Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

I dođe tren kad čovjek propada do epicentra, kroz pijavicu sipkog pijeska, silazi, poput one Goyine slike Pas. Težak je, pada brzo, ne stižući opaziti dražesnu zrnatost svijeta. Dno je muljevito, kretanje i potragu otežavaju mu o tijelo zakačena sidra. O njih se vremenom mnogo toga nahvatalo. U tobolcu minulost svakodnevica, sapunice vedrine i lomovi srži; kosti su napukli, hrskavi temelji. Je li mogao načiniti korak manje ili više, obuzdati greške u koracima da bi koračao nepogrešivo? Bi li izdaje i iznevjerenosti bile manje tamnomodre, a oblici jasnoće manje oštrobridni? Bi li se radosti pokazale dugoročnijima? Bi li padao lakši, rasterećeniji? Ljupkost rašomona. Sve je u redu dok postoje frakture. Pukotine su tu radi soli, radi promjena. Zatrpavanja i trijumfa. Kosti uvijek, iznova, kao rijetko što, naprosto traju.