Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

14.

POKRETNA RADNJA ZA JEDNOSTAVNE USLUGE

U kuću Šešeljevih policija je upala u četvrt do jedan u noći. Šešelj i Jakus tek su se bili vratili kad se na ulaznim vratima začulo oštro kucanje. Otvorila je baka. Ostavši kao pričuva uz telefon, upravo je na plinu provrela vodu za tursku kavu u velikoj džezvi. Načas je stišala vatru dok otvori vrata, ali tu kavu više nije skuhala.

Pred vratima su bila dva specijalca, od kojih je jedan čizmom gurnuo vrata prema unutra, a drugi projurio pokraj bake Sešelj i naciljao automatskim pištoljem muškarce unutra. Za nepunu minutu kuća je bila puna policije. Šešelj je stajao prignut s rukama uza zid. Baku su policajci posjeli u naslonjač. Jakus je izvukao Zastavin pištolj i pokušao se oprijeti, ali je istog časa dobio metak u nadlakticu. Nekoliko redarstvenika u uniformama uhvatilo se premetačine, specijalci s automatima i nadalje su držali na nišanu domaćine, a nekoliko muškaraca srednjih godina u kišnim ogrtačima — valjda istražitelji — došaptavalo se posred sobe izdajući s vremena na vrijeme jednostavne naredbe. Baka Šešelj nije nikad gledala kriminalističke filmove: da jest, znala bi da je sve bilo kao u filmu, samo što nije bilo fotografa s velikim bljeskalicama i tijela orisanog kredom na podu. Štoviše, nije bilo ni tijela, ni mrtvog ni živog.

Policijska je uprava ovaj put sve pomno pripremila. Kuća na Kmanu bila je opkoljena već tijekom kasnijih večernjih sati. Istražitelj nije dopustio upad dok je god u kući bila samo baba: nije želio da ostale poslije mora loviti jednog po jednog po cijelom gradu. Čekao je da se pojavi bar netko od muškaraca, i dočekao; pustili su Šešelja i Jakusa u kuću, policajci su potom još malo pričekali i zatim krenuli.

Policija je znala da počinitelje ovaj put imaju na ziceru. Kako je medijski odjek bio više nego poželjan, pozvani su bili i novinari. Doduše, zbog konspiracije, neposredno prije same akcije. Telefon je u Novom dobu zazvonio oko dvanaest i uzbunio Bruna, koji je gulio noćnu službu s nogama na stolu, gledajući košarkašku utakmicu kroz lenonice oborene na vrh nosa.

Premda je bilo očito da racija neće biti gotova na vrijeme za jutarnje izdanje, Bruno je odjenuo jaknu, sjeo s fotoreporterom u redakcijsku škodu i stigao na Kman netom nakon upada. Stigavši u kvart sličnih, zatamnjenih i jednoličnih privatnih dvokatnica najprije je malo lutao. Očekivao je da će, kao u filmu, lako naći mjesto akcije, da će vidjeti rotirajuća svjetla, čuti sirene i policiju koja megafonom pregovara sa zabarikadiranim zlikovcima. Na koncu je dvadeset minuta lutao labirintom pješačkih uličica dok nije ugledao terenac specijalnih postrojbi i dvije policijske fieste, neosvijetljene i parkirane ispred kuće koja je pak za ovo doba noći bila odveć osvijetljena. U dvorištu kuće nalazila se otvorena garaža ispred koje su se motale neke prilike koje nije mogao razaznati. U dvorištu je bio parkiran prilično ušminkani fićo, a na samim su se dvorišnim vratima nalazila ambulantna kola. Ušao je u dvorište mašući akreditacijom visoko u zraku. Jedan je policajac izronio iz mraka i dao mu znak da ga prati. Prošavši kraj ambulantnih kola, ugledao je poznato lice. Crni, čupavi, mišićavi bolničar četvrtaste glave: bio je to Robi, čovjek s kojim je dijelio smjenu u gardijskom sanitetu. Mnoge je terene otukao s Robijem, a, ako se dobro sjećao, s njim je bio i one noći kad su sa Stolova izvlačili Lidijina brata koji je poslije ostao bez noge.

— Robi!?

Crni se osvrne i nasmije, ugodno iznenađen. Zapita Bruna što radi ovdje, a on mu mahne akreditacijom pred nosom. „A ti?“ zapita Bruno, „ti si još u istom poslu?“

— Na žalost, jesam. Izgleda da mi nije nikad dosta prostrijelnih rana.

— Ima ustrijeljenih?

— Vidi — kratko mu odgovori Robi i rukom pokaže unutra, u kola. U njima je na nosilima ležao nizak i crnokos čovjek. Lice mu je vidio jasno: bio je pri svijesti, miran i prikopčan na infuziju. Nadlaktica mu je bila povijena i zadebljana od gaze naprijed i natrag: Bruno je dovoljno znao o sanitetu da bi shvatio kako je neznanac pogođen manjim kalibrom i da je metak prostrijelio ruku i izišao van. „Što se dogodilo?“ zapita Bruno, ali ga policajac prekine. „Oni nisu zaduženi za izjave“, reče kratko i rukom pokrije objektiv reporterova aparata.

Ušavši u kuću, novinari su zatekli filmski prizor: uhićenik s rukama na zidu, specijalci s otkočenim uzijima, redarstvenici koji premeću po kredenci i kartonskim kutijama, i na koncu tri tipa u balonerima koji stoje kod ulaza i dijele poslove. Dvojici je znao face s tiskovnih konferencija u MUP-u, ali im se nije mogao sjetiti imena. Činilo mu se da se jedan, crn, krupan i s licem kao Lino Ventura, zove Bribir, ili Barbir, tako nešto. Facu je, ruku na srce, znao i trećem, ali samo s televizije. Bio je to pučki javni pravobranitelj Mislav Rubeša.

„Došli su novinari“, obrati se policajac političaru, kao da je i njemu bilo jasno tko je ovdje glavni. Bruno potajice u džepu uključi diktafon. Rubeša se na spomen novinara nadme i ukoči, kao da je pred govornicom. Bruno shvati da mu nema svrhe skrivati diktafon: ovaj je za novine bio spreman blebetati do sutra.

„Ova je akcija“, započne Rubeša, „dokaz kako smo uistinu pravna država, za koju su pred zakonom svi građani jednaki. Sve drukčije insinuacije — kojih je bilo — neutemeljene su i zlonamjerne, što dokazujemo i ovom odlučnom, učinkovitom i pravodobnom policijskom akcijom. U našoj zemlji svaki građanin može biti miran glede toga je li zaštićen prerogativima izvršne i sudske vlasti.“ Bruno ga je kisela lica pustio da odvrti još nekoliko takvih rečenica na dezinficiranom političkom žargonu. Na koncu zapita može li saznati nešto o potankostima akcije.

Istražitelj u baloneru bio je za razliku od pravobranitelja smrknut i škrt na riječima. Prstom je pokazao na diktafon: „Ovo je off the record“, rekao je Brunu i objasnio kako stoje stvari.

Izišli su van, na dvorište. Kad je vidio da su sami, policajac se prezrivo okrene prema mjestu gdje je stajao Rubeša. „Kreten. Boli njega kurac. Za njega je ovo gotovo: ono što je njega zanimalo mi smo napravili. A meni ostaje dovršit posao.“

— Što? Pohvatat suučesnike?

— Ma kakve suučesnike! Nismo još našli ni oteto dijete.

— Znači, ipak je postojala druga žrtva?

— Naravno. Farsa je što je to znao već cijeli Split. Srećom, djevojčica je živa, ili je barem bila do večeras. Ali je tek moramo pronaći.

— Nije bila ovdje?

— Bila je. Još je prošlu noć prespavala ovdje. Ona dva dripca unutra složili su mi nekakvu bizarnu priču o tipu koji ju je oteo i koji radi za obitelj. Ja mislim da muljaju, ali ćemo to saznati brzo. Naravno, svo ovo je off the record, mislim da razumiješ?

— Razumijem. Što dalje?

— Ne mogu ti to reći. Ponavljam: i ovo koliko sam ti rekao je off the record. Dobit ćeš identitet uhićenih, delikt za koji su osumnjičeni znaš, a možeš napisat i to da tražimo curicu. Ovom tvom ćemo dat nešto za slikat: oružje, kuću, nešto ćemo smislit. Naravno: dajte i sliku otete cure, da nam ljudi pomognu ako je vide. I to je dosta.

Istražitelj zašuti i pogledom prijeđe preko vedre, vjetrovite večernje vedute i zatamnjenih kmanskih kuća na čijim su se balkonima tek ponegdje nazirali znatiželjni susjedi. Iz kuće se u tom trenu začulo zvono telefona. „Ne diraj“, vikne Barbir i strelovito utrči u kuću. Podigne slušalicu, zapita: „Tko je?“ i ponovi „halo“ nekoliko puta. Onda zaklopi. „Spustio je čim je čuo glas. Nije se predstavio.“

Bruno je sjeo na ulazne stepnice pred kućom. Do njega sjedne fotoreporter, mlad dečko, friško iz škole, odjeven u šminkerski snimateljski prsluk i povijen pod aparatom, objektivima i blicom. Malo su šuteći sjedili, a onda snimatelj izvuče iz džepa smotak bombona od kave i ponudi mu. „Hvala“, odgovori Bruno, trpajući bombon u usta i gledajući pred sebe bez osobitog interesa i cilja. Dvorište se polako praznilo, hitna pomoć je već bila na putu, a policajci su se na dvorišnim vratima natezali s nekim krupnim, svjetlokosim čovjekom. Tjerali su ga: bio je očito čudak, odjeven iznad pasa u dugu liječničku kutu, ispod koje je virila obična plava flanelska pidžama.

„Idemo“, reče Bruno fotoreporteru natjerujući bombon jezikom. Bilo mu je krivo što ga je uzeo: od usranog kofeina neće moći zaspati. Kako god bilo, ovdje više nije imao što činiti: neće valjda čekati da se iz neke od kmanskih kuća neko dovuče i pokupi svog luđaka u bijeloj kecelji i pidžami.

* * *

Napipala je rukom stolnu lampu na uzglavlju i upalila svjetlo. Bilo je skoro dva. Dora se probudila s ružnom kiselinom u želucu i bez želje za snom. Ustala je, u kupaonici rukom popravila duge crvene pramenove koji su joj padali preko lica i bosa odšetala do kuhinje.

Sjedila je malo u naslonjaču mijenjajući daljinskim upravljačem bezglasno noćne satelitske programe. Nije joj se spavalo, vjerojatno zbog kasnog espressa koji je s curama popila u Džaje. Kiselina je jačala: topljeni sir možda nije bio najsvježiji, a možda naprosto nije smjela piti hladno mlijeko natašte.

Provirila je u spavaću sobu roditelja: nije bilo nikog. Ipak su ostali na selu do vikenda, zaključi, pomalo žaleći što nije duže ružila sa curama. Došla je kući kao fina cura u jedanaest, duboko uvjerena da starci već spavaju.

Istog časa poželi nanovo izaći van, nadisati se zraka i prošetati dok mučnina popusti. Veselilo je što to i može učiniti, bez suvišnih pitanja, iščudavanja i prijekora. Željela je živjeti sama, bez roditelja pod istim krovom, kao Zapadnjakinja.

Obukla je kombinezon od plavog jeansa i kariranu zimsku vjetrovku, još jednom češljem prošla kroz narančastu grivu i zaključala za sobom. Veselo je mirisala čisti i hladni burni zrak dok se spuštala niz kmanske uličice i razmišljala kamo će poslije na posljednje pivo.

Kasni, ratni, noćni Split bio je pod njom. Bilo je vraški hladno, ali je nebo blistalo od vedrine. Vjetar je kovitlao hrpe smeća, podizao ih iz poluotvorenih i nemarno pražnjenih kontejnera, rijetki su automobili bučno i brzo šištali Solinskom cestom, a na raskršću su tri torcidaša pridržavali četvrtoga, opasno pijanog, koji je vitlao bocom i prolijevao njen sadržaj po svojoj spitafajerici. Šetala je dalje, uživajući kao da je padobranom uskočila u opasan i lijep krimić. Prošla je pored Porschea. Bilo je kasno, nije više bio otvoren, ali i da jest, nije joj se ulazilo unutra: previše uniformi i previše seratora. Opet se sjetila Beznogog — još uvijek, ni sad, nije bila na njega ljuta.

Cesta je sad bila pusta. Ulična je rasvjeta načas zatreptala i grad je potamnio. Samo su treperili odbljesci televizora u prozorima na neboderu, jake i brojne zvijezde i kamp-prikolica preuređena u mobilni kafić, niže, kod semafora koji je vodio u trgovačku luku i skladišnu zonu. Jedna dvojba — gdje popiti zadnju pivu — za Doru se sama riješila.

Prolazila je pokraj ove prikolice sto puta. Bijela, izgrebena i prljava, danju je izgledala kao stjecište vucibatina i presjek jada i socijale. Noću, sada, dočekala bi svoj Pepeljugin ples. Jedina jarko osvijetljena u tamnoj ulici, „pokretna radnja za jednostavne ugostiteljske usluge“ (tako je pisalo) postajala bi princeza industrijske zone. Samo što je još uvijek, i pogotovo tada, bila stjecište vucibatina i presjek socijale. Pamet je Doru nagonila na oprez, ali nije mogla odoljeti. Opijala ju je jednonoćna sloboda: skinula je rukavice, sjela u popucalu plastičnu ljetnu stolicu pred kućicom i tražila hladno pivo.

Unutrašnjost prikolice bila je svijetla. Loše ofarbana plavuša umorna izraza sagnula se iza aparata za kokice i izvukla pivo. Vidjelo se da je boca hladna: staklo je bilo orošeno, a konobarica ju je držala kao da joj bridi ruka. Ovdje nije bilo podvorbe na stol: Dora ustane, uzme bocu bez čaše i sjedne na mjesto. Tamo, na stolici odmah uz njezinu, sjedio je čovjek koji maloprije tu nije bio. Dora se lecnu: nije, baš nikako nije željela da joj upucavanje nekog pripitog tlačitelja pokvari slobodnu burnu noć.

Tip je fakat bio čudan. Bio je idiotski odjeven: ogrnuo se bijelom kutom kao da je liječnik, a ispod nje je imao gardistički podstavljeni prsluk. Da stvar bude gluplja, ispod očito preširokih hlača vidjela se plava pidžama nehajno uvučena u vojne cokule. Čudaku začudo nije bilo zima: nije se tresao niti držao povijeno. Pojavom se doimao kao klošar ili odbjegli luđak, ali mu je lice govorilo drukčije. Izraz mu je bio blag, miran i sjetno pribran, i Dori se činilo da baš nikako ne spada u to mjesto i u to vrijeme. Začudo, tip nije bio ni pijan. Dovršavao je, doduše, malu karlovačku u čaši, ali mu oči nisu bile mutne ni podlivene, nije petljao jezikom ili se ponašao nesuvislo. Izgledalo je kao da mu je to prva cuga.

— Kaže da je pobjegao s psihijatrije — progovori konačno šankerica, uočivši Dorin ispitivački pogled.

— Tako i izgleda — odgovori Dora. Zaključi kako noć ipak neće tako sjajno završiti, pregrize nelagodu i priđe neznancu.

— Treba li vam pomoć?

Tamo, u bolničkoj postelji, Gojo se probudio s jasnom i odlučnom nakanom što mu je činiti. Odlučnost ga nije puštala ni za čas: cijelu je večer, svake sekunde, mislio samo na to kako mora otići na Kman, prišuljati se kući, obiti vrata garaže i malu odvesti nekamo na sigurno, premda ni sam nije bio načistu kamo. Nakon što je razbio telefon službujućoj sestri i zatvorio je u sobu, sve je išlo lako. Ušao je u ostavu i pronašao dugu liječničku kutu, dovoljnu da bez suvišnih pitanja prođe portu. Vratio se potom u svoju sobu i potražio među stvarima nešto toplo. Pronašao je džemper i prsluk u noćnom ormariću: bili su još prljavi i masni od onog jutra kad su ga ovdje doveli s linije. Razmišljao je ne bi li mu trebao kakav alat ili otpirač. Uzeo je stalak za infuziju, skinuo s njega naopako postavljenu bocu s gumicom i uhvatio ga u ruku kao mač. Na hodniku se predomislio: ne može okolo hodati s tim kao Don Quijote, a pogotovo ne tako proći ulaz.

Izvana je zaključao staklena vrata odjela, sakrio ključ u pitar s umjetnim božičnim zvijezdama i sišao pješice, da zvuk lifta ne skreće pažnju. Na porti ga nitko nije ništa pitao: zaštitar u narančastoj i crnoj uniformi gledao je košarku na prenosivom televizoru i lagano zadrijemao.

Dolje, na ulici, jedva se suzdržavao da ne trči. Metarskim je koracima jurio prema kući Šešeljevih, premećući u glavi mogući razvoj zbivanja. Mogao je otvoriti Šešeljeva fiću, uzeti francuski ključ iz alata i presjeći katanac garaže. Mogao je potražiti ključ u loncu geranija ispod stepenica, gdje ga je držala obično baka Šešelj. Mogao je naprosto forsirati stvar. Kucati, ući u kuću i tražiti od babe da otvori lokot. Poslušala bi ga: i momci su ga poslušali kad je nisu ubili, premda to nije bilo logično ili pametno. Nije znao što će biti kad stigne Šešeljevima. Samo je znao da to s malom mora prestati, i to odmah, noćas.

Sve je, međutim, ispalo drukčije. Policijsku fiestu ugledao već na vrhu ulice u kojoj su stanovali Šešeljevi, ali tome isprva nije pridavao važnost. Onda je pred njega iz mraka izišao specijalac u sivoj uniformi i s kacigom od pleksiglasa. Naložio mu je da odstupi.

Gojo je kvart poznavao dobro. Skrenuo je iza ugla, preskočio ogradu od gustog i trnovitog grmlja s crvenim bobicama, pretrčao desetak koraka i s leđa, preko susjednog dvorišta, došao do ograde Šešeljevih. Između njega i garaže nije bilo više od sedam ili osam koraka.

Odatle je vidio sve što se potom dogodilo. Specijalci su utrčali u dvorište jedan po jedan, pretrčavajući čistinu dugim koracima kao u reklamnom spotu za novačenje profesionalaca. Zvonili su, potom jurnuli u kuću, a potom se čuo i kratki rafal — Goji se činilo, iz automatskog pištolja. Samo jedan kratki rafal, a potom tišina. Nije prošla ni minuta, a u dvorištu je bilo toliko ljudi i toliko svjetla da Gojo nije mogao ništa drugo doli prilijepiti se nepomično o tlo. Vidio je neke policajce u civilu, potom i novinare, naravno, i bolničare. Iz kuće su iznijeli nečije tijelo koje u mraku nije mogao identificirati. Činilo se, živo: to se moglo rasuditi po tome što su se bavili oko njega, prikopčavali infuziju i povijali ga. Potom su policajci počeli pretraživati dvorište šarajući baterijskim lampama. Gojo se odlučio na uzmak, ali taj uzmak kroz gusti oleandar nije mogao biti nečujan. Grmlje su prošarali traci iz baterijske lampe, čuo je povik „tko je tamo?“, primirio se i načas je sve prošlo. Istim se putem — kroz živu ogradu — probio na cestu i ispao ravno pred redarstvenike koji su s kalašnjikovima na ramenu razgovarali uz auto. Stariji od dvojice ščepao je oružje, naložio mu da pristupi i pokaže dokumente. Suvišno je bilo reći da ih Gojo nije imao.

Odveli su ga prema kući i uveli u dvorište. Kola hitne pomoći više nije bilo, nije vidio nikog od Šešeljevih, a na stepenicama je vidio dva mlađa tipa u civilu. Nijedan od njih, međutim, nije bio Šešelj. Stariji policajac prišao je nekom visokom i tamnom čovjeku u baloneru i nešto mu govorio uz uho. Ovaj je s vremena na vrijeme svraćao pogled na Goju, a onda rekao: „Pusti ga. Zar ne vidiš da je to neki siroti luđak?“ Policajac je potom od Goju ispitao osobne podatke, a ovaj mu je rekao istinu. Onda su ga udaljili od kuće i naredili mu da se gubi.

Motao se nekoliko minuta zdvojno kmanskim uličicama rekonstruirajući što se dogodilo. Na žalost, činilo se da to i nije osobito teško shvatiti: policija je očito doznala tko su počinitelji, upala u kuću i vjerojatno oslobodila malu. Želio se sve to vrijeme osloboditi tereta na savjesti, ali je na koncu stigao prekasno. Sad je, umjesto spasitelja, suučesnik i ništa više ili manje. Policija koja ga je sad pustila već će mu tijekom noći biti na vratima kuće. Sad ga ova cura pita treba li mu pomoć. Kog joj je vraga mogao reći? Da mu treba prenoćište? Ili čarobni napitak protiv dvadeset godina robije? Ili sredstvo za čišćenje savjesti?

— Da, zapravo mi treba pomoć — reče na koncu — traži me policija.

— Naravno, nedužnog? — odvrati Dora, kojoj se sve ovo činilo kao socijalni film, izvrsna furka, nešto kao žestoka vožnja toboganom na onim mjestima kad se čovjek strmoglavljuje i vrišti.

Čudni je šutio. Izgledao je kao čovjek koji bi mogao i htio reći mnogo, ali dvoji ima li to smisla. Na koncu je odvagnuo da nema i odgovorio sasvim kratko.

— Nedužnog?

— Ne, krivog, sasvim krivog.