Ovce od gipsa | Jurica Pavičić
2. prolog:
CRNA KRONIKA
rujan 1992.
— Kava može, naravno?
Galjer se suzdržao da se ironično ne nasmije. Bio je ionako siguran da će razgovor započeti upravo tim riječima. Pomislio je kako bi Tomljenović na navlas isti način vjerojatno ponudio kavu i gusti sok i osuđeniku na smrt prije nego što bi mu priopćio novost da će izvršenje biti istoga časa. Da ga je jutros pozvao u uredničku kancelariju kako bi mu rekao da je na lutriji dobio bogatstvo, jamačno bi isto tako pozvao kantinu telefonom i ponudio mu espresso i sok. Tomljenović je spadao u ljude koji su pristojnost odijevali ujutro s košuljom.
Galjer je znao da ovamo — u sobu glavnog urednika — nije pozvan ni na smaknuće ni da mu poklone zgoditak na lutriji. A zašto gaje zapravo Tomljenović zvao, to Miroslav Galjer nije znao, premda je o tome imao nekih nejasnih ideja.
Prošla je nepuna godina od velikog redakcijskog loma tijekom kojega je jedan od postradalih bio i Galjer. Još prije nekoliko mjeseci slučaj Novog doba bio je međunarodni novinski šlagvort. Sukob potencijalnih kupaca s dobrim vezama u vladi i predsjedničkom kabinetu pretvorio se za kratko vrijeme u divljački rat u kojemu je kao i obično stradalo pješaštvo — novinari i sitno osoblje. One sklonije poraženoj struji novi su postupno makli iz Novog doba tako što bi ih poslali na čekanje ili premjestili na uvredljiva ili bar tako plaćena mjesta. Galjer nije bio radikal i za nagradu ili kaznu dobio je redaktorski stol u sobi koju su podsmješljivo zvali grobljem novinara.
Stvari su se iz nekih razloga, nedokučivo povezanih s visokom politikom, počele mijenjati posljednjih mjeseci. Iz Zagreba su dolazile fantastične glasine da predsjednik osobno hoće skinuti vlasnika, da su se frakcijski odnosi promijenili i da se lobiji opet histerično hrvu za medijsku moć. Galjer je bio dovoljno iskusan da zna kako tračevi ne prethode stvarnim zbivanjima, već obratno. Vidio je ljude koji su bili na tanjem ili debljem ledu kako se jedan po jedan vraćaju u posao i znao je da mora i on isplivati: ekstremisti se brzo troše, a Miroslav je Galjer o sebi ponosno mislio kao o vjerniku umjerenjaštva. Stvar je postala još jasnijom kad su Tomljenovića imenovali za glavnog urednika.
Tomljenović je bio šezdesetogodišnjak sijede kose s pažljivo biranim okvirima naočala. Najveći je dio karijere proveo kao redaktor i urednik ekonomskog priloga. Kratko vrijeme bio je dopisnik iz Francuske, odakle se vratio s malo svjetskog šlifa i puno frankofilskog entuzijazma. Klonio se frakcija i u sukobima je slovio za neutralca koji se štitio profesionalizmom i bio sa svakim dovoljno dobar. Kao ekonomski novinar zbližio se s gomilom bivših i sadašnjih ministara i koji put je znao povući pravu nit. Nije, međutim, bio častohlepan: veze je potezao da se iskobelja, a ne da bi zgrnuo moć. Veze su to znale poštivati, a Tomljenović je bio dovoljno bistar da vidi kako meteorski usponi u državnim novinama obično završavaju doživotnom sinekurom na mjestu gdje je čovjeku jedini posao piljiti kroz prozor. Bio je čudan novinar, više je volio kazalište nego nogomet i družio se više s liječnicima i arhitektima nego s redakcijskim gemišterima. Njegova prividna neambicioznost u Novom dobu je postala misterijem onog trena kad se dnevnik uskovitlao poput bazena s piranama. Često je bio metom trača, ali nikad zlobno. U redakcijskom kafeu o njemu su govorili kao o „igraču za kup UEFA“: nikad prvi, uvijek bar treći ili četvrti. Da li zbog toga ili zbog nečeg drugog, ali Miroslavu se činilo da se Tomljenović u golemoj uredničkoj sobi osjeća neugodno. Nikakvo čudo: golema, ispunjena sindikalnim diplomama, sportskim peharima i socrealističkom bižuterijom, doimala se poput čitaonice u domu ratnih invalida.
Kad je šankerica donijela kave, Tomljenović konspirativno pričeka da zatvori vrata pri izlasku i počne zatim okolišno tumačiti redakcijsku želju da okupi sve kvalitetne profesionalne snage neovisno o političkom profilu i pogledima na razvoj kuće, i tomu slično. Galjer je poštovao urednikovu ljubav za diplomatsku opširnost premda je znao da iza ovog ceremonijalnog uvoda stoji kratka pozivnica za come back. Zanimalo ga je samo koliko sjajan. Nakon što je otrpio predug uvod Miroslav je saznao i to.
— Vi ste čovjek koji je svoje terene odgulio — započeo je mirno i opširno Tomljenović svoj balet silogizama — dovoljno ste pisali s ulice. Četrdesetogodišnjak ste, iskusni ste u redaktorskim poslovima, znate ustroj novina kao svoj džep, ne vučete neke neugodne repove iz komunizma. Čini mi se da ste vi pravi tip čovjeka za novi, snažniji uređivački kolegij. Kanim vam dati rubriku.
Miroslav je nastojao kontrolirati zadovoljstvo. Nije bio častohlepan: okolina ga je smatrala beznadno neambicioznim, a on se pomalo ponosio time kao žena ljupkom anomalijom na licu. Posljednje su mu godine bile teške i bio je odviše izmučen da bi imao još snage gristi za unapređenje. No, iskustvo redigiranja vijesti od dvadeset redaka o lokalnim požarima i osnucima glazbenih društava bilo je dovoljno neveselo da je poželio promjenu. Jedva je čekao čuti do kraja.
Na to je, međutim, morao pričekati. U pola urednikove rečenice vrata se otvore bez kucanja. Iza Galjerovih leđa netko je ušao u sobu, samouvjereno i poput furije. Galjer se nije okrenuo, ali je znao da je za ovakvu barbarsku provalu odgovoran Vulas, suhi i crnokosi šef deska, gangsterskog lica i tankih brkova. S Vulasom se znao još sa studija ekonomije i ni tada se nisu pretjerano voljeli. No tada je suhi bio miran i pitom i nije lupao vratima tuđih ureda, pomisli Galjer i lecnu se. Kada je secirao svoju nesklonost Vulasu, seoskom djetetu gruboga naglaska, uvijek je sam sebe prekoravao zbog toga što je u toj nesklonosti bilo malo urbanog rasizma. Ali, nerijetko je s nasladom mogao sebi priznati da je Vulas bio grozan, ona vrsta ljudi kojoj su nove prilike i rat dale neslućena krila.
Ovo je bila jedna od tih prilika kad je Galjer volio to što ne voli mršavog. Vulas je s vrata mogao vidjeti Galjerov zatiljak, tako prepoznatljiv zbog rijetke plave kosice. Ponašao se, međutim, kao da u sobi nema nikog, i činio je to gordo.
— Tomljenović!
— Izvoli, Ivo.
Tomljenovića, pomisli Galjer, ni najbliži nisu zvali drukčije nego njegovim dugim prezimenom. A i prezime su u vokativu uvijek izgovarali kao u nominativu: nikad „Tomljenoviću“. Možda je dio tog respekta urednik zaslužio i bezgraničnom uljudnošću: Galjer je jasno vidio da bi Tomljenoviću bilo draže da nisu prekinuti u razgovoru, ali da će neželjeni slučaj otrpjeti stoički i pristojno.
— Dosta je živo jutros na fronti. Imamo razmjenu topničke vatre po čitavoj regiji. Bilo je na radiju, dopisnici se javljaju jedan za drugim, panika je.
— Gdje?
— Dubrovnik, uglavnom. Cavtat, Vitaljina, probudilo se bojište čak i u Zagori. Tuklo se po Šibeniku i Mostaru, naši su vratili vatru. Kažu iz dopisništva da nije bilo žešće zadnja tri mjeseca.
— Jesu li naši izašli?
— Jesu. Nema pomaka linije, tako da imamo samo priopćenja i štete po gradu.
— Pripremite fotografiju za naslovnu stranicu i kontaktirajte UN.
— Već jesmo. Presica je u jedan.
— Ive, Galjer mi je ovdje.
Vulas ga pogleda kao da ga dosad nije uopće vidio.
— Upravo mu sad govorim kako računam na njega kao na urednika crne kronike.
Galjer se nije sjetio osvrnuti da vidi je li Vulas iznenađen ili ne, jer je i sam bio malo zbunjen novošću. Crna kronika: znači, to je to.
Zgrabili su ga podvojeni osjećaji. S jedne strane, nije se osjećao preveć polaskanim: nitko crnu kroniku nije smatrao krunom uspješne žurnalističke karijere. S druge, ta mu je rubrika uvijek bila pomalo simpatična. U vremenima kilometarskih komentara, odvratnih stranačkih priopćenja i cenzuriranih ratnih izvještaja crna kronika je imala nečeg viteškog, nešto od onog starinskog, romantičnog novinarstva iz američkih filmova: vijest, borba za istinu, granitna vladavina činjenica i sljubljenost s običnim životom. No, ona je bila i čekaonica nezadovoljnih, loše plaćenih ljudi koji bi rado bili specijalisti za sektor prosvjete ili zdravstva ili komentatori ognjenog pera. Nikome se nije ustajalo po noći, dežuralo tjednima poslije podne, izlazilo na očevide gdje su se vadila zgnječena trupla ispod tramvaja, prebiralo po pepelu spaljenih srpskih vikendica ili bilježilo u diktafon ispovijedi heroinskih ovisnika. Mladi su ljudi lako ulazili u Kroniku 92 i iz nje bježali što hitrije. On je, dakle, morao biti klopka za nove leptiriće.
Trgnuo se iz misli: od mene se, shvatio je, očekuje da nešto odgovorim.
— U načelu pristajem. Uz dva pitanja: s kim ću raditi i za koliki novac?
Tomljenović je načinio izvježbanu stanku profesionalnog pregovarača. Galjer je iskusno pročitao gestu i odgovor na pitanje mogli su izrecitirati zborno: Tomljenović mu je jednako razložno i opširno odgovorio kako je izbor i pao na njega zbog toga što može biti mentor mlađim kolegama i da se od njega očekuje da oblikuje rubriku za iduće desetljeće. „Pizdo“ pomisli Miroslav.
— Koga imam od starih?
— Lidiju Popić. Ona je prvorazredna: agilna, mlada, a iskusna, neudana, stoposto predana poslu. Ostali su mladi, ali dobar materijal.
— Htio bih se čuti s Lidijom prije nego što startam.
— Danas ti nje nema. Otišla je vidjeti brata u toplice kod Zagreba. Stradao je u ratu i sad je na rehabilitaciji — javi se Vulas.
— Bilo je s njim dosta nevolja — proširi informaciju Tomljenović, koji je tako volio iznijeti sve što zna — izgleda da se zakačio za čašu, spominjalo se prije i drugo. Ona je i prije najviše pazila na njega, a sad ga jedino ona ima na lancu. U zadnje vrijeme je često išla gore. Nismo joj pravili probleme, jer je stvar bila zbilja nezgodna. Tip je čini se pukao psihički.
Galjer je bio svjestan da je Tomljenović odgovorio na pola njegova pitanja. No, u tom času poseban mu je užitak bio sitno napakostiti uljezu. „Sada bismo mogli“, započeo je i okrenuo se prema Vulasu, „ako ostanemo sami, raspraviti o financijskim uvjetima.“ Vidio je kako se Vulasovo lice krivi od gnjeva.
Desetak minuta nakon što je Vulas napustio ured glavnog urednika uočljivo iznerviran, za njim je zamišljen izašao i Miroslav Galjer. Netom što je šutnuo van uljeza koji ga je toliko nervirao, Galjer je od urednika dobio u ruke omotnicu s ugovorom. Dok ga je čitao, kurir je dva ili tri puta ulazio s novim materijalom s aktiviranog bojišta. Nakon što ga je pročitao, Miroslav je bez riječi potpisao papir, premda je jedva skrio razočaranje. Ponuđeni novac bio je tek nešto veći od onog koji je imao u redakturi, i manji od onog koji je mislio da imaju drugi urednici.
Galjer se polako spustio na donji kat i počeo pripremati stol za selidbu. Škare, kemijske olovke, svežanj naslovnica i stari Olympijin pisaći stroj posložio je u kartonsku kutiju za staklenke krastavaca koju je uzeo u kantini. Na desku je bila gužva nešto žešća od uobičajene: redaktori su crnim flomasterima kratili i prekrajali izvješća, stenodaktilografkinje su primale izvješća sa slušalicama na ušima, a papiri su frcali iz faksa. Miroslavu se nije žurilo: polako je u kutiju smjestio praznu kanticu Heinekena u kojoj je držao olovke, telefonski imenik, stolni kalendar i rezervne vrpce pisača. Selidba ga je uzbuđivala. Počinjao je novo poglavlje i u njega je ulazio pomiješanih osjećaja. Volio je pomisao na to da će ono što će od sada raditi biti pravo novinarstvo. Tomljenović je bio često mekan, i odviše mekan prema pritiscima, ali je, kad bi se stvar podvukla crtom, ipak bio odan tvrtki, novinama i profesiji. Spadao je u ljude koji će vući perfektne uređivačke poteze dok mu se odozgo ne naredi da nešto tiska ili ne tiska. Tada je bio poslušan, ali bi sutradan, do sljedeće direktive, ponovno radio novine u kakve je bar malo vjerovao. Galjer je znao da je to ono što njemu treba: on neće pratiti Sabor ni secirati Vladine uredbe. Ubojice, švercani šećer i pljačke mjenjačnica ne poznaju ideologiju, samo što katkad poznaju ideologe. Bavit će se apolitičnom kaljužom ljudskog beščašća i znao je da će mu Tomljenović rijetko visjeti za vratom. Katkad će biti i toga: neki će ministarski sin ilegalno uvesti daske za glačanje, ili će vlasnik novina biti ulovljen s i rukom u vreći, ili će zastupnik tužiti novinara sudu. Tomljenović će se spustiti s gornjega kata i prijekorno mu klimati glavom na hodniku. Znat će tada da je ovaj doživio telefonsko ribanje iz Zagreba ili lokalne uprave. No, tiskano će već biti u listu i neće biti popravka.
Pa ipak, Galjer nije bio nepomućeno veseo. Prihvatio se posla u loša vremena: već sutra ili prekosutra njegov će život možda biti sasvim drukčiji, previše drukčiji da bi on danas planirao budućnost. Vjeri nije bilo dobro, to je znao. Nije znao koliko je loše, ali je vidio kako je gubi. S kime će i kako proživjeti naredne godine, mislio je, ne zna ni sam. A sljedećih dvadeset, trideset godina u Novom dobu? Njih, znao je, nije ničim riješio. Ulaznica za novu igru mogla je brzo isteći: čovjek kojega su jednom šutnuli i on je na to pristao, može biti šutnut još jednom. Znao je da nije jedan od onih u kolu, da bez njega mogu i već jesu mogli. Popunio je rupu do prve prilike, napravit će usputnu kratkoročnu korist, baš kao što će i možebitna šteta biti kratkoročna. Uza sav novi, povoljniji vjetar Galjer je kao nikad dotad bio svjestan koliko je bilo kome od moći u Novom dobu on beskrajno, neizrecivo nevažan.
Sadržaj
PRVI DIO1. prolog: Kao na reklami za vinjak
2. prolog: Crna kronika
3. prolog: U trnovu dvorcu
4. Oči iza vrata
DRUGI DIO
5. Stol i postelja
6. Vijesti iz borika
7. Oluk koji škripi pod težinom vode
8. Vremena kada kasne vlakovi
9. Razgovori uz kavu
TREĆI DIO
10. Ovce od gipsa
11. Pitanje sati
ČETVRTI DIO
12. Jedini stanar na adresi
13. Mjedeno zvono
14. Pokretna radnja za jednostavne usluge
15. Smrad vlažne celuloze
Impresum