gradu, nekoć davno, prije rata.

Jeli su. Zapravo: on je jeo. Elvira je podgrijala kuhanu janjetinu s graškom iz gostionice, koju je prethodno odnijela ocu u neboder i s njim ručala. Potom su zajedno uzeli voća, po pola čaše vina i zapalili cigaretu. Elvira je potom ustala od stola i rekla da ide oprati kosu. Miroslav je znao da će to s njezinom kosom, trajati, i kazao kako će u međuvremenu obaviti telefonski razgovor.

Čim je čuo mlaz vode iz kupaonice, uzeo je telefon u krilo i birao broj.

Elvira je u kupaonici trljala kosu. Fen joj je brujao u ruci, a vrata su bila pritvorena: ostavila ih je tako da svježi zrak povuče vodenu paru i razbistri zrcalo. Kroz poluotvorena vrata čula je kako Miroslav bira broj i nekom, bit će tajnici, govori da bi želio razgovarati s Kokijem. Nije običavala špijunirati, ali su je Miroslavov ton i ime traženog zaokupili. Nikad nije čula od Miroslava taj nadimak, a prisnost s kojom ga je on izgovarao svjedočila je o dugom poznanstvu. Smanjila je fen na minimum i slušala, grizući se pri tom za usnicu i prekoravajući se kako je prasica. Miroslav je iščekivao nekog prijeko, i dočekao.

— Koki?

Odzdrav nije mogla čuti.

— Zamolio bih te za jednu uslugu. Dosta je pipava, znaš. Molio bih te zato za potpunu diskreciju.

Onaj s druge strane dugo je i opširno odgovorio, ali očito potvrdno. „Da, da…“, prekidao ga je Galjer, „slušaj, mogu li ti reći što mi treba?“

Opet je govorio onaj drugi. Elvira se priljubila uz vrata sva kao uho.

— Koki, — Galjer je zastao kao da se još premišlja — Koki, trebao bi mi, i to što prije, pištolj.

Trgnula se iznenađeno, i nehotice isključila fen. Nastala je načas gotovo potpuna tišina. Čula je, još uvijek kroz vrata, Miroslava kako govori da mu je svejedno je li zastava, škorpion ili heckler & koch i da mu nabavi nešto najjednostavnije. Slušala je kako, ne sluteći da je ona čula sve, zaklapa slušalicu i lista novine. Pustila je fen, pogledala se još jednom u sad već bistro zrcalo i osjetila kako je čitavu, kao hladna voda, prožima strah.

* * *

Nije imao pojma o bilijaru. Ali je guštao: sam sebi je izgledao strašno dobro, kao kakav gusar ili kitolovac, kao iz neke krčme u Nuntackettu iz knjiga koje je čitao kao dječak i o kojima ni sa kim nije mogao govoriti. Jednim se štapom pridržavao na nogama. Drugim je štapom ciljao iznad šake bilijarsku kuglu, i mislio kako izgleda kao sam vrag, kao kapetan Ahab.

Baja je zato izgledao za kurac. Jebemti vozački ukus, pomislio je u sebi Krešo kad ga je ugledao na vratima u vrijeme dogovoreno za izlazak. Izgledao je kao Ciganin opskrbljen robom starije braće. Onako mali, obukao je preširoku jaknu do pasa s nekakvim špicastim svemirskim ramenima, hlače od štofa široke u bokovima i uske u listovima, i tamne mokasine. Kreši se činilo da bivšem satnijskom vozaču fali samo tranzistor s narodnjacima u stražnjem džepu. Sve u svemu, Krešo je i bez noge još uvijek bio jača polovica dvojca, tako da je više sebi negoli Baji pripisivao u zaslugu što su naletjeli na neke komade.

Počeli su kod Ljube u Porscheu, ali tamo nisu bili dugo. Kreši je taj lokal još uvijek prizivao neugodu, a nije se htio oduzeti od alkohola kao prije koji tjedan kad je zadnji put zaružio s Bajom. Htio je konstruktivni izlazak: koje piće, đir po gradu, sendvič kod Rizza, igrice i kakvo žensko društvo. Htio je izaći kao jebeni srednjoškolac.

Onda su se spustili do Džaje. Klub je bio velik, taman i zadimljen kao neki irski puh iz filma. Kupili su par žetona za biljar i čekali desetak minuta stol. Onda su bacili dvije partije karambola za zagrijavanje, a konobar im je na pladnju donio dva svijetla točena piva. Krešo se malo mučio s ravnotežom kod bržih i jačih lopti, ali je nakon nekoliko partija ušao u štos: na koncu, ni prije nije bio blistav igrač.

Cure se se zapravo nabacile njima. Njih dvije: jedna krupna, visoka, ali ne debela, plavooka i lica posutog pjegicama kao kod crvenokosih ljudi. Druga je bila zgodnija, ali mala i krhka. Prvoj je ime bilo Dora, drugoj Maja.

Podijelili su se u parove. Prvu su igrali Baja i Dora kao par, ali su odveć glatko dobili. Potom su se podijelili tako da Krešo igra s velikom, a Baja s malom. Opet je velika dobila partiju. Ženska je igrala dobro: kad bi nju došao red, loptice bi nestajale u rupama jedna za drugom, ostavljajući pustoš na stolu. Nakon tri partije Krešo je platio pivo. Onda su malo sjedili uz šank, jer su izgubili stol.

Kreši se u početku manja više svidjela, ali se pomalo počeo paliti na suigračicu. Bila je velika — možda njegove visine — ali ne i trutava. Govorila je puno i živo i bila duhovita: ova druga je uglavnom šutjela i kolutala očima kao gljiva, hoteći se svidjeti. Krešo nije mogao podnijeti ženske koje su se ponašale kao sadrene figurine. Volio je brbljave ljude. Dora je k tomu platila sljedeću turu, rekla da joj se strašno sviđa Springsteenov River i nije piljila sa sažaljenjem u njegovu nogavicu podvijenu u čvor.

Čekajući stol, makli su se u kut i koketirali. Krešu netko pljesne po ramenu. Bio je to Bruno, plavi tip s lenonicama kojeg je Krešo prvi put vidio one noći na Stolovima dok su ga smrvljene noge vozili sanitetskim kolima. Krešo ga vjerojatno ne bi te noći ni upamtio izluđen bolovima da nije ispalo da tip radi s njegovom sestrom. Skinuo se iz saniteta, ostavio se studija medicine na četvrtom semestru i dao u novinarstvo. Pozdravili su se vojnički, s „bog, fajteru“ i „di si, fajteru“ i košarkaškim rukovanjem, Bruno ga je ukratko ispitao kako je i produžio kroz gomilu noseći gomilu rum-kola nekakvim preveselim srednjoškolkama.

— Otkud znaš tipa? — pitala je Dora.

— Garda. Sanitet. On me vodio na tranširanje — odvrati Krešo i pokaže na kljastu nogu. Dora je prešla pogledom preko noge kao da joj je pokazao zavijeni palac.

— Znači, mina? — pitala je.

— Je.

—- Di? Ravni kotari?

— Ne. Hercegovina.

— Jebiga. Nekome slast i mast, nekome to. Takva su pravila igre. Nadam se da nisi neki flipnuti vijetnamac i da ne spadaš u one koji ekipi dosađuju s ratom.

Krešu je isprva presjekla bezobraznom i lajavom istinom. Onda se nasmiješi. — Zvučiš kao moja sestra.

— Je li to loše ili dobro?

— Dobro. — Odgovori i začudi se kako je u tome puno istine. Istina je da je imala nešto od Lidije, iako ne fizički. Istina je da mu je to bilo zanimljivo. Istina je da je rekla isto ono što mu je rekla i Lidija, i da mu je to bilo drago. Samo što Lidija nije znala ni jedan Springsteenov album: njezin se glazbeni interes završavao s Vangelisom i Jarreom.

Stol se oslobodio, pa su još igrali i dovršavali pivo. Dobivali su glatko: Baja je bio solidan osrednji igrač, ali mala nije imala pojma. Krešo se osjećao kao zmaj: činilo mu se da je Dori ušao u struju i cijeli je izlazak išao prema kraju boljem nego što se nadao. Oči su mu bile žive, igrao je sve bolje, i govorio sve bolje od piva koje ga nisu tromile i usporavale.

Bruno je opet prošao. Sada u protusmjeru, s praznim pladnjem, očito po novu turu. Plava mu je kosa sad bila već bitno neurednija i bio je znojan. „Prika“, doviknu Kreši usput, „čuj, traži te jedan od tvojih gardista tamo. Zamolio me da ti kažem ako možeš doć čas do vrata od WC-a. Čeka te.“ „Dolazim“, odgovori Krešo i osloni štap. Dori su ostale još tri kugle i bilo je očito da su opet dobili partiju. Nagne se Dori na uho i opazi kako fino miriše. „Moram na minut van“, kazao je, a ona se nasmiješi. Mislila je vjerojatno da mora na nužnik ispisati točene Karlovačke.

Probio se kroz gužvu do vrata zahoda i tamo ugledao Jakusa. Bio je u civilu, mrk i nenasmijan. Kreši se načas učinio kao patuljasti samuraj.

— Prika — oslovio ga je Jakus — bez ljutnje, bez sranja. Frendovi smo. Mogu li s tobom razgovarat pet minuta na miru?

— Naravno. — Krešo se nalakti uz samotniji dio šanka. Konobar pred njega stavi pivo, a pred Jakusa nešto žestoko. Očito je piće Jakus naručio već prije.

— Slušaj. Zovem te zato jer bih htio izgladit između tebe i ekipe. Mali Barić je bio strašno bijesan nekidan, nakon šta ste razgovarali. Rekao je da puno sereš.

— Jakus…

— Znam, znam sve. Ja znam da ti ih je pun kufer. Reći ću ti frendovski: meni isto Barići dižu tlak s tom bratskom solidarnošću. Slave te se uhvatio bez veze, i ja sam mu to već više puta rekao. Imaš sto posto pravo biti ljut na njihova predbacivanja. Ali ovo je drugo.

— Koje je drugo?

— To što ubadaš nos u tuđe poslove. Koji ti je kurac trebalo pitat Joška za malu na javnom mjestu? Može stradat, a i ti. Govna ne smrde ako se ne miješaju.

Krešo nije bio najveći prijatelj Jakusovih efektnih metafora. Razgovor mu je počinjao ići na živce. Nije nikad podnosio ljude koji razgovaraju metodom toplo-hladno: prvo laska pa uvreda, prvo ljubaznost pa prijetnja, ružna gesta pa eskivaža. Jakusa je dobro poznavao i držao ipak preglupim da s njim diplomatski pregovara. Počeo se meškoljiti s nelagodom, i Jakus je to vidio. Prignuo mu se sasvim uz lice i nastavio govoriti, ali mnogo tiše.

— Prika, probaj postavit cijelu stvar ovako. OK: recimo da smo nešto sjebali. Napravili smo nešto šta nije trebalo. Uz koga si — uz nas ili uz njih? Jebeš Slavino glupo optuživanje. Nisi Luku ubio ti. Ubili su ga oni koji su tebi i odnijeli nogu: Srbi.

— Crnogorci.

— Isti kurac. Hoćeš li bit uz njih ili uz svoju ekipu? Fajteru, skupa smo bili u rovu, to nešto znači! — Jakus se hinjeno ili stvarno raspekmezio, stežući ga za zapešće.

— Ja ne znam šta je tebi — odvrati Krešo pokušavajući se osloboditi stiska.

— Ja znam jako dobro — odgovori Jakus sad već Ijutito — i reći ću i tebi. Zapamti: kad opet bude sranje, kad se bude svodio račun, samo ćeš nas imat. Samo nas. Svi će nam onda okrenut leđa osim mi jedni drugima. Srbi će se izvući amnestijom. Zapovjednici će sebi nabit činove i zasjest po stožerima. Ova gradska ekipa — Jakus glavom pokaže prema Brunovim curama koje su se kikotale — snašla se ionako dobro i njih za nas boli neka stvar. Imat ćeš sranja: s obitelji, poslom, nogom. I nikog nećeš imat nego nas. Hoće li ti ministri pomagat? Ili gardijski pukovnici? Neće, prika. Samo nas imaš i potežeš šakom na nas. Čovječe, budemo li nesložni, rasut ćemo se, pojest će nas. Izginit ćemo, a ovo će se sve zaboravit. Svaki dan nas je ionako sve manje. Propadamo jedan za drugim. Evo, vidiš što se Goji dogodilo.

— Što se Goji dogodilo? — Krešo se najednom vratio u razgovor koji ga je sve manje i manje zanimao do časa kad je čuo nagovještaj ružne vijesti.

— Pukao je. Ne znaš?

— Ne seri, šta znači „pukao je“? Je li mrtav? Ranjen?

— Baš je pukao, psihički. Mislio sam da znaš što se dogodilo na ovom terenu.

— Šta?

— Prolupao je najednom. Pretposljednju noć zapalio je rizlu dok je bio u rovu na smjeni, i izašao sa zapaljenim duhanom van, ispred položaja. Bilo je vedro, moglo ga se vidit na kilometre. Počeli su zasipat snajperima, ali je on ostao vani cijelu noć. Našli smo ga ujutro.

— Živog?

— Netaknutog. Sjedio je stotinjak metara niže od položaja prekriženih nogu i još pušio. Nije ni sa kim htio razgovarati, niti se dao odvući s mjesta. Potpuno je pukao. Petorica su ga po vatrenoj liniji potezali kroz grmlje do rova gdje mu je doktor dao sedativ. Nije još uvijek došao razboru.

— Gdje je sad?

— Što misliš, gdje? U Novoj bolnici, na psihijatriji. Divota ga je vidjeti s onim uštekanim cjevčicama u glavu i ruke. Koji paradoks: bio je jedini od vas mladih koji nije bio đanki, a sad je cijeli dan s iglom u veni.

— Sereš, Jakus. Nitko od nas nije bio đanki.

— Izgledali ste tako.

— Šta ti znaš o tome kako tko izgleda?

Jakus je vidio da je Popić ljutit i uvrijeđen, i htio primiriti razgovor. — Pusti to — prevrnuo je razgovor pružajući barmenu novčanicu od dvadeset kuna — živi svoj život. Igraj bilijar, pij pivu, tjeraj svoje. Svi mi imamo svojih sranja. Nitko se ne ljuti na tebe, puštamo te s mirom. Doći ćeš koji put u Porsche, popit ćemo turu žestokoga, viđit se s ekipom. Mi smo jedan drugome familija. Zapamti: trebamo ti sad i uvijek ćemo ti trebati. Ne pišaj u to.

Krešo Popić ga je gledao. Gledao ga je kako mu se umiljato dodvorava gestom kakvog malog pregovarača iz mafijaških filmova koje Jakus vjerojatno nikad nije gledao. Gledao ga je kako mu poput nekog consiglierea pokušava prodati tu smjesu laske, prijetnje i dirljive solidarnosti, kako mu se želi uvući pod kožu, ali ga i prepasti. Slušao je to i htio ga poslati u pičku materinu. Sjetio se u jednom hipu kako je ovaj isti koji je tu pred njim i koji glumi skrušenog samuraja s nekoliko sličnih sebi noću ušao u tuđu kuću, ušao u tuđu spavaću sobu, pucao u čovjeka koji je vjerojatno bio u pidžami i probuđen iz prvog sna, a potom možda pucao i u dvanaestogodišnje dijete, istjerano iz svoje kuće i iz svoje postelje. To se naprosto ne radi, nigdje, čak ni ovdje gdje se radi sve i može sve. To se naprosto ne smije raditi — ta jednostavna rečenica bila je jedino što je Krešo o tome htio znati. A oni su to učinili. Učinili su i sad mu preko glasnika nude jebenu amnestiju. Popić je osjećao kako ga hvata strašna, gorljiva ljutnja. Na koncu je zaključio da mu je najbolje vratiti se bilijaru. U jednom je Jakus govorio istinu: gnoj najviše smrdi kad se miješa.

Ustao je i otišao, a Jakus ga je gledao dok se nije izgubio u gomili oko bilijarskih stolova. Onda je položio čašu na šank, još nekoliko časaka piljio u gomilu razuzdanu pivom i bluesom iz zvučnika, i tada otišao.

Krešo nije dao da mu razgovor s Jakusom pokvari večer. Vratio se igračima i nabacivanju Dori, koja je na njegove folove reagirala blesavim smijuljenjem koje je obično simptom da udvaranje uspijeva. Nakon još dvije partije, Baja i Maja su se izdvojili. Krešo predloži Dori da i oni odu, a ona pristane. Zapitala ga je što ga je toliko zadržalo maloprije. „Loše vijesti“, odgovori on, a ona više ništa nije pitala.

Na jednom štekatu uz more popili su još jedno piće dok je južina bacala stolnjake i pepeljare. Krešo je mislio kako je previše potrošio noćas, čak i za svoju gardijsku otpremninu, ali mu to više nije bilo važno. Osjećao je nelagodu, što nakon svega. Bila je već noć, autobusi su bili rijetki, a on je bio muško i trebao ponuditi Dori da je otprati kući. Nije mogao sa štakama prehodati pola grada do nekog Kmana ili Ravnih njiva, i nije znao što bi. Osjećao se kao dijete koje su utrpali u situaciju kojoj nije doraslo.

Dora je zato znala sve. Znala je kad hoće, gdje i kako. „Idemo“, rekla je oko jedan i četvrt, „auto mi je u šumici.“ Popeli su se uz hrid, ona je otključala starog ali friško obojenog fiću parkiranog u boriku i iznutra mu otvorila suvozačka vrata. Pitala ga je gdje stanuje, okrenula ključ i motor je zabrujao.

Zaustavili su se pred Krešinim ulazom za par minuta. On se osjećao glupo, kao da je žensko, i to ga je ozlovoljilo. Dora se zaustavila i prebacila mjenjač u ler ne gaseći motor. Nije ju mogao zvati gore, jer ovo nije bio američki film i jer je znao da je stara budna i čeka da on dođe. Ljubakanja i drpanja po autu neće biti: Dora je vodila igru, nije ugasila motor i kanila je kući. Osjećao je nanovo kako ne odlučuje ni o čemu. Na koncu je ona rekla „Vidjet ćemo se sutra?“ i premda je to bilo pitanje, Kreši je zvučalo više kao ustvrđivanje.

Krešo je zaspao brzo i slatko, omamljen pivom i dobrom voljom. Tonuo je u san ušuškan, osluškujući grad koji je na južini usnuo i majčino kašljanje u drugoj sobi: znao je da se tek sad smirila, zadovoljna što nije kući došao odveć pijan, otključavajući s naporom ulazna vrata i bacajući cipele u kut.

Kad je usnuo, nanovo je sanjao Trebimlju. Nije ju sanjao dugo, još od prvih dana u toplicama. U ono vrijeme, friško nakon nesreće i u bolnici, sanjao je to selo svake noći, uvijek jednako.

U Trebimlji je bio samo jednom, tjedan dana prije nesreće na Stolovima. U selo su ušli kao izviđači brigade, oprezno, korak po korak. Protivnik se iz sela izvukao dan ili dva prije, ostavljujajući za sobom mnoštvo mina i nezamisliv nered. Malih, plošnih pašteta bilo je svuda: pod školskim parketom, u vodokotlićima, na ulazu u očuvanije kuće, u travi i oko bunara. Posvuda je bilo vojničkog smeća: slupanih čuturica, čahura puščanog kalibra, upotrijebljenih zavoja i novina istrganih u jednake komade upotrebljive za klozetpapir. Selo je bilo spaljeno, i to, činilo se, ne tako davno: grede su se još crnjele, a zrakom se osjećao oštar vonj zgarišta. I leševa: naokolo je bilo trupala koliko hoćeš. U crkvenom dvorištu nalazio se golemi civilni bager pogođen nekakvim protutenkovskim oružjem, napola sparušen i crn, a napola kričavo žut. I u njemu je bilo tijelo: nekog trbušastog civila poluokrenutog k crkvi. Tijela su bila posuta mrvljenim vapnom da ne smrde odviše. Smrdjelo je zato vapno i nagrizalo nosnice.

Kuće su odreda bile spaljene. Pročelja su bila ispisana uvredljivim grafitima pisanim garežom. Odrine pred kućama bile su suhe, a debla loza posječena sjekirom i beživotno obješena o konopce i rešetke odrine. Selo nije imalo vode, a na svim je bunarima pisalo „zatrovano“. Za neke je čini se to bila i istina: u jednome je plivala polutrula i podbuhla ovčja strvina. Bunar pred crkvom nije bio otrovan: bila je to betonska gustima, uredno zaklopljena i hladna.

Crkva, ona mu se uvijek vraćala u snu. Bila je to srazmjerno nova katolička crkva, čak ne ružna. Bila je pogođena plotunom višecijevnog raketnog bacača i to, kako se govorilo, našeg: netko je krivo čitao stožernu kartu ispipavajući gdje je njihov štab. Crkva tako više nije imala zvonik, a krov joj je najvećim dijelom bio razvaljen. Iznutra je bila svijetla, okupana otvorenim nebom. Inventara je bilo malo i bio je raspršen i smrvljen po mramornom podu.

Tu je obično počinjao njegov san. Ulazio bi u crkvu i čuo bat koraka, koji onda nije mogao čuti. Prilazio bi oltaru. Selo je uništeno negdje pred Božić i pred oltarom su ležale razbacane i smrvljene sadrene betlehemske figurice. Prignuo se da ih podigne. Uspravio je jednu veliku gipsanu Gospu u plavom ogrtaču, veliku možda do koljena i otkrhnutu: manjkalo joj je pola glave. Bio je tu i mnogo manji Sveti Josip u crvenom i žutom, prepolovljen gelerom. I ovčice: bar trideset malih ovčica, neke sasvim smrvljene, neke gotovo cijele.

Poželio je, i onda i u snu, uzeti uspomenu. Htio je u džep prsluka spremiti jednog od tri gipsana kralja, onog crnog i visokog koji je u ruci držao posudu s nečim što nikad nije znao je li miris ili tamjan. I onda i u svakom snu privio bi već ruku k njedrima, kad bi ga zaustavio glas. Glas Škare, niskog čovječuljka tankih brkova i okruglih naočala. Škaro bi svaki put, kao i prvi put, rekao: „Pusti. Nije dobro to dirati. Donijet će nesreću.“ Mogao je imati kakvih trideset i pet godina, bio je pogrbljen i visokog glasa. O sreći i nesreći nešto je morao znati: poginuo je četiri dana kasnije raskomadan minobacačkim plotunom. Do Trebimlje su ga donijeli, komad po komad, u šatorskom krilu.

Crkva, sadrena Gospa, ovčice i Škaro: taj se dio uvijek ponavljao, katkad iz noći u noć, a onda bi sna nestalo tjednima. Sad ga je sanjao, nakon što ga mjesecima nije bilo.

San je imao i nastavak. Ove je noći sanjao da je zarobljen. Nije bio vezan, ranjen ni mučen: samo je znao da ide protiv svoje volje nekamo, vođen od nekih ljudi. Ispred njega je kamenjarom išao samo jedan čovjek, crn i zdepast kao Talijan, u crnoj košulji kao fašist i bez kape. Umjesto oružja imao je veliku i dugu tesarsku pilu, lugarski prebačenu preko oba ramena. Vodio ga je kroz neki kamenjar, pust i antipatičan, dok nisu došli u nagorjelo selo, slično Trebimlji ali drugo. Naokolo su sjedili ljudi u manjim skupinama i radili svoj posao. Bili su posuti vapnom, ali nisu smrdjeli. Jesu, međutim, bili mrtvi.

Tamo, među njima, vidio je i Skaru. Bio je još bljeđi nego inače, ali čitav. U tom času u snu, baš kao i u svakom drugom času na javi, Krešo je zasigurno znao: Škaro je jedini čovjek na svijetu za čiju smrt snosi krivnju. Tu krivnju je uzeo s gipsanom Gospom u ruku, i ostat će mu na ruci cijeli život. Ta i nijedna druga.

Na tom se mjestu u snu Krešo probudio. Ne sav u znoju, prestravljen i nemiran kao u žanrovskom filmu. Miran i mistično vedar, kao da se sa svima prijeko, mrtvima i živima, pozdravio. Probudio se i počeo razmišljati o proteklom danu. Mislio je o Goji i onome što je čuo i činilo mu se da sve razumije, bolje nego što će itko od njih razumjeti.