Ovce od gipsa | Jurica Pavičić

3. prolog:

U TRNOVU DVORCU

rujan, negdje na Zagorskoj magistrali

Sve ono uokrug kao da nije imalo veze. Bijelo krečene crkvice, ugodna gazdinstva, zeleni krajobraz i bregovi kao s ambalaže za mlijeko promicali su pokraj prozorskih stakala ukupani kišom i kao retuširani za slabi turistički spot. Sve to, međutim, s Lidijom nije imalo veze: ona je piljila u loše oprani donji rub stakla autobusa i osjećala se kao da joj trebaju izvaditi zub.

Netom što je sjela u autobus koji ju je Zagorskom magistralom imao dovesti u Krapinske toplice, Lidija je postala u trenu — savršeno svjesna kako bi željela da vožnja traje satima. U hipu joj je do glave došlo da se grozi onog trenutka kad će izaći na toplički kolodvor i možda vidjeti Krešu. Osjećala je da se ljupki pokisli pejsaž netaknut ratom ruga s njom i pomalo je probavlja u svoju kišnu i bizarnu unutrašnjost u kojoj će joj nauditi. Strašno se, baš strašno bojala novog susreta s bratom i klinikom.

U istom času Lidija je postala isto tako svjesna kako Kreši nije javila da dolazi da je ne bi dočekao na kolodvoru, da bi zadržala malo autonomije u tih desetak minuta koliko će se, najsporije što može, vrzmati po nevelikome mjestu. Produžit će korak, izgubiti koju minutu lutajući divovskom zgradom nekadašnjeg lječilišta za bolesti srca, i odgoditi strašan događaj. Bojala se vidjeti ga: ili prije, bojala se vid|eti ga ondje.

Sve je još bilo kako-tako dobro dok je Krešo bio u Splitu u bolnici. Doimao ih se kao dijete, kao bačen vremeplovom unatrag, vrijedan sažaljenja, ali ga i željan. Bio je pitom, optimističan: na njemu se nisu osjećale posljedice traume, ni pretrpljene boli, ni osjećaj krivnje. Nije se osjećao ni gubitak noge: Krešo se iz dana u dan sve spretnije vrzmao bolnicom podupirući se o štake i bolničke rukohvate.

Šest ili sedam tjedana nakon što je izgubio nogu na Stolovima, Krešo je poslan u Krapinske toplice na ortopedsko liječenje: vježbe, navikavanje na proteze i profesionalno osposobljavanje za mirnodopski život. Premda bi između nje i majke svaki put planula svađa kad bi to rekla, Lidija je znala da je topličko liječenje bilo ključni, užasno krivi korak. Krešo nije bio jak, ali ga je strahota ojačala. Toplice su u njemu razgorile beznađe kao žigica bačena u cisternu goriva. Uronili su ga u tuđu gorčinu, cinizam i bijes. Lidiji se svaki put — a bila je već pet puta tamo — činilo kao da na Krešu, malo-pomalo, poput LSD-a, djeluje neki nervni plin i pretvara ga u gorkog, invalidnog zombija. Već za drugog ili trećeg posjeta počela je u zraku osjećati nešto bolesno, kužno i strašno. Željela je Krešu izvući iz tog krajobraza koji joj se sada činio zakrivljenim, opakim i izduženim kao u lošem horroru. Činilo joj se da samo ona vidi ono što drugi ne vide i da, baš kao u filmu strave, nju prokazuju ludom jer vidi da je ovaj zrak otrovan.

Obično mu se ne bi najavljivala, jer je ionako znala da je u lječilištu svaki dan jednak. Nakon noćnog autobusa iz Splita sjela bi ujutro na lokalac na zagrebačkom Glavnom kolodvoru i bila u toplicama oko jedan, nekako u vrijeme kad bi bolesnici završili vježbanje i jeli posni objed, najčešće perad i povrće kuhano na pari. Gotovo bi ga uvijek našla uz ovalni šank hotelskog bifea. Redovito je nosio groznu trobojnu trenirku koju su mu kupili dok je bio u bolnici, pažljivo podvezanu tako da ne visi sablasno s kljaste noge. Ne bi bio sam: uz šank bi zatekla još nekoliko štićenika oporavilišta, većinom također invalida. Krešo ju je prvi put pokušao upoznati s njima. Brzo je — međutim — osjetio njezino neprijateljstvo prema njima, i nije znao kako se prema njemu odrediti.

A Lidiji se doista nisu sviđali. Bili su čudan, groteskan spoj. Sjedne strane, nastojali su izgledati muževno, fajterski, muški, kratko ošišani, mišićavi i puni žesti. S druge, bili su odjeveni u kričave trenirke poput pičkica, toliko im je trebala pomoć, toliko su bili ranjivi i bespomoćni bez ruku, nogu, podlaktica i tabana. Lidija je bila racionalna žena: uvjeravala je sebe da treba poštivati stradalnike, one koje slavi TV dnevnik, one koji su se žrtvovali dok su se drugi bogatili ili pobjegli iz zemlje. No, vidjela je na očigled da joj brat postaje njima sličan, a to ju je ispunjavalo užasom. Pio je puno više nego u Splitu. Sasuli bi u sebe i po desetak vinjaka tijekom popodneva postajući sve bučnijima i ciničnijima. Zatvorili bi se u neki njihov nedosežni svijet vojne spike, unakrsnih poznanstava, ratnih anegdota i veteranskog hvalisanja, i sve što je bilo izvan tog svijeta za njih je bilo vrijedno samo poruge, ili prezira, ili mržnje: političari, bjegunci, profiteri, gradski živalj, bolničari, kuharice, lokalni puk, napokon svi zdravi, i svi civili. Izdirali bi se na šankericu kad bi im htjela naplatiti, na kuhinjske radnice kad bi im dale malo riže. Tužakali su liječnike da su saboteri, nezrelo olajavali političare i javne osobe. Lidija je bila rod jednog od njihovih i mogla je imati pristupa u krug: no, ona je sama ustuknula, zaplašena količinom mraka. Dostajala su jedan ili dva takva birtijska razgovora da zamrzi toplice i nove Krešine prijatelje. Nakon tri mjeseca, pobojala se da će zamrziti Krešu. On se pak naizgled nije promijenio, osim što je postajao šutljiviji, pesimističniji.

Toplice su joj sa svakim dolaskom postajale strašnije. Neke je od Krešinih drugova upoznala. Jedan plavi, Slavonac čiji se naglasak njoj činio sličan srpskome, bio je osobito gorak, sarkastičan i mučan. Kad je čuo da je Lidija novinar, nije joj davao više mira: govorio je o izdaji, kurvama poliličarima, novinarima lašcima, friziranoj stvarnosti, kao da je ona osobno vojni cenzor ili ministar informiranja ili onaj koji je naredio predaju njegova grada. Jednom je izrekla neslaganje s izbacivanjem ljudi iz vojnih stanova, na što su je htjeli gotovo pojesti. Plavi joj je rekao da nije dovoljno osjetila rat i da je zato tako meka prema Srbima.

Bio je tu i jedan Trogiranin, mršav, brkat i podljevenih očiju, koji nije prestajao s polusuvislom, nezaustavljivom bujicom riječi što je znala Lidiji biti osobito mučna i bolna. Njegovi bi se solilokviji sastojali od duljih dionica koje bi sve odreda završavale time da bi nekog trebalo ubiti. Uz šank je on govorio o tome kako će pobiti Srbe koji s njegovim klincem idu u razred, kako će pobiti političare, vladu i oporbu, kako će pobiti humanitarne udruge, neljubazne sestre, opskrbljivače bolnice hranom i posteljinom. Poubijat će autore telefonskog imenika jer je ime njegova rodnog sela krivo napisano, vlasnika birtije, konobaricu, konduktera u busu koji mu je tražio kartu. Lidija bi slušala te beskonačne i bolesne solilokvije i osjećala kako joj se želudac vraća i lijepi uz grlo. Vidjela je, međutim, da birtijaško bratstvo klima na sve to s odobravanjem, uključujući možda i Krešu koji je postrance zagonetno šutio, tako da nije bila na čistu je li sasvim kao oni ili je tek na najboljem putu da to postane.

Već nakon drugog posjeta nastojala ga je što brže izvući van iz hotela. Pravdala bi to time da mu je potrebno kretanje i trening sa štakama. Toplice su imale ljupke austrijske perivoje što su se produžavali u bivši velikaški park i završavali nevelikim dvokrilnim dvorcem jednostavnih rokoko ukrasa. Tjerala bi ga da šeta središnjom stazom između drvoreda. Hodali bi, odzdravljali zagorskoj dječici naučenoj da pozdrave svaku stariju osobu poznavali je ili ne, i uglavnom šutjeli. Nije inače mnogo govorio. Sam i izdvojen bio je drukčiji od Lidiji stravične ekipe iz lječilišta, ali je spram njih pokazivao lojalnost. Nakostriješio bi se zlovoljno na svaku Lidijinu primjedbu, ma kako uvijenu, protiv njih ili u vezi s njima. Lidija je postupno ali jasno shvaćala: ona je civil; ona ima noge; ona nije skrivila ničiju smrt; ona je dio onog svijeta koji je Kreši i njegovim prijateljima sada neprijatelj. I ona je, dakle, neprijatelj, makar po stupnju blag.

Sve je to Lidija osjećala kad je oko jedan autobus stigao na toplički kolodvor. Činilo joj se da je poput gerilca poslana u opaku i tuđu zemlju punu strašnih i nepredvidivih ljudi. Sjetila se onog starog filma u kojemu svemirci ulaze u tijela junakovih susjeda i ukućana kojima bi najednom počele čudno svjetlucati oči i koji bi se preobražavali u čudovišta ne mijenjajući lik. Krešo joj se još uvijek nije činio takvim. Bojala se međutim da se ona njemu čini takvom.

Slegnula je uz bok čvrstu novinarsku torbu i uputila se s kolodvora u gradić. Mjesto bi u drugim okolnostima bilo ljupko: stisnuto među bregovima, bilo je naruženo jedino golemim lječilišnim kompleksom od kojeg je živjelo. Petnaestak tisuća kardiovaskularnih bolesnika iz bivše Jugoslavije prolazilo bi godišnje kroz oporavilište gimnasticirajući, vježbajući u teretani i bazenu i trčeći pod kontrolom terapeuta po okolnim visovima. Danas su srcaši bili ovdje manjina: zamijenili su ih mlađi i teži bolesnici, vojni invalidi.

Lidija je ušla u perivoj kad je ugledala Krešu na klupici. Opazio ju je, ustao i krenuo k njoj bez krzmanja, ali nenasmijan. Zagrlili su se i nastavili šetnju.

Zamijetila je da razgovara s njom življe, s više interesa.

— Izlazim, sad je definitivno.

— Kad?

— Za jedno deset dana.

— A proteza?

— I’ću doma bez nje. Kad stigne, morat ću opet učit hodat s njom.

— Šta te onda šalju bez nje?

— Ti bi radije da sam ovdje?

Počelo je, pomisli. Odlučila je da neće gutati.

— S ovima s kojima si, ne. Još mjesec dana i bio bi stoposto alkos i samoživi gnjavator.

Osvrnula se da vidi njegovu reakciju. Bio je jako dobre volje, zaključi: nije bilo ljutita odgovora.

— Ništa ti o tome ne znaš.

— Šta ćeš kad dođeš dolje?

— Sredit papire za invalidsku i tražit posao.

— Kakav posao? Ne možeš računat na praonicu. Niti su te oni čekali s mjestom niti možeš prat aute bez noge.

— Ne bih ni htio tamo. Navikao sam se u gardi na bolju lovu, kurac ću mu radit za devetsto kuna. Imam jednu šemu s kompjuterima.

— Kompjuterima?

— Pričao sam ti za onaj tečaj ovdje?

— Rekao si da je to neozbiljno, pizdarija.

— Zakuhalo se. Nije to bogzna što, korištenje programa na radnom mjestu, knjiženja, unos podataka, ispis dokumenata, računovodstvo. Ali ubrao sam osnovu.

— ‘Oće li ti Udruga pomoć?

— Ne treba, zaposlit ću se sam.

— Nešto već imaš?

— Je, mala firma. Besplatni mali oglasnik, distribucija po kioscima, samoposlugama i videotekama, plus kolportaža. Ukucavao bih oglase. Povezali su me stari frendovi iz Splita.

Pomalo su završavali treći krug perivojem od bolnice do dvorca. Po neizgovorenom običaju, nakon njega bi odlazili objedovati. Lidija je znala da je on morao već ručati prije toga: no kad ga je prvi put zvala u gostionicu, pristao je. Nije ga pitala ruča li dvaput ili preskače posni bolnički obrok: ako u bolnici ne jede, neće joj to reći, a ako jede, to bolje.

Oni koji se žele nauživati zagorske kuhinje, nisu bili na pravome mjestu ovdje, u prijestolnici zdrava, nemasna i nepaprena života. Jedini ozbiljniji restoran nalazio se uz perivoj. Imao je siroti izgled socijalističkih restorana sedamdesetih: veliku ostakljenu fasadu, dotrajalu reklamu Coca-Cole, mnoštvo stolova pokrivenih stolnjacima neuvjerljive čistoće i s mutnim soljenkama. Imali su samo jeftino pivo, jednu vrstu voćnog čaja i ne odviše čisti espraso-aparat. Jelovnik je bio preuzetno uvezan u umjetnu kožu, a sadržavao je standardnu hranu postjugoslavenskih restauracija: mesni rošlilj, jednostavne salate, goveđu juhu, pržene krumpire i palačinke.

Konobarica u ortopedskim papučama stigla je brzo: bili su sami na bar pedeset stolova restorana. Gledala ih je preko notesa znatiželjno dok je bilježila narudžbu. Krešo je naručio naravni odrezak i salatu od rajčica. Ona pljeskavicu i sir.

— Dobro je za tebe da ćeš imat posao.

Rekla je to više da kaže nešto, nije joj se sviđalo što je razgovor zapeo.

— Šta hoćeš reć?

— Kako to misliš?

— Šta si mislila s tim da je to dobro za mene?

— Ono šta sam rekla.

Vidjela je kako se Krešo najednom narogušio, ali ne onako naivno, djetinjasto, kao obično.

— Znam šta si mislila.

— Ne seri, Krešo. Šta sad umišljaš?

— Dobro je to za mene da ne budem skroz u autu, to si mislila. Bez noge sam, nisam za ništa, imam penzijetinu kao tri materine, pa je bolje da nešto radim nego da se motam pod nogama i grintam. To si mislila: neće mu bit dosadno, zabavit će se, kad ga ionako čeka još pedeset godina živit kao gljiva. Jasno je meni to „dobro za mene“. Potpuno mi je jasno zašto je dobro, ne moraš me podsjetit svaki put da sam u kurcu.

Lidija se ovaj put razljutila. Karte će, odlučila je, konačno pasti na stol.

— Hoćeš da ti kažem zbilja šta sam mislila?

— Bogu hvala konačno!

— Stvarno hoćeš?

— Već tri jebena mjeseca! Dosta mi je da me ljuljate kao da imam tri mjeseca.

— Evo šta mislim: ti si, jebi ga, heroj, svetac, junak domovinskog rata. Ti si dao sve za domovinu.

— Ne seri. Neću to slušat.

— Šuti! Ti si narodni heroj i dizat će ti se u busu i nećeš morat čekat jebeni red u banci. Svi te poštuju, klanjaju se, koga ti posereš, moralno je mrtav.

— Neću to slušat! — Krešo je sad umalo urlao.

— Oćeš, jer moraš čut kraj. Poštovat će te i klanjat ti se. Koliko još? Pet godina, deset. Mi koji se sjećamo rata možda i dulje. Vidjet ćemo te na ulici i svaki put klincima reć: „Vidiš, ovaj je izgubio nogu u gardi“. Za nas ćeš još bit heroj deset-petnaest godina. A šta će bit poslije? Doći će novi klinci, koji sad imaju jednu ili pet godina, ili ih nisu još ni napravili. Šta će njima značit „domovinski rat“. Ništa, pizdarija. Zadnja lekcija u knjizi iz povijesti. Briga njih za zadnji rat kao šta je tebe bilo za partizane i AVNOJ. Znaš kako će te oni gledat?

On je šutio, ona ponovi.

— Znaš kako će te gledat? Gledat će te kao ti one stare subnorovce koji bi išli na sastanak u Mjesnu zajednicu s aktovkama od skaja. Ti ćeš za njih bit povlašteni parazit, tip koji radi nekih ratnih zasluga sjedi doma, ne radi ništa, svima drži miting o svojoj hrabrosti i priča dosadne anegdote, a prima četiri milje penzije, što njihovi starci u cementari ili rezalištu ne mogu ni zamislit. Pitaš me šta ja mislim? Pitaj se šta će oni mislit: najrađe će te stavit u top!

Lidija se tresla od ljutnje. Zašuti: konobarica je donijela jelo i Lidija joj nije htjela priuštiti nasladu prisluškivanja. Krešo nije bio uzrujan.

— Jedna je tu stvar kriva. Neću nikom pričat dosadne ratne anegdote. Neću čak ni zanimljive.

Lidija se nasmiješi. — Je, a šta radiš s onima svojima na šanku cijelo popodne? Po čitav dan brijete neku svoju priču, ova i ona čuka, tko je mrtav tko živ, Pakrac, Čepikuće… Ne kužiš da su oni slika i prilika propasti koju ti vidim?

— Oni nisu krivi šta su stradali.

— Nisu. Nisi ni ti. Ali nemoj mi pred oči ako počneš u tome uživat. Rekla sam ti da je dobro šta ćeš opet radit ne zato šta je sad za tebe sve gotovo u životu i šta trebaš hinit normalu. Naprotiv: za tebe je rat gotov, za druge nije. Ti sad možeš bit normalan. Ne trebaju ti te vijetnamske furke. Ne mislim te slat na posao kao dite u vrtić: hoću da nosiš doma plaću, imaš normalnu ekipu i prestaneš pit i glumit De Nira iz Taksista. Ne mislim ja da si ti propao. Ti to misliš.

Konobarica je, razočarana diskretnom šutnjom gostiju, donijela i meso. Krešo nabode vilicom rajčicu. Jeo je brzo i nije bio loše volje. Činilo se da mu ovaj razgovor godi. Lidija je počela shvaćati, negdje na pola ljutitog monologa, da je on htio zdravi fajt: htio je otvoriti ovu temu, pričati o svojoj budućnosti, krivnji, baciti karte na stol. Lidiji ga je najednom bilo žao. Možda bi ga uhvatila za ruku, ali to je prvi učinio on.

— Ne boj se, Lide. Jednu stvar moš bit sigurna: ja nisam ono šta misliš. Ja sam čist. Neću ispalit. Neće ti kod mene bit vijetnamskog sindroma, niti ću se ubit kašikarom u kafiću.

— Ne bojim se ja toga.

— Nego čega?

Lidija je željela reći da se boji njegove grižnje savjesti. Ali nije. To bi otvorilo novu, dugu, mučnu priču koju je sada željela izbjeći. Okrenut će ploču. — Znaš čega? Hoće li ti taj ured za oglase bit na katu pa da se ne možeš popet bez noge.

Krešo se nasmiješi, vedro i blago, prinoseći prženi krumpir ustima. Danas je bilo dobro: mogla je s njim o svemu govoriti, stvari je primao mirno i postojano. Lidiji je laknulo. Neke su stvari rečene, a oboje su znali da je rat, ili bar ovaj rat, završen.

Dan su proveli u nepomućenoj idili, kao u usporenim kadrovima kakva preslađenog happy enda. Lidija je bila sretna, ali ne bez sjene. Čitavo se vrijeme, u sestrinskoj milini, osjećala kao pod vulkanom. Šetali su parkom i pojeli sladoled na verandi. Razgovarali su, ali Lidija je zaobilazila nezgodne teme, nezgodne ljude i pogotovo nezgodna mjesta poput hotelskog šanka. Lavirala je vješto i za nagradu dobila umilan obiteljski dan. Samo je ona znala koliko je taj dan bio zavrijeđen njezinim znojem. Koliko je u njega Krešo uložio svog truda i strpljenja, ona nije imala pojma. Baš kao što nije imala pojma kako će sve ispasti kad on dođe dolje na jug. Znala je: ni on to nije znao, a mama ponajmanje. Njih troje će to skupa otkrivati, a Lidija je — već te večeri, penjući se u autobus za Zagreb — znala da to otkrivanje neće uvijek biti ugodno, lako i lijepo.