Strukturalizam, semiotika, metafilmologija : metodološke rasprave | Hrvoje Turković

6. EMPIRIJSKA FILMOLOGIJA

 

1. SPEKULATIVNOST TEORIJE I NADZOR NAD NJOM
1.1. Spekulativnost teorije
1.2. Metodološki nadzor nad spekulacijom
1.3. Empirijski nadzor nad spekulacijom
1.4. Aspekti teoretiziranja i teorijske orijentacije
1.5. Model filmologije: integrativnog pristupa
1.6. Postulat empiričnosti
1.7. O ovom radu

2. PROMATRAČKI EMPIRIZAM
2.1. Promatranje i teorija
2.2. Pojam promatranja
2.3. Promatračka operacionalizacija teorije
2.4. Teorijska neutralnost promatranja
2.5. Metodološka standardizacija promatranja
2.6. Dva tipa promatranja: eksperiment i opservacija
2.7. Dva tipa objašnjenja: taksonomsko i nomološko

3. EKSPERIMENTALISTIČKI PRISTUP
3.1. Opći pojam eksperimenta
3.2. Znanstveni eksperiment
3.3. Zamišljajni eksperiment
3.4. Ostvareni eksperiment
3.5. Filmološki eksperiment
3.6. Važnost globalno-teorijskog pristupa eksperimentiranju
3.7. Vrline i ograničenja eksperimenta

4. OPSERVACIJSKI PRISTUP
4.1. Važnost opservacionizma
4.2. Pojam deskripcije
4.3. Znanstvena deskripcija
4.4. Opis i interpretacija
4.5. Opis i nomološka interpretacija
4.6. Opis unikatnih i tipskih primjera
4.7. Tipovi promatračke analize
4.8. Problemi detaljne opservacijske analize

5. ZAKLJUČAK

 

1. SPEKULATIVNOST TEORIJE I NADZOR NAD NJOM

1.1. Spekulativnost teorije

Teoretiziranje jest, dobrim svojim dijelom, spekuliranje: baratanje pojmovima na udaljenosti od onoga na što se pojmovi odnose.

U tom baratanju postoji elementarna fascinacija: pojmovi se mogu podvrstati jedan pod drugi, nadvrstati jedan nad drugog, prevrstati iz jednog razreda u drugi; gdje treba mogu se konstruirati novi pojmovi da obuhvate postojeće ili odbaciti već postojeći pojam kako bi se prerazvrstalo njemu podređene. A sve se to dade činiti bez osobita obaziranja na trenutačnu iskustvenu primjenjivost ovih postupaka, novoizgrađenih razreda i razrednih hijerarhija. U tome leži samonagradivost spekulacije: u dubokom osjećaju nesputane kreativnosti, domišljajne kombinatorike, što se – naizgled – može produljivati u beskonačnost, biti beskrajno plodna.

Nije, doduše, pri tome nevažno što se sve ove pojmovne kombinacije ipak, iako iz udaljenosti, vezuju nekako s iskustvenim svijetom na koji se pojmovi odnose. I najčudnije kombinacije pojmovlja otvaraju poneki iznenađujući kut gledanja na stvari. Spekulativnost nagrađuje i time što, gotovo sama od sebe, proizvodi dojam iskustvene važnosti a da nikakvih vanjski uzrokovanih promjena u iskustvu nije u međuvremenu bilo.

 

1.2. Metodološki nadzor nad spekulacijom

Ova automatska kreativnost spekulativne igre može duboko fascinirati početnika u njegovim prvim djelatnim teorijskim pokušajima. Ali suočavanje s javnošću, s potrebom da se uobliči teorijski tekst – u razumnom roku, u ograničenom opsegu, za druge pregledan i za druge važan, to donosi sa sobom novih zahtjeva. Nad spekulativnom kombinatorikom sad je potrebno uspostaviti nadzor, prilagoditi je novoj svrsi komunikacije s drugim ljudima, prema javnim standardima, a ne ostaviti je samozadovoljstvu vlastitim kombinatornim moćima.

Ponekom nesnalažljivom spekulativcu to može biti izvor osjećanja krajnjeg ograničenja njegove “slobodne spekulacije” “vanjskim zahtjevima” društva. Drugom će ovo biti izvorom slijedećeg stupnja fascinacije –fascinacije metodološkim sređivanjem pojmovne kombinatorike, spekulacije. Fascinacije dodatnom inventivnom obradom spekulacije prema zahtjevima, na primjer, dosljednosti (neprotuslovnosti), objašnjavateljske iscrpnosti, argumentacijske uvjerljivosti i retoričke preglednosti i zanimljivosti.

Metodološka faza razvija svijest o samoj spekulaciji, njenim ograničenjima i vrlinama, njenim raznovrsnim i često sukobljenim mogućnostima, o različitim načinima sređivanja istog pojmovlja i različitim komunikacijskim posljedicama tog različitog sređivanja. Javljaju se i dovode u pitanju postulati objektivnosti i subjektivnosti, logičke valjanosti argumentacije, elegancije i jednostavnosti izlaganja, ispituje se relevantnost danog teoretiziranja u odnosu na druge oblike teoretiziranja, u odnosu na druga područja teoretiziranja, nastoje se uspostaviti veze i razgraničenja s djelatno-teorijskom okolinom. I tako dalje.

 

1.3. Empirijski nadzor nad spekulacijom

Spekuliranje ne može a da, barem polazno, ne tematizira ponešto iz iskustva, odnosno iz iskustvenih moći ljudi. Ali fascinacija spekulativnom i metodološkom kombinatorikom može krajnje udaljiti teorijsku djelatnost od iskustvenog polazišta a da ne učini jasnim kakav iskustveni ishod može ta spekulativna djelatnost dobiti. Zato i nad metodološki razbistrenim komunikacijskim svrhama teorije stoji zahtjev da te svrhe budu i svrhe snalaženja u svijetu, da komunikacijski nadzirana spekulativnost računa i na empirijske posljedice koje se od nje, htjeli to ili ne, traže u životnoj okolini. Traži se uspostavljanje empirijskog nadzora i nad spekulativno-metodološkom kombinatorikom.

Koliko god empirijske svrhe ponovno izgledale “vanjskim ograničenjem” nad spekulativnom i metodološkom inventivnošću teoretičara, utilitarnim “prljanjem” teorije time što ju tjeramo da vodi računa o svojim iskustvenim posljedicama, o koristi od teorije u iskustvenoj djelatnosti neteorijskog tipa, toliko takvi zahtjevi mogu otvoriti novo polje fascinacije i inventivne kreativnosti za teoretičara.

U prvom redu, fascinira mogućnost za inventivnost u pronalaženju kontrolnih empirijskih okolnosti u kojima provjerava empirijsku efikasnost teorije. Potom fascinira zadatak da se teorija tako formulira da bude empirijski provjeriva, da se razviju empirijski provjerive hipoteze – ovo traži visoku inventivnost i koordinaciju između spekulacije i empirijskog rada. I najzad, empirizam potiče na fascinantnu metodologičnost – pronalaženje metoda koje će osigurati valjanost empirijskoj provjeri, koje će koordinirati globalne spekulacije i pojedinačne empirijske provjere. Empirizam je taj koji nadzire i spekulativnost i metodologičnost djelujući na njih ne samo restriktivno, ograničavajuće, već i poticajno, problemski motivirajuće. Naime, jedna od ponajvećih fascinacija empirizma jest u pojavi da uranjanje u raznovrsnost iskustveno danih slučajeva otvara neizmjerno polje problema tamo gdje se s čisto spekulativnog ili metodološkog stajališta činilo da ih nema, da su posrijedi tek samorazumljive trivijalnosti o kojima se nema što zanimljivo teorijski reći. Empirijsko stajalište tako daje teoretičaru problemsku motivaciju za teorijski rad, kakvu neće naći u samoj spekulaciji, odnosno u njihovu logičko-metodološkom sređivanju.

 

1.4. Aspekti teoretiziranja i teorijske orijentacije

Djelatno gledajući, svaki od ovih aspekata teoretiziranja – spekulativnost, metodologičnost i empiričnost – može postati ciljem za tekstualno-teorijsku specijalizaciju. To jest, može postojati tip teorije (teorijske discipline) kojemu će osnovni cilj biti da njeguje spekulativni aspekt teoretiziranja (takozvana filozofija filma), potom tip teorije (teorijske discipline) kojemu će osnovni cilj biti razvijanje metodološkog aspekta teoretiziranja (metodologija, odnosno filozofija teorije), ili pak tip teoretiziranja (teorijske discipline) kojemu će prvenstveni zadatak biti da razvija empirijski aspekt teoretiziranja (empirijska teorija ili filmologija).

U tradiciji teoretiziranja o filmu prvi je aspekt bio najistaknutiji. Filmsko-teorijski esejizam bio je, po pravilu, spekulativno orijentiran – bio mu je osnovni cilj da razvije spekulativnu stranu u teorijskom pristupu filmu. Spekulacija je bila metodološki nadzirana tek općim postulatima nefikcionalne književne komunikacije, a empirijski tek intuitivnim uvidima. Izvrsni primjeri spekulativne inventivnosti mogu se, na primjer, pronaći u esejima Jeana Epsteina (1981), Sergeja Ejzenštejna (1964), Andre Bazin (1967) i drugih.

Međutim, moguće je naći i primjer kancerozne, komunikacijski autističke, spekulativnosti kao, na primjer, u razglašavanom tekstu Oudarda “Filmski šav” (1978), u kojemu temeljni pojmovi nisu objašnjeni, veze su među njima podrazumijevane a ne protumačene, a sve to nepovezano i teško povezivo s bilo kojim posebnim iskustvenim primjerkom montažnog prijelaza.

U novije vrijeme javlja se izražena težnja k svjesnijem metodološkom sređivanju tradicijskih spekulacija, bez osjećaja obaveze za pratećom spekulativnom i empirijskom inventivnošću i nadzorom. Dobar primjer metodološki usmjerenog teoretiziranja čini knjiga Andrewa (1980).

I metodološka orijentacija može, kad zaboravi na spekulativnu tradiciju i empirijsku svrhu dobiti kancerozne ili pak petrifikacijske oblike. Za prvo je dobar primjer čuven Metzov esej “Film: jezik u užem ili u širem smislu riječi? (Metz, 1973) koji koristi, metodološki, analogiju između lingvistike i filmske teorije da bi metodološki dotjerao filmologiju prema uzorku suvremene lingvistike, zanemarujući pitanje kakvu to empirijsku i spekulativnu svrhu može imati. Za drugo, za moguće petrifikacijske oblike, još nema primjera, premda se treba bojati užurbanih pokušaja za aksiomatizacijom teorije, matematskom ili kakvom drugom formalizacijom bez jasne spekulativne baze i empirijske svrhe.

Empirijsko usmjerenje je duljeg vijeka od metodološkog, što ne znači da je njegovanije. Ekperimentalizam Kulješova (1974) i njegovih učenika dobar je primjer stimulativne empirijske orijentacije, s minimalnim spekulativnim raščišćavanjima i s vrlo usputnom (intuitivnom) metodologičnošću. U novije vrijeme informacija o mogućem, modernom, filmsko-teorijskom eksperimentalizmu može se naći u Carrolla (1980).

Loše izdanke empirizma nije lako naći jer empirizam nije uspio dobiti na društvenom zamahu, pa niti opsesija njime nije postala stvarnim problemom. Ali i njih možemo naći. Blagi primjer lošeg empirizma jest Souriauov pokušaj empirijskog ispitivanja estetičkih reakcija filmskih gledalaca (Souriau, 1971), a da se prije toga nije spekulativno raščistilo pitanje “estetičkog doživljaja”, tj. što se to zapravo ispituje, niti su se metodološki raščistili uvjeti moguće empirijske provjere tog “doživljaja”. Moguće je, također, zamisliti maniju detaljnih analiza što će se provoditi bez jasne spekulativne i metodološke kontrole i usmjerenja, naprosto sa sakupljačkim namjerama.

 

1.5. Model filmologije integrativnog pristupa

Ovakve specijalizacije, ali i jednostranosti, utvrdive su i na drugim teorijskim područjima, ne samo u filmskoj teoriji. Ali, također je utvrdiva na različitim, osobito društvenim područjima (usp. Merton, 1979), težnja za integrativnim modelom znanstvenog djelovanja: teoretiziranja koje neće bježati od spekulacija, ali će ih metodološki pažljivo usuglašavati s empirijskim istraživanjima. “Delikatna ravnoteža između racionalnih sistema i empirijskih opažanja odlikom je zrele znanosti” kaže jedan istaknuti predstavnik kognitivnih znanstvenika zaokupljenih izgradnjom modela takozvane umjetne inteligencije (Pylyshyn, Complexity and the Study of Artificial and Human Intellligence), tj. s područja u kojemu se najviše osjeća potreba i nastojanje za objedinjenjem globalne spekulativnosti i empirijske svrsishodnosti, uz maksimalnu metodološku kontrolu nad povezivanjem jednoga s drugim.

Po ovom modelu teorijskog pristupa, spekulativna inventivnost bit će usmjerena na uobličavanje takve teorije koja će biti operacionalno prilagodljiva empirijskoj provjeri. Empirijska inventivnost bit će orijentirana na snabdijevanje problema za spekulativna domišljanja i dotjerivanja, a metodološka inventivnost bi će orijentirana na operaciono povezivanje empirijskih problema i globalnih spekulativnih modela, uz kontrolu njihove znanstveničko-komunikativne efikasnosti, to jest efikasnosti u utjecanju na druge znanstvenike i omogućavanju da se spekulativno, metodološki i empirijski nadovezuju jedni na druge (odnosno da smisleno polemiziraju).

U načelu, ideal integrativnog teorijskog pristupa u temelju je suvremenog shvaćanja znanstvenosti i, uz poneke devijacije ili privremene strateške suspenzije, većina znanstvenog (barem onog vrhunskog) rada doista jest integrativne prirode.

Zato i nastojanje da se i u filmsku teoriju uvede znanstven pristup i ne znači drugo nego nastojanje da se i u filmskoj teoriji izgradi integrativni pristup, u kojem će spekulacija biti metodološki koordinirana s empirijskim istraživanjem. To usmjerenje tradicionalno se naziva filmološkim, premda se prema francuskom uvođenju tog termina, pojam filmologije ne odnosi na empirijsku filmsku teoriju, već na empirizam drugih znanosti u pristupu filmu (psihologije i sociologije, na primjer) (usp. Czeczot-Gawrak, 1982).

 

1.6. Postulat empiričnosti

U tradiciji filmskog teoretiziranja, spekulativni je vid bio prenaglašen, dominantan, dok su metodološki i empirijski vidovi bili potisnuti, nisu bili njegovani.

Pojava metodološke orijentacije, osobito uvodom strukturalističkog i semiotičkog pristupa, stvorila je dojam o većoj bliskosti između metodološki usmjerenog razmatranja filmskih problema i suvremene znanstvenosti. Ali, i ovo je metodološko usmjerenje dosta karakteristično zanemarivalo pitanje empirijske kontrole spekulacije i metodološke intervencije. Zato dalji stupanj u unapređenju znanstvenosti unutar filmske teorije podrazumijeva poticanje empirijske orijentacije.

Filomologija mora biti empirijskom, empirijsko istraživanje mora biti poticaj i nadzornik svakog spekulativnog i metodološkog pothvata u filmskoj teoriji ukoliko se želi utemeljiti znanstveni pristup filmu u skladu sa suvremenim standardima znanstvenosti. Dakako, stvar nije samo u usaglašavanju filmsko-teorijske prakse s praksama uspostavljenih znanosti, već prvenstveno u otvaranju novih, tradicionalno neslućenih, perspektiva i za spekulaciju i za metodologiju, za spoznaju o filmu općenito. Empirijsko istraživanje proizvodi spekulaciji probleme kakve sama sebi spekulacija proizvesti ne bi mogla, ne bi umjela. Potreba za empirijskom filmologijom nije samo stvar standarda, već i stvar perspektive.

 

1.7. O ovom radu

Cilj je ovog teksta da – u povodu malog broja empirijski orijentiranih istraživanja nekih teorijskih pojmova – metodološki razmotri probleme empirijske orijentacije teorije, tipove empirizma i s njima vezane probleme.

Prije no što tome pristupimo, nekoliko uopćenih riječi o pojmu empirizma.

Kako smo već istakli, teorija ne može a da se ne oslanja na iskustvo – da nešto iz iskustva ne tematizira. Ali, iskustvo koje tematizira može biti zapamćeno, a iskustven nadzor nad njim tek intuitivan. Niti pamćenje niti intuicije nisu uvijek pouzdani i vrlo su selektivni. I njih treba nadzirati. Promatrački empirizam jest upravo sredstvo za nadzor intuicija: sustavno promatranje pojedinačnih (izabranih) slučajeva služit će kao kontrola nad intuicijama o tim pojedinačnim slučajevima i nad spekulacijama što se temelje na tim intuicijama.

Niti jedna spekulacija ne može a da se ne oslanja na intuicije. Ali znanstvena spekulacija ne može a da ne nadzire intuicije promatranjem. Zato će cijeli ovaj rad biti posvećen ispitivanju načina na koji se promatranjem nadzire intuitivno temeljena spekulacija.

Prvo ćemo razvidjeti opće principe promatračkog empirizma, a potom dva međusobno raznovrsna tipa empirijskog pristupa: eksperimentalnog i opservacijskog.

 

2. PROMATRAČKI EMPIRIZAM

2.1. Promatranje i teorija

Premda nad spekulacijama može postojati i intuitivno-iskustvena kontrola, kad se govori o empirizmu po pravilu se misli na promatrački empirizam, to jest na regulaciju spekulacije pomoću promatranja.

Teorija nije, naime, nužno vezana uz promatranje, to jest uz vođeno opažanje izravnih prilika u kojima i nad kojima djelujemo. Dobar dio spekulativnog teoretiziranja odvija se na udaljenosti od neposrednih opažalačkih prilika, ne odnoseći se na njih, već se odnoseći na dugoročne aspekte iskustva, tj. na pamtilački obrađena opažanja. Spekulaciji je dovoljna ova posredna veza s opažanjem: ta jedna od temeljnih svrha teoretiziranja i jest u dodatnom sređivanju dugoročnog iskustva, omogućavanju da to iskustvo postane fleksibilnije, generalnije, sposobno da se pothvati i sa složenim, proizvedenim, prilikama pred kojima se zatiče pripadnik civilizacije, to jest djelatne, proizvodne zajednice. Utoliko je i moguće da teoretiziranje opstaje samo po svojoj spekulativnoj i metodološkoj razradi, uz tek intuitivnu iskustvenu kontrolu.

Međutim – da obnovimo argument iz prethodnog poglavlja ovog teksta – jedan od neizbježnih ciljeva teoretiziranja ipak jest u tome da nas spekulativno oruža za neposredna snalaženja u konkretnim promatračkim i operativnim okolnostima. Ako treba biti primjenjiva, a tome makar skrovito spekulacija teži, spekulacije moraju biti takve da uzmognu voditi opažanje i postupke u neposrednim djelatnim prilikama.

U tom pogledu, tradicionalne filmske teorije pretežno nisu bile empirijske, niti empirijski znanstvene, premda nisu bile bez ikakve veze s iskustvom (te su veze bile intuitivne). Naime, premda su se estetska razmatranja obilno služila primjerima iz filmova, ti su primjeri uglavnom služili kao ilustracija teze, a ne kao sredstvo za promatračku provjeru teza. Kako im je važnija bila ilustrativna (didaktička) funkcija od provjeravačke, većina je primjera uglavnom navođena po sjećanju, s čestim greškama koje pamćenje proizvodi. No, niti faktografska ispravnost, ni opisna iscrpnost i formaliziranost, kakva se sreće u ponekim suvremenijim analizama, ne čini estetsko razmatranje empirijskim u promatračkom smislu: sve dok primjeri ne prestaju biti tek ilustracija što olakšava komunikaciju, imat ćemo posla s empirijsko-promatrački neutemeljenim teoretiziranjem. Tek onda kad “primjeri” prestaju biti ilustracijama a postanu regulativom teoretiziranja, imat ćemo posla s empirijskim pristupom u suvremeno-znanstvenom smislu te riječi.

 

2.2. Pojam promatranja

Iskustvo ima svoje dugoročne aspekte: iskustvom često držimo zapamćenja, opće vještine prepoznavanja prilika i snalaženja u njima. Upozorili smo, međutim, da su ovi dugoročniji aspekti iskustva ponajčešće u službi kratkoročnih aspekata iskustva: to jest perceptivnog i motoričkog snalaženja u prilikama u kojima se trenutno nalazi čovjek. Iskustvo se dijelom temelji na opažanju, ali služi i promatranju i na promatranju temeljenom snalaženju.

Promatranje nije bilo kakvo opažanje, već vođeno opažanje. Promatramo one tvari koje bi nam mogle biti važne za trenutne ciljeve snalaženja u okolini. Promatranje je, zato, prvenstveno traganje, traganje za mogućim važnim informacijama (usp. Gibson, 1966), kako bi se prema njima prikladno snašli. Promatranje zato, pretpostavlja stanovitu nastrojenost, stanovita očekivanja, predviđanja. Ta su predviđanja rukovođena primjenom dugoročnih iskustva na trenutačne osjetne poticaje u okolini (usporedi Norman, 1976; Minsky, 1977; Turković, 1981). Promatranje podrazumijeva, također, i dotjerivanje, ispravljanje i preinačavanje predviđanja, odnosno predodžaba na kojima se predviđanja temelje.

Promatranje je najčešće vođeno automatski, rutiniziranim iskustvom. Kad su prilike složenije, te se u njima nije moguće snaći posve rutinski, promatranje nam vodi intuicija, to jest fleksibilno, nerutinizirano, iskustvo. Kad nemamo pouzdanih intuicija promatrat ćemo prema spekulativno pripremljenoj matrici za promatranje: pokušavat ćemo analizirati okolinu tako da o njoj stvorimo valjanu spekulativno temeljnu hipotezu, koju ćemo dalje promatrački provjeravati i specificirati.

 

2.3. Promatračka operacionalizacija teorije

Kad je hipoteza što vodi promatranjem plod sustavne individualne spekulacije ili plod tradicijske sustavne teorijske spekulacije, govorimo o teorijskom ili znanstvenom promatranju.

Znanstveno promatranje je ono koje je vođeno teorijskim ciljem: promatra se zato i tako da bi se utvrdilo kako iskustveno stoji s nekim teorijskim tvrdnjama; da li su teorijske tvrdnje primjenjive na dane prilike ili nisu, da li su točne ili nisu.

Teorijske tvrdnje što se dadu promatrački provjeriti nazivaju se, uobičajeno, hipotezom. Hipoteza usmjerava promatranje, traži da se pažnja usmjeri na one aspekte pojave koji su važni za procjenu i provjeru polazne teorije (usporedi Popper, 1972; Achinstein, 1968).

Pretvaranje neke opće teorijske tvrdnje u promatrački provjerivu hipotezu obično se naziva operacionalizacijom teorije. Empirijski je provjeriva samo ona teorija koja uspijeva dobar dio svojih tvrdnji promatrački operacionalizirati.

To podrazumijeva da se određene tvrdnje daju provjeriti bilo izravno, bilo neizravno, time što se iz njih izvode provjerive tvrdnje.

Na primjer, tvrdnja: “Film je umjetnost” nije operativna, jer nije jasno kakve iskustvene posljedice slijede iz činjenice da je film umjetnost – nije jasno koje od posljedica da provjerimo i kako (polazna poteškoća jest nejasnost pojma “umjetnosti”, slaba analitička spekulativna primjena za takvo istraživanje). Na drugoj strani, tvrdnja da na tumačenje izraza glumčeva lica pretežno utječe gledalačko znanje o okolnostima s kojima je glumac suočen, dade se izravno empirijski (eksperimentalno) provjeriti (usporedi Kulješov, 1974).

Kad imamo posla s tvrdnjama za koje nije odmah jasno kako da ih se provjeri, umijeće teoretičara se upravo sastoji u tome da iz takvih tvrdnji izvede druge koje su provjerive, pa da izvornu tvrdnju tim posrednim putem provjeri. Na primjer, za tvrdnju da struktura priče (fabula) nije samo slijed kadrova već da se kadrovi kombiniraju u psihološke cjeline (usp. citat Rumelharta, 1975), ne mora biti jasno kako da je se empirijski potvrdi. Ali iz nje možemo izvesti (s njome povezati) tvrdnju da ćemo, vjerojatno, svaku smetnju koja iskrsne između dvaju cjelina (na granici dvaju cjelina) slabije pamtiti od smetnji unutar jedne cjeline, jer smetnja unutar cjeline otežava percepciju cjeline, dok to smetnja između cjelina ne čini. Ove su tvrdnje eksperimentalno provjerive i u onoj mjeri u kojoj je spekulativna veza između potonjih i prethodnih tvrdnji vjerodostojna, provjeru potonje tvrdnje možemo držati i provjerom prethodne: činjenice da su segmenti priče ujedno i psihološke cjeline (a ne tek spekulativni konstrukti – usporedi za ovakvo izvođenje Caroll, 1980).

Operacionalizacija je bitna po empirijsku znanost: teorija koja se ne odvija pod stalnim postulatom operacionalizacije ne može se držati empirijskom, a niti znanstvenom u empirijskom smislu.

Naravno, operacionalizacija nije automatski proces. Koliko je neka teorija operacionalizirana, koliko je neka teza valjana empirijska hipoteza, utvrđuje se najčešće kroz postojano nastojanje da se tu tezu promatrački provjeri. Kroz provjeravačku praksu stječe se vještina operacionalizacije.

Najteži problem suvremene filmologije jest upravo operacionalizacija. Estetička tradicija sadrži malo, odnosno nimalo operacionaliziranih tvrdnji i velik je problem kako takvu tradiciju uopće koristiti u empirijskom kontekstu. Drugačije je, međutim, s poetičko-didaktičkom tradicijom: budući da je ova orijentirana k djelatnom obučavanju filmskih proizvođača, ona sadrži zamjetnu zalihu operacionaliziranih tvrdnji, koje tek nisu podvrgnute sustavnoj provjeri. Zato je ta tradicija daleko dragocjenija suvremenim empirijski orijentiranim filmolozima nego estetička tradicija. Tehnološki priručnici sadrže daleko dragocjeniji repertoar teorijskih tvrdnji za empirijsku provjeru od estetičkih rasprava.

 

2.4. Teorijska neutralnost promatranja

Promatranje može provjeriti teoriju samo ukoliko može potaći na alternativne hipoteze onoj polaznoj, to jest, onoj hipotezi pomoću koje se pristupilo istraživanju. Promatranje mora biti, do stanovitog stupnja, hipotezijski (teorijski) neutralno, to jest takvo da se njime mogu provjeravati različite moguće hipoteze o istoj pojavi, odnosno da se na njegovu temelju mogu konstruirati hipoteze koje i nisu postojale kad se pristupilo promatranju (usporedi Scheffler, 1967). Jer, znanstveno bi promatranje, u načelu, moralo moći inicirati na dotad nepostojeće teorijske teze, tražiti preinačavanje postojećih teorija, odlučiti među alternativnim teorijama, preusmjeriti teorijski interes, tražiti analitičko (operacionalno) raščišćavanje pojmovlja s kojima teorija barata i tako dalje (usporedi Merton, 1979). To neće moći ako za to unaprijed nije metodološki pripremljeno, tj. ako nije vođeno tako da, bez obzira na želje istraživača da potvrdi svoje hipoteze, teoretičara prisiljava da sustavno uzima u obzir i one aspekte pojave koji nisu u prilog hipotezi, koje mu nisu trenutačno u središtu pažnje, ali koje su i općeteorijski i specifično teorijski relevantne, to jest, po pristupnu hipotezu važne.

Ono što smo rekli u prethodnom odjeljku i ovo što tvrdimo u ovome, može se činiti protuslovnim: čas tražimo da promatranje bude vođeno hipotezom da bi bilo znanstveno, čas tvrdimo da ono mora biti neutralno u odnosu na hipotezu.

Prividnu protuslovnost raščistit ćemo dodatnom odredbom: promatranje mora biti specifično-teorijski neutralno premda je vrlo često specifično-teorijski motivirano (teži se provjeriti specifična hipoteza). Međutim, specifično-teorijska neutralnost podrazumijeva općeznanstvenu relevantnost. Pod ovim potonjim podrazumijevamo zahtjev da promatranje neke iskustvene pojave bude takvo da istakne sve one aspekte koji se sa stajališta šire teorijske zajednice, to jest, sa stajališta različitih mogućih teorijskih pristupa ostvarivanih tipično u danoj znanstvenoj zajednici (njenoj tradiciji), mogu učiniti važnim u konstituciji, provjeri, pobijanju i preinaci teorije.

 

2.5. Metodološka standardizacija promatranja

Naime, valja pretpostaviti da među teoretičarima u komunikacijskom dodiru postoji stanovita mjera prešutnog zajedništva u podrazumijevanju što je u danoj promatranoj (i teorijski tematiziranoj) pojavi važno a što nije, što svakako treba uočiti i opisati – bez obzira koliko je to trenutačno tematski važno za dano izlaganje i provjeru određene hipoteze koja je motivirala na promatranje – a što ne treba opisati jer nije teorijski relevantno.

Osim zajedništva u procjeni važnosti određenih pojava i njihovih aspekata, postoji i zajedništvo u procjeni kako tim pojavama i problemima da se pristupa, na koji način da ih se promatra a da to promatranje dobije opće-društvenu, opće-znanstvenu relevantnost. Drugim riječima, postoji standardizirano problemsko područje unutar kojeg se vrti znanstveno istraživanje i postoji standardizirana metodologija promatranja, empirijske provjere bilo koje teorije što nastaje u sklopu zajednice vođene danim znanstvenim standardima.

Da ponovimo: metodološka i problemska standardizacija promatranja čini promatranje teorijski relevantnim neovisno od specifično-teorijske hipoteze s kojom se pristupa promatranju. Štoviše, ona omogućuje da se često pristupa sustavnim istraživanjima i bez neke specifične hipoteze, naprosto uz oslonac na svijest što je sve općenito empirijski važno za danu znanstvenu zajednicu, u danoj znanstvenoj tradiciji. Sakupljački empirizam moguć je upravo zahvaljujući standardizaciji problemskog područja i metodologije promatranja.

Dakako, i metodološki i problemski standardi podliježu reviziji pod utjecajem metodoloških problema koje postavlja samo istraživanje, rješavanje problema u postavljanju i izvođenju istraživanja. Utoliko je čest slučaj da istraživanja prate i metodološke rasprave kojima se raščišćavaju problematična mjesta u općem metodološkom standardu istraživanja.

 

2.6. Dva tipa promatranja: eksperiment i opservacija

Promatrački orijentirana teorijska praksa (“empirijska znanost”) izlučila je dva najizrazitija metodološka tipa promatranja: a) nadzirano promatranje zatečenog stanja i b) izazivanje i priređivanje prilika za teorijski vođeno promatranje. Ovo drugo ima svoj ustaljen naziv: eksperimentalizam. Za ono prvo nije se odomaćio stalan naziv, ali bismo takvo promatranje zatečenih slučajeva, bez druge do promatračke intervencije u njega, mogli nazvati latinskom inačicom opservacionizam. Jer, i eksperimentalno ponašanje jest bitno promatračko, ali je ono posebno po tome što priređuje prilike za promatranje. Zato, kad se govori naprosto o opservaciji pomišlja se na neeksperimentalističko promatranje, a ako se želi naglasiti poseban tip namještenog promatranja, govori se o eksperimentu.

U uvjetima eksperimentalističkog promatranja, određeni ciljevi teorijske provjere određuju što da se priredi i kako, da bi se promatralo i pomoću promatranja provjerile hipoteze. U uvjetima opservacionističkog pristupa, registriraju se stvari što su u toku, ili se nastoji dobiti pregled nad ostvarenim i raspoloživim slučajevima kako bi se pomoću njih provjerile teorije. U slučaju filma to znači da će se opservacionistički pristup koristiti već učinjenim filmovima, tražeći u njima potvrdu i provjeru za svoje hipoteze. Dotle će eksperimentalizam često proizvoditi primjere i uređivati posebne okolnosti za njihovo gledanje, kako bi u tim izazvanim, namještenim, okolnostima nadzirao pojavu i provjeravao hipotezu.

Vrlina je eksperimentalizma što može specifično izdvojiti određene aspekte važne za promatranje i promatrati samo njih, pod maksimalnim metodološkim nadzorom. Vrlina opservacionističkog pristupa jest u tome što može zabilježiti unikatne pojave u svoj njihovoj složenosti i kontekstualnoj vezanosti, odnosno što može ispitivati tipske varijacije u svoj njihovoj pojavnoj raznovrsnosti i iznijansiranosti.

Svaki od ova dva empirijska pristupa promotrit ćemo posebno i razmotriti kako filmska teorija stoji u odnosu na njih.

 

2.7. Dva tipa objašnjenja: taksonomsko i nomološko

Također, empirijska teorijska praksa jasnije je izlučila dva tipa spekulativnog objašnjenja empirijskih pojava: (a) objašnjenje kategorizacijom pojavom, to jest njenom identifikacijom među drugim pojavama, njenom kategorijskom smještanju, i (b) objašnjenje utvrđivanjem pravilnosti kojom se stvari i njihovi aspekti pojavljuju, utvrđivanjem zakonitosti. Prvi se tip objašnjenja obično naziva taksonomskim, a drugi nomološkim (usporedi Hempel, 1965).

Ta dva tipa nisu bila jasno međusobno razlučivana u neempirijskoj tradiciji spekuliranja, ali ih se jasno razlučuje u empirijskoj tradiciji. Taksonomski pristup se oštrije izdvojio u onim znanstvenim disciplinama u kojima je identifikacija primjeraka od osobite važnosti; na primjer u biologiji, sociologiji (osobito antropologiji), odnosno u tzv. humanističkim znanostima, među koje spada i estetika. Drugim riječima, sve one discipline koje se bave relativno postojanim pojavama na koje se mora računati u snalaženju, suočavaju se s problemom kategorizacije tih pojava i s njome vezane identifikacije: da bi se snašlo mora se znati računati s postojanim pojavama u neposrednoj ili potencijalnoj okolini snalaženja.

Nomološki pristup oštrije se izdvojio u onim znanstvenim disciplinama u kojima je procesualnost i procesualna međuovisnost u središtu pažnje: u fizici, kemiji, psihologiji, ekonomiji, artificijelnoj inteligenciji. Gdje su u pitanju zbivanja tamo je važno tragati za invarijantnim u zbivanjima, to jest za onim što se ponavlja, za pravilnostima po kojima se zbivanja odvijaju i po kojima se mogu predviđati.

Taksonomski i nomološki pristup može se javljati i u sklopu istih disciplina, ali tada kada se mijenja naglasak interesa. Na primjer, u pretežno taksonomski orijentiranoj biologiji (popis životinjskih vrsta), evolucionizam, tj. obraćanje pažnje biološkim procesima, uveo je nomološki pristup (i zato se držao “revolucionarnim”). U pretežno taksonomskoj filozofskoj praksi, pristup jeziku kao proizvodnji (generativni pristup), uveo je nomološki kut gledanja. Kad je film u pitanju, tada je estetski pristup, koji uglavnom uzima u obzir gotova djela, prvenstveno taksonomski. Ali, poetičko-didaktički pristup, tj. pisanje priručnika o tome na koji način izraditi film, odnosno neke filmske efekte, nužno je nomološki, isticat će pravila za proizvodnju.

Premda implicite različiti, ta dva metodološka pristupa počela su se izričito razlikovati unutar promatračkog empirizma, jer nije bilo promatrački svejedno na što će se usredotočiti pažnja: da li na kategorizaciju pojave ili na utvrđivanje pravilnosti u procesima kojima podliježu (kategorizirane) pojave.

Dva su se tipa promatranja, eksperiment i opservacija, spontano opredijelila između taksonomskog i nomološkog opredjeljenja. Eksperimentalizam pretežno služi nomološki orijentiranim istraživanjima, jer gdje se prvenstveno promatra pravilnost procesa, tamo manipulacije prilikama ne moraju narušavati traženu pravilnost. Taksonomsko objašnjenje pretežno je povezano s opservacijskim istraživanjem, među ostalim i zato jer u složenim zatečenim prilikama identifikacija pojava i aspekata, njihova kategorizacija, lako postane primarnim problemom.

Ovo opredjeljenje nikako ne znači isključivost: eksperiment može služiti i taksonomskim raščišćavanjima, a opservacija nomološkim, ali tradicijske orijentacije jednog i drugog snažno će utjecati i na njihovu metodološko-objašnjavalačku specijalizaciju.

Razmotrimo sad pobliže ova dva empirijska, promatračka, pristupa: eksperimentalni i opservacijski.

 

3. EKSPERIMENTALISTIČKI PRISTUP

3.1. Opći pojam eksperimenta

Pod eksperimentom uobičajeno podrazumijevamo takve postupke kojima ishod nije siguran ili čak nije ni predvidiv. Kadgod se netko upusti u djelovanje za koje nije siguran kamo će ga odvesti, do čega će uopće doći, kažemo da se “upustio u eksperiment”.

Nije svako postupanje eksperimentalno, premda u većini naših djelatnosti ima prilično mjera nesigurnosti. Nepredvidive teškoće ne moraju narušiti izvjesnost ishoda već ga samo odložiti dok se teškoće ne uklone: nesigurnost koju proizvode nepredvidive teškoće u pogledu ishoda ne čini postupke eksperimentalnim – tek namjerno upuštanje u teškoće s neizvjesnim ishodom drži se eksperimentalnim.

Također, primjena novoizumljenih, još neisprobanih, postupaka, može biti doista neizvjesna – redatelj, na primjer, ne mora biti siguran kakav će ona rezultat dati. U tom je slučaju primjena postupaka doista eksperimentalna. Takva se filmska praksa doista njegovala od početka filma. Redatelji se počesto upuštaju u nešto čemu ne mogu predvidjeti efekte. Dio stilističkih inovacija plod je eksperimentalnog upuštanja u nepredvidivo. Postoji čak i institucionalizirani pokret eksperimentiranja unutar tzv. eksperimentalnog ili avangardnog filma.

Međutim, ovaj filmsko-proizvodni eksperimentalizam nema nikakvu izravnu kontrolnu funkciju u odnosu na teoriju. On mijenja činjenično stanje, proizvodi nove filmske činjenice, obogaćuje iskustvo, a time posredno može utjecati i na teorijske generalizacije o iskustvu. Ali to je sve. Teorijski eksperimentalizam je druga stvar.

 

3.2. Znanstveni eksperiment

U ograničenijem smislu, teorijski eksperiment nije samo postupak neizvjesna ishoda, već postupak tako smišljen da njegov (neizvjestan) ishod potvrdi ili pobije teoriju, teorijsku tezu koju se željelo empirijski provjeriti i s kojim se prišlo uređivanju eksperimenta. Takav, teorijski potaknut i k teoriji usmjeren eksperiment zovemo znanstvenim eksperimentom.

Na primjer, kad postoji operativna hipoteza, stvar je u tome da se prirede takve okolnosti u kojima će se iskušavati baš ta hipoteza a ne neka druga. Na primjer, u eksperimentu Kulješova (1974), u kojem je utvrđivao ovisnost tumačenja izraza glumčeva lica o poznavanju okoline na koju glumac reagira, nastojat će se potisnuti iz centra pažnje svi aspekti nebitni po hipotezu: učinit će se nepromjenjivim izraz lica glumca (uzet će se isti kadar pa ga razdijeliti na nekoliko kadrova) kako se promjena u dojmu koji ostavlja lice u različitim montažnim kombinacijama ne bi pripisivala varijacijama u izrazu lica: po tom, lice će se dati u krupnom planu, tako da se ne vidi okolina, jer u protivnom bi vidljiva okolina oko glumca ograničavala mogući izbor okoline u slijedećem kadru; i najzad, na svaki kadar s istim izrazom lica glumca nadovezat će se kadar različitog okolnog prizora, dovoljno različitog da izazove različite emocionalne reakcije. Na taj su se način neutralizirati neželjeni elementi, a specificirali se za variranje oni elementi okoline koji su odlučni za polaznu hipotezu. Filmski niz, sastavljen od smjene kadrova invarijantnog izraza lica s kadrovima varijabilne okoline, predočen je gledaocima koji ne znaju za hipotezu, tj. koji ne znaju što se želi dokazati, i od njih se traži da kažu o razlikama u izrazu lica glumca. Ukoliko gledaoci pronađu varijacije u (inače invarijantnom) izrazu lica glumca, time se dokazuje da je hipoteza o utjecaju okoline na naše tumačenje izraza lica točna. Ukoliko gledaoci ne pronađu varijacije u licu glumca, već uoče da je u pitanju isti izraz, tada teza da okolina odlučno utječe na naše tumačenje izraza lica nije točna. Dakako, ovako se tumačenje može podvrgnuti daljem ispitivanju i sumnjama, ali eksperiment će svakome biti dostupan kao empirijski predložak za teorijsku interpretaciju ili za ponovni eksperiment.

Dakle, znanstveni eksperiment podrazumijeva, prvo, uspostavljanje operativne hipoteze. Operativna hipoteza tvrdi nešto određeno o iskustvenim prilikama: ukoliko se osiguraju takve i takve okolnosti pojavit će se to i to. To što se treba pojaviti jest ovisna varijabla, ovisi o priređenim okolnostima. U našem primjeru, ovisna varijabla je dojam koji ostavlja izraz lica. Okolnosti o kojima ovisi ovisna varijabla nazivaju se neovisnom varijablom. U našem slučaju, neovisnom varijablom su različiti prizori koje lik pretpostavno gleda. Sve ostale karakteristike što bi se mogle uplesti u odnos između ovisne i neovisne varijable, a nisu predmetom trenutačnog teorijskog proučavanja, predmetom dane hipoteze – nazovimo ih nespecifične varijable – nastoje se neutralizirati, zadržati nepromijenjenim kroz cijeli eksperiment. U našem slučaju to su bile varijacije u izrazu lica koje su se odstranile, odstranile su se moguće pozadinske sugestije u pogledu okoline u kojoj se nalazi lik u kadru, a specificirala se pažnja tako da se u središte kadrova okoline dovodilo ono zbivanje za koje se želi stvoriti dojam da je i u središtu pažnje lika. Eksperimentalna provjera se sastoji u tome da se varira neovisna varijabla i promatra da li će ovisna varijabla zakonomjerno kovarirati i kakva će biti ta zakonomjernost (usporedi Hempela, 1966). U našem slučaju, varirat će se zbivanja u koja pretpostavno lik gleda i promatrati da li u ovisnosti o tim varijacijama zakonomjerno kovarira i naš dojam o promjeni izraza lica. Rezultat promatranja reći će nam nešto specifično o polaznoj hipotezi koja se željela provjeriti eksperimentom.

 

3.3. Zamišljajni eksperiment

Ono što bitno obilježava eksperimentalni empirizam jest činjenica da je on teorijski i metodološki nadziran – i to tako da povratno nadzire teoriju. U tome se razlikuje od teorijski nenadzirane intuicije, i njenog, teorijski neusmjerenog nadziranja same teorije.

Međutim, postoji način kako da se i intuicije teorijski organiziraju tako da povratno utječu na samu teoriju. To se može putem takozvanog zamišljajnog eksperimenta (usporedi Hempel, 1966; Kuhn, 1977).

Kao što riječ kaže, zamišljajni eksperiment jest onaj eksperiment što je izveden u zamisli a ne u stvarnosti. Možemo ga zato i suprotstaviti ostvarenom eksperimentu. Pošavši od hipoteze, zamisli se relevantna situacija i potom se zamišljajno varira neovisna varijabla pokušavajući zamisliti kako bi kovarirala ovisna varijabla. U svemu tome debelo se oslanja na iskustvo s pojavama i na intuicije u pogledu mogućih kovarijacija ovisne (promatrane) varijable.

Premda se u ovom slučaju koriste isključivo naša prošla iskustva i na njima temeljene intuicije, zamišljajni eksperiment ima velikih mogućnosti da problematizira aspekte našeg iskustva, naših intuicija i naših spekulacija s kojima se pristupilo zamišljajnom eksperimentu. Zamišljajno je, naime, moguće povezati iskustva i intuicije na način na koji nismo prinuđeni konkretnom iskustvenom situacijom, ili smo na to rijetko (ili nikada) prinuđeni. Time tematiziramo aspekte, odnose, koje inače ne tematiziramo, i usmjereno nadziremo spekulaciju za čiju su procjenu takve tematizacije važne (usporedi Kuhn, 1966).

Zamišljajni eksperiment je vrlo čest, premda od njega ima slabog traga u filmskoj literaturi (za lijep primjer zamišljajnog eksperimentiranja, usporedi Vorkapić, 1979). Ako je suditi po mojoj vlastitoj pedagoškoj praksi, a i po uvidu u običaje drugih predavača o filmu, čest je slučaj da se neko postulirano filmsko pravilo osnažuje time što se slušaoce natjera da zamisle situaciju u kojoj to pravilo ne bi bilo poštovano. Na primjer, slušaoce se natjera da zamisle kako bi izgledao razgovor između dvoje ljudi kad bi se pri prelasku s jednog kadra jednog govornika na drugi kadar drugog govornika jako preskočila rampa. Ukoliko imaju iskustva sa slikovnim predočavanjem, slušaoci će lako zamisliti slučaj, a ako im se još pri tome pomogne crtežom na tabli, ovaj zamišljajni eksperiment će dosta živo predočiti posljedice preskoka preko rampe u danom slučaju i time osnažiti važnost poštovanja pravila rampe. Dakako, ovakvim se zamišljajnim eksperimentom mogu prizvati i prilike u kojima pravilo rampe neće biti odviše pouzdano, te usporedbom prilike u kojoj pravilo rampe jest važno i prilike u kojoj ono nije važno dati temelja za reviziju statusa pravila rampe i za preinačenje formulacija, odredaba samog pravila.

U većem dijelu slučajeva, zamišljajni eksperiment je naprosto brzopotezna, ekonomična zamjena za ostvareni eksperiment, ili za pronalaženje konkretnog, ostvarenog primjera u nekom od postojećih filmova. Zamišljajnim eksperimentom se teoretik služi onda kad nema vremena da potraži prikladan primjer, ili kad nema mogućnosti da izvrši eksperiment a važno mu je da pročisti vlastite predodžbe ili predodžbe onih kojima izlaže dane generalizacije. Vrijednost zamišljajnog eksperimenta jest, zato, prvenstveno heuristička i didaktička.

Premda je iznimno važan u formuliranju i iznošenju teorija, zamišljajni eksperiment ima sva ograničenja zamišljanja: spekulacije izvedene na temelju zapamćenih predodžaba, ograničene su pamtilačkim i teorijskim predrasudama, odnosno podrazumijevanjima. Zamišljajni eksperiment ne može zamijeniti ostvareni eksperiment (usporedi Hempel, 1966).

 

3.4. Ostvareni eksperiment

Za razliku od zamišljajnog, ostvareni eksperiment prisiljava nas na svladavanje problema neposrednog promatranja.

Naime, nije nimalo trivijalno kako će se prirediti konkretne prilike za eksperiment i velika mjera inventivnosti i spoznajnog angažmana (vještine) može ući u to. U konkretnim okolnostima nužno je jasno odrediti ovisnu varijablu i prirediti okolnosti u kojima je možemo pouzdano nadzirati (recimo, to povlači pitanje kojim gledaocima predočiti neki filmski primjer, kako ih ispitivati o njihovim reakcijama, kako obraditi njihove odgovore a da obrada bude pouzdana i tome slično). Potom, važno je pronaći onu neovisnu varijablu koja je specifično važna za polaznu hipotezu i nju nekako izdvojiti i neovisno od drugih mogućih varijabli varirati, tako da se jasno pokaže veza između neovisne i ovisne varijable. Ovo, dakako, podrazumijeva trud da se prepoznaju i druge moguće varijable što utječu na promatranje ovisne varijable i da ih se neutralizira, tj. da se nastoji postići da ne variraju i one dok se varira specifična neovisna varijabla, jer inače nećemo znati koja varijacija od koje varijable specifično izaziva (ili ne izaziva) promjene u promatranoj ovisnoj varijabli. To će povlačiti nuždu da se laboratorijski izolira ili drži konstantnim cijeli niz značajki što uz one promatrane mogu utjecati na reakciju ispitanika. I tako dalje.

Očito je da sve ovo nije moguće uvijek otprve valjano izvesti. Traži se visoka mjera specifične vještine u izvedbi eksperimenta ali i svježe uspostavljenih spoznaja kroz samu provedbu eksperimenta, kroz uklanjanje iskrslih grešaka i krivih prethodnih procjena.

Nije, dakle, samo izgradnja hipoteze spekulativni čin što je metodološki nadziran, već je to i provedba eksperimenta. Ona je dobrim dijelom spekulativno vođena i mora biti metodološki nadzirana: znanstveno eksperimentiranje, zato, obilježava visok stupanj metodološkog nadzora (i u znanostima u kojima je eksperimentiranje stalan aspekt rada, formirala se posebna poddisciplina metodologije što se posebno posvećuje metodologiji eksperimentiranja).

 

3.5. Filmološki eksperiment

Premda film koristi u mnogim, osobito psihološkim eksperimentima, to većinom nisu eksperimenti vođeni filmskom teorijom, tj. s ciljem da provjeravaju filmsko-teorijske hipoteze. Na primjer, psihološko proučavanje percepcije rado se koristi slikovnim materijalom jer mu taj omogućava bolju kontrolu nad specifičnim vizualnim “podražajima” i omogućava psiholozima da bolje prate vezu između tih podražaja i specifičnih perceptivnih reakcija ispitanika. Naravno, ono što se takvim eksperimentima provjerava jesu teze o percepciji uopće, a ne o percepciji slika, odnosno o percepciji filma, te otuda takvi eksperimenti imaju malo vrijednosti po razumijevanje slikarstva, odnosno filma (usp. Hochberg, 1978; Kennedy, 1974).

Filmološki relevantni eksperimenti jesu oni koji provjeravaju filmološke hipoteze, tj. hipoteze što se odnose na osobine važne po teoriju o filmu.

Takvih je, međutim, eksperimenata malo.

Najistaknutiji su oni Kulješovljevi, od kojih je jedan spomenut. Premda je Kulješov eksperimentalno provjeravao često ono što je bila već uhodana praksa američkih redatelja pri snimanju filmova (npr. da se konstruira predodžba jedinstvene radnje i prostora, premda su sastavna zbivanja snimana na različitim prostorima i u različito vrijeme), ali obrazac filmološkog eksperimentiranja time je uspostavljen, premda je slabo kasnije iskorištavan. Ono što čini te eksperimente dosta primitivnim jest tek intuitivna metodološka kontrola – nedostatak sustavne, razvijenije eksperimentalističko-metodološke obrade i pripreme eksperimenta.

Međutim, mali broj eksperimenata u tradiciji filmske teorije, otvara dosta široko plodno polje za eksperimentiranje i eksperimentalnu provjeru postojećih generalizacija.

Glavni mogući izvor eksperimentalno provjerenih teorijskih generalizacija jest didaktičko-poetička tradicija teoretiziranja. Naime, u toj tradiciji intuicije u zakonomjernosti u postupcima usmjerenim ka postizanju specifičnog dojma u gledalaca dobivaju izraz u verbaliziranim generalizacijama, formuliranim pravilima i recepturama za postupanje. Te generalizacije, budući da su učinjene kako bi omogućile orijentaciju u konkretnim situacijama onima koji s tim situacijama još nemaju iskustva, imaju izravnu empirijsku relevantnost i neposredno su – u velikom broju slučajeva – eksperimentalno provjerive. To jest, u priličnoj su mjeri operativne, ili se uz malo truda daju operacionalizirati. Čini se da je baš montažna teorija glavni izvor takvih operativnih hipoteza. Da ad hoc nabrojim pojave što se daju eksperimentalno provjeriti i kroz eksperimentiranje precizirati: pravilo rampe, problem identifikacije na montažnom prijelazu (o čemu sve ona ovisi), problem dovoljne razlike u točki promatranja pri montažnom prijelazu, pitanje razlike između skoka u kadru, skokovite montaže i “normalnog” montažnog prijelaza, pitanje “najboljeg mjesta” za rez, i s tim u vezi pitanje motivacije reza, pitanje omjera udaljenosti od središta pažnje pri prijelazu po komplementarnim kutovima ili po protukutovima, i tako dalje. Upuštanje u eksperimentiranje donijet će, vjerojatno, mnoštvo pitanja za dalje eksperimentalno provjeravanje i preciziranje.

Eksperimentalna provjera, međutim, ne mora se odnositi samo na poetičke intuicije, već i na estetičke intuicije. Orijentacija na stilističku upotrebu pojedinih postupaka (recimo uvođenja jakog donjeg rakursa) dovela je do generalizacija o “značenju” takvih postupaka. Pažljivo, sistematsko variranje konteksta i jakog donjeg rakursa stalnog objekta (na način, recimo, Kulješovljevog eksperimenta s glumčevim izrazom lica) omogućio bi da se ovakvoj estetičkoj intuiciji dade prikladnija verbalna forma i da se specificira stilistički kontekst u kojemu donji rakurs dobiva značenje koje mu tradicija propisuje. Takvom se eksperimentalnom variranju daju podvrgnuti i različite stilske figure, načini na koji se daju formirati iz stilski neutralnog primjerka.

Sustavna eksperimentalna provjera niza takvih operacionaliziranih generalizacija (bilo da su temeljene na poetičkim ili estetičkim intuicijama), postepeno bi mogla stvoriti prilično pouzdan korpus empirijski primjera i empirijski provjerenih generalizacija dajući temelj za empirijski utemeljeno sustavno teoretiziranje.

 

3.6. Važnost globalno-teorijskog pristupa eksperimentiranju

Sad, parcijalno-teorijsko eksperimentiranje – to jest eksperimentiranje koje se oslanja na parcijalnu teorijsku tezu i nju teži ispitati neovisno o drugim mogućim tezama, o drugim aspektima filma – ima jasnih ograničenja. Naime, mogućnost parcijalnih generalizacija vrlo je velika, a kad se upusti u eksperimentalnu provjeru, otvaraju se široki vidici mogućeg eksperimentiranja, odnosno daljnjih parcijalno-teorijskih formulacija, koje se dalje mogu eksperimentalno provjeravati. Ova plodnost eksperimentiranja, to jest sposobnost eksperimenata da proizvodi probleme za dalje teoretiziranje i eksperimentiranje, polazna je vrlina eksperimentiranja. Ali, s druge strane, bez globalno-teorijske kontrole nad parcijalnim istraživanjima, lako je upasti u trivijalnosti, u istraživanja čija važnost po opće razumijevanje filma nije nimalo jasna, bez širih i jasnih istraživačkih perspektiva. Lako se dogodi da se od gomile pojedinačnih eksperimenata ne vidi njihova općeteorijska svrha, da se izgubi orijentacija u šumi čije nam drveće zastire vid.

Budući da znanstveno eksperimentiranje nije drugo nego vrsta empirijskog nadzora nad teorijskim spekulacijama, kriterij važnosti i vrijednosti pojedinog eksperimenta leži u važnosti i vrijednosti polazne hipoteze po globalnu teoriju, tj. po opće razumijevanje danog područja, odnosno opće složene pojave o kojoj se teoretizira. Drugačije rečeno, onoliko koliko je važna dana hipoteza po opću teoriju, toliko je važno i njeno eksperimentalno provjeravanje: o tom provjeravanju ovisit će uvjerljivost, empirijska postojanost, a po tome i kulturalna relevantnost dane globalne teorije.

Očito, kao što postoje eksperimenti čija je važnost lokalna, parcijalna, postoje eksperimenti čija je važnost globalna: koji mogu odlučivati u prilog ili protiv opće teorije, jer provjeravaju neke od njenih ključnih argumenata (takozvani krucijalni elementi). Kad su globalne hipoteze poduprte eksperimentima, lokalni, parcijalni eksperimenti mogu doprinijeti istančavanju globalnih teorija, odnosno specifičnih razrada globalnih teorija.

Međutim, ne daje bilo kakva globalna teorija teorijsku vrijednost nekom eksperimentu, već ona koja je maksimalno operacionalizirana, tj. tako razrađena u mnogim smjerovima da uzmogne biti provjerena (poduprta) s različitih strana eksperimentom. Eksperimentalna metodološka razrađenost globalne teorije jest ona koja je čini eksperimentalno plodotvornom, a time i izravno iskustveno relevantnom.

Na primjer, Kulješovljevi eksperimenti bili su smišljeni kako bi poduprli implicitnu globalnu teoriju. Kulješov je, naime, bio konstruktivista, držao je da umjetničku djelatnost bitno obilježava konstruktivizam, to jest sposobnost da se od nevezanih elemenata konstruiraju nove, do tada neviđene cjeline, nova značenja. Njegove pojedinačne hipoteze bile su samo razrada globalne teze u odnosu na specifična iskustva (specifične aspekte filmovanja), pa su i njegovi eksperimenti težili da potvrdom pojedinačnih hipoteza potvrde i globalnu tezu iz koje su hipoteze izvedene. Dokaži montažnu konstrukcijsku moć filma u oblikovanju dojma gledaoca (konstruiranje dojma istog prostora od snimaka različitih prostora, dojma da je riječ o istoj osobi od snimaka različitih osoba, konstruiranje dojma o različitom izrazu lica na temelju istog izraza lica u različitom kontekstu) i dokazat ćeš konstrukcijsku bit filmske kreativnosti. Međutim, kako je Kulješovljeva globalna teza o konstruktivističnosti stvaralaštva ostala tek implicitna, niti njena proto-empirijska razrada nije bila osobita.

Nije, zapravo, lako ni zamisliti kako bi ona izgledala a da ne bude trivijalna, kako se zapravo i doima iz perspektive postojeće prakse ondašnjeg filma.

Skicu smišljanja globalne teorije koja će biti plodnija u pogledu pripreme eksperimentalnih provjera, daje, na primjer, Carroll (Carroll, 1980), a njegov je pristup blizak konstrukcionizmu. Osnovna mu je teza da je film, kao i jezik, sekvencijalna pojava. Nizanje nije neuređeno, već uređeno: ograničeno nekim zakonomjernostima. Te zakonomjernosti nisu samo zakonomjernosti slijeda već i segmentacijskog kombiniranja: elementi ne samo da smjenjuju jedni druge, već se povezuju u grupe, a grupe se u cjelinu kombiniraju po svojim zakonomjernostima. Grupiranje jest psihološka realnost, ono se temelji na nekim psihološkim zakonomjernostima. Zadatak spekulativne teorije jest da nastoji utvrditi zakonomjernosti grupiranja i nizanja, i to tako kako bi se mogla provjeriti psihološka realnost tih zakonomjernosti. Svaki korak u spekulativnom teorijskom konstruiranju takve teorije trebao bi biti, barem načelno, podvrgljiv eksperimentalnoj provjeri i eksperimentalno temeljenoj razradi. Premda Carroll ne daje naslutiti kako to da se učini u pogledu većine njegovih spekulativnih konstatacija, ipak eksperimentalistička tradicija iz koje njegov pristup proizlazi (psiholingvistička, psihološka, kognitivno-znanstvena) daje obilje primjera kako se mnogi aspekti takvog transformacijskog pristupa mogu učiniti eksperimentalno ili simulacijski operativnim (usporedi za to Lindsey, Norman, 1977; Norman, 1976; Clark, Clark, 1977; Anderson, 1980).

 

3.7. Vrline i ograničenja eksperimenta

Osnovna vrlina eksperimenta jest njegova analitička specifičnost: izdvajanje varijabli i praćenje njihovih izdvojenih veza. U tom pogledu, eksperiment s jedne strane traži analitičku razradu teorije, takvu koja će nešto specifično reći o izdvojivim, razlikovnim, aspektima opće promatrane pojave, a s druge strane podupire ili ruši dani tip analitičnosti, odnosno analitičkih tvrdnji.

Međutim, u ovom svojstvu leži i ograničenje eksperimentiranja. Eksperimentiranje obično stvara posebne prilike u kojima se dadu izolirati promatrane varijable i zato nalazi eksperimentiranja potvrđuju primjenjivost hipoteze na takve prilike ali ne i na kompleksnije prilike kakve se obično zatiču u nelaboratorijskim, prirodnim, spontanim uvjetima. Ono što važi za posebne prilike ne mora važiti za obične prilike, kao ono što važi za jedne posebne prilike ne mora važiti za druge posebne prilike.

Potom, nisu sve prilike takve da bi se mogle aranžirati eksperimentalno. Postoje etičke granice i postoje granice u vještini izrade primjeraka za eksperimentiranja.

Kad je ispitanik čovjek, njegove reakcije, postoje etičke granice što se nad ispitanikom može činiti a što ne.

Zatim, eksperimentalistička inventivnost (inventivnost u postavljanju i smišljanju eksperimenata) ima svojih granica, kao što ih ima i spekulativna inventivnost o kojoj eksperimentiranje ovisi. Nije uvijek moguće smisliti eksperimentalne prilike za provjeru danih spekulativnih veza. A kad je film u pitanju, inventivnost teoretičara u smišljanju filmskih predložaka za eksperimentiranje s njima podrazumijeva proizvodnu vještinu u kojoj teško da će eksperimentator nadmašiti vještinu i inventivnost samih filmskih proizvođača, daleko brojnijih uostalom od teoretičara. Proizvodna filmska praksa često je proizvodnija od eksperimentalne proizvodnje u sklopu teorije, a i inventivnija i u izmišljanju zadataka i u izmišljanju strategija za rješavanje tih zadataka.

Možemo zato lako pretpostaviti da je realiziranih proizvodnih rješenja i njihovim putem postuliranih problema daleko više od onih koje teorijska eksperimentalna tematizacija može proizvesti. Promatranje danih slučajeva u gotovim filmovima neiscrpniji je izvor problema za teoretiziranje no što to može biti eksperimentiranje.

 

4. OPSERVACIJSKI PRISTUP

4.1. Važnost opservacionizma

Bogatstvo neteorijske filmske proizvodnje i njena civilizacijska važnost čini očito važnim da se izradi takva teorija koja će tu raznovrsnost obuhvaćati i tematizirati, protumačiti, a s druge strane i takva promatračka regulacija koja će poticati na tematsku obuhvatnost, to jest, koja će tjerati na zamjećivanje sve postojeće raznovrsnosti, bez zamišljenih i proizvodnih ograničenja pojedinog eksperimentatora, odnosno pojedine eksperimentatorske prakse.

Stvar bi se mogla postaviti i ovako: većina znanosti orijentiranih k “ponašanju” (takozvane bihevioralne, engl. behavior), a to su, na primjer, biologija, sociologija, ekonomija, psihologija, pa onda i teorije čovjekovih izrađevina – znanosti o artificijelnoj inteligenciji, teorije umjetničkih izrađevina, prakseologija – sve su to znanosti što se sučeljavaju s osobitim tipom pojava, takozvanim teleonomskim pojavama. Ponašanjem ne rukovode samo fizikalni, kauzalni, zakoni već i planovi: ponašanje jest rezultat strategija pomoću kojih se u fizikalnom svijetu žele izazvati takvi uvjeti pod kojim će se moći postići izabrani zadaci. Na primjer, proizvodnja filma podrazumijeva traganje i primjenu takvih strategija pomoću kojih će se postići onakva struktura filma kakva će gledaoca tjerati na određene (planirane, željene, a ponekad i konvencijom zadane) reakcije. Pri tome se isti ciljevi (ili zadaci) mogu ostvarivati pomoću različitih strategije (usporedi Turković, 1979). Riječima Herberta A. Simona (1982): “Budući da se inteligentni sistemi dadu programirati, moramo očekivati da ćemo naći kako različiti sistemi (čak i u istoj vrsti) upotrebljavaju prilično različite strategije da izvedu isti zadatak. Nisam svjestan da je dokazan ijedan teorem o jedinstvenoj dobroj, ili čak najboljoj, strategiji. Tako moramo očekivati da ćemo pronaći razlike u strategijama ne samo između eksperata. (…) Moramo mnogošto naučiti o raznovrsnosti strategija, ne smijemo niti prezirati niti izbjeći napornom i ponekad sporom zadatku da opisujemo tu raznovrsnost. Korpus opisa podjednako nam je nužan kao što je taksonomski korpus bio modernoj biologiji. Unutar područja kognitivne znanosti, možda samo lingvisti (i donekle, razvojni psiholozi) imaju neku tradiciju detaljnog opisa umjesto tradicije eksperimentiranja u potrazi za općenito valjanim istinama” (Simon, 1982, str. 21-22).

Na posebnom području umjetnosti opis i popis slučajeva još je utoliko važniji, što traganje za različitim strategijama za ostvarivanje istog zadatka postaje izričitim ciljem, središtem proizvodne pažnje, a isto je tako često traganje za različitim mogućim (i do tada nepoznatim) zadacima i za strategijama (postojećim i novim) pogodnim za rješavanje tih novopronađenih zadataka. Strategijska i teleološka inventivnost čini područje umjetničke proizvodnje prilično eluzivnim (teško je odrediti jednu jedinu strategiju kao najbolju i nju proglasiti “univerzalnim” pravilom, “univerzalnim” postupkom), ali s druge strane to čini umjetničku proizvodnju i neobično zahvalnom za opservacijski pristup i za pronalaženje dovoljnog varijeteta za valjanije generalizacije.

U svakom promatračkom pristupu opis je važno prisutan, pa je tako važno prisutan i u eksperimentatorskom empirizmu. Ali važnost je opisa posebno naglašena u opservacijskom pristupu, u kojem je identifikacija i klasifikacija zatečenih pojava iznimno važna, to jest tamo gdje je osnovni teorijski cilj taksonomsko objašnjenje.

 

4.2. Pojam deskripcije

U pravilu, opisujemo ono što opažamo – ne možemo opisivati ono što makar nekako nije očitljivo, manifestno, bilo u introspekciji, bilo u ekstrospekciji.

Drugo, opisujemo zato da bismo uobličili predodžbe, protoperceptivne modele koji su sposobni voditi našu percepciju.

Opisivanje je simboličko izazivanje predodžaba o spoznajno važnim aspektima opažljive pojave.

Naime, opisujemo zato da bismo u simboličkom mediju pohranili i prenijeli predodžbu o opažanom i tako je učiniti dostupnom drugima, onima kojima opažana pojava nije bila opažajno dostupna, odnosno onima koji nisu na sve mogli obratiti pažnju prilikom opažanja, odnosno onima koji bi opažanu pojavu mogli zaboraviti, i tome slično.

U tom smislu, svako je opisivanje ujedno i implicitno tvrđenje da se stvar doista odvila i to s onim svojstvima koja se opisom tvrde. Opis se javlja kao istinosna tvrdnja.

Kad se opisuje, opisuje se ono što je važno za koristitelje opisa, za one koji će iščitavati opis nastojeći proniknuti u opisanu pojavu. Zato se opis uvijek, čak i kada to nije izričito naznačeno (a to je rijetko kad), izrađuje s nekom svrhom. Prvenstveno sa spoznajnom svrhom, sa svrhom izgradnje ili rekonstrukcije predodžaba na kojima će se temeljiti naše spoznajno temeljeno djelovanje, bilo da je po srijedi manipulacija stvarima u svakodnevici, bilo da je posrijedi teorijska tematizacija iskustvenih pojava ili naprosto kakvo drugo sporazumijevanje o iskustvenim pojavama.

 

4.3. Znanstvena deskripcija

Teorijskim držimo onaj opis koji je urađen tako da se na temelju njega može teoretizirati o danoj pojavi, da se na njegovu predlošku može tematizirati opisana pojava, odnosno oni njeni aspekti koji su važni s danog teorijskog stajališta. Kriterij važnosti za znanstven opis dan je u teoriji, tj. kriterij za opisno isticanje ovih a ne onih aspekata dane pojave dan je u teorijskoj svrsi znanstvenog opisa.

S druge strane, znanstveni opis prati znanstveno promatranje: opisuje se ono što se pod metodološkom kontrolom promatralo. Kao i promatranje, i opis mora zadovoljavati dva kriterija: mora biti specifično-teorijski neutralan a općeznanstveno relevantan (usporedi gore 2.4.). Kao i kod promatranja, težnja za općeznanstvenom relevantnošću a specifično-teorijskom neutralnošću znanstvenog opisa očitovat će se također u težnji za standardizacijom aspekata koji će se u opisu obavezno istaknuti i u težnji za standardizacijom naziva pomoću kojih će se ti aspekti imenovati (tzv. opservacijski nazivi).

Opis i standardizacija, naime, počivaju na važnoj prešutnoj pretpostavci: pretpostavlja se da, usprkos nepreglednog broja iskustvenih pojava, postoji pregledan broj obilježja (oznaka, svojstava) od kojih su za ljudskog promatrača sastavljene iskustvene pojave, ili većina njih. Osim toga, obilježja se svrstavaju u razrede i to ih čini još preglednijim. Pojedinačne pojave opisujemo tako da navedemo obilježja koja su se slučila u njima (od kojih su sastavljene) s time da među obilježja ulaze i odnosi među obilježjima (usporedi Turković, 2. ovdje). Budući da obilježja ima pregledan broj, moguće ih je imenovati i navesti: moguće ih je pojmovno odrediti i terminološki standardizirati. Moguće je, otprilike, reći: “Pri opisivanju potraži te i te značajke; ako ih nađeš upiši da su prisutne, ako ih ne nađeš, upiši da su odsutne”. Standardizirani opis javlja se u oblicima protokola, unaprijed utvrđenog spiska razreda obilježja za koja se pretpostavlja da ih dani proučavani tip pojava može imati.

Standardizirani opis utoliko rukovodi i promatranjem, unosi standard i u znanstveno promatranje: na temelju protokola, znanstvenik-istraživač promatra danu pojavu, odnosno sve one aspekte čiji opis mora unijeti u protokol, te je tako prisiljen promatrati i bilježiti i ono što mu i ne mora biti od središnje tematske važnosti, ali što je sa stajališta znanstvenog standarda važno.

Izvor standardizacije obično je stanovita teorijska praksa i žargon koji se razvija u djelatnoj komunikaciji.

Na filmu, međutim, izvorom standarda za opisivanje jest filmsko-proizvodna komunikacijska praksa, tehnološki žargon što se udomaćio među proizvođačima filma. Kao uzorak za detaljan opis filma uglavnom služi knjiga snimanja. U knjizi snimanja se, tipično, ističe tip i broj scene, broj kadra, plan, rakursi ili pomaci točke promatranja ukoliko ih ima, opisuje se ambijent, prostorna situacija, zbivanje što je od važnosti u prizoru i likovi koji su nosioci tog zbivanja, naznačuje se posebno dijalog, posebno šum i muzika, a ponekad i trajanje kadra. Premda su varijacije opisa u knjigama snimanja poprilične, posebno u kraticama i detaljnosti opisa, ipak većina knjiga snimanja precizira većinu od navedenih obilježja.

Premda tehnološka orijentacija knjige snimanja donosi i tehnološku perspektivu filmologiji (što ne mora uvijek biti najprikladnije – usporedi 2. ovdje), ona daje još jednu dodatnu distancu prema mogućoj teorijskoj jednostranosti: naglašava i one aspekte koji su recepcijski i proizvodno važni, ali koje teorijska tradicija uopće ne tematizira. Time ostavlja otvorenom mogućnost da se na temelju proizvodnog opisa filmske izrađevine refokusira pažnja teorije, bez onih ograničenja koje inače teorijskom opisu nameće znanstvena tematska tradicija.

 

4.4. Opis i interpretacija

Za opisom se, u teoriji, poseže zato da bi se na temelju njega spekuliralo, da bi se opisana pojava spekulativno tumačila, objašnjavala. Opis je nužno povezan s interpretacijom. Međutim, budući da opis mora biti specifično-teorijski – a to znači interpretativno neutralan – to će izvještavanje o promatračkim rezultatima (opis promatrane pojave) tražiti čvrsto razgraničenje između (a) opisa i (b) interpretacije, tj. tumačenja posljedica koje ti opaženi rezultati imaju po hipotezu s kojom se, bili izričito bilo prešutno, pristupilo promatranju.

Veza između opisa i tumačenja, deskripcije interpretacije, jest funkcionalna i referencijalna: opis služi interpretaciji, interpretacija se odnosi na opis. Međutim, veza je i daleko bliža – nema interpretacijski nevinog opisa.

Naime, svaki opis jest i nekakva kategorizacija, klasifikacija pojava. Imenujemo pojavu u pitanju i time je podvrstavamo pod kategoriju, opći razred što obuhvaća velik broj pojava. Imenujemo aspekte pojava, i time ih podvrstavamo pod kategoriju aspekata. Opisom kategoriziramo pojave, svrstavamo ih u određene razrede uz isključivanje drugih razreda.

Ovaj kategorizacijski posao već smo utvrdili kao objašnjavalački, kao tip taksonomskog objašnjenja (usporedi gore 2.7., također vidi Hempel, 1965). Opisivanje nije, dakle, taksonomski nedužno; svaki opis već je dijelom i taksonomsko objašnjenje: promatrana pojava se nekako uvrštava u raspoloživu kategorijalnu mrežu.

Kako je ipak moguće razlikovati opis i objašnjenje?

Pojam standardizacije i teorijske problematizacije pomoći će nam da odgovorimo na ovo pitanje. Svako objašnjenje jest ujedno i problematiziranje, tematiziranje. Taksonomski ćemo objašnjenjem držati onu kategorizaciju koju smo problematizirali, kojoj težimo provjeriti primjenjivost, valjanost i istinitost. Opisom ćemo držati onu kategorizaciju koju neproblematski, prema operativnim standardima danog znanstvenog područja, primjenjujemo na pojave kako bismo se o njima sporazumijevali, na njih pozivali i naknadno ih problematizirali. Opisni dio nekog teksta karakterizira neproblematizirana kategorizacija, a objašnjavateljski (taksonomski) dio karakterizira problematizacija nekih točaka kategorizacije.

Filmološko opisno pojmovlje zato i nije drugo no proizvod uhodanog taksonomskog objašnjavalačkog posla učinjenog u proizvodnoj i teorijskoj filmskoj tradicije. U onoj mjeri u kojoj je standardizirano, ono je tek opisno (opservacijsko, usp. Hempel, 1965). Tamo gdje nije standardizirano, ono je interpretativno (teorijsko, usporedi Hempel, 1965), to jest najčešće se javlja kao taksonomski problem, kao predmet kategorijskog raščišćavanja, objašnjavanja. Na primjer, pojam rampe je, u praksi proizvodnje filmova i u mnogim teorijskim tekstovima, opisan pojam. Ali čim ga se problematizira on postaje teorijskim (usporedi problematizaciju pojma rampe u Stojanović, 1979).

Dakako, jedna od funkcija standardiziranog, neproblematiziranog opisa jest u tome da omogući naknadnu problematizaciju: opisani aspekti mogu postati problematizirani, postati predmetom taksonomskih interpretacija različitih od onih standardnih na temelju kojih je opis izvršen. Opis filmskog montažnog prijelaza u kojem se utvrđuje postojanje rampe može postati predmetom naknadne analize po kojoj će se sam pojam rampe, odnosno njegova primjenjivost na dani slučaj postati problematična, dovesti se u pitanje.

Opis je neproblematizirajući, ali pogodan za problematizaciju – u tome je njegova znanstvena upotrebljivost.

 

4.5. Opis i nomološka interpretacija

Budući da je opis razmjerno interpretacijski neutralan (neproblematizirajući), on je neutralan i u pogledu tipa objašnjenja kojemu služi. Naime, premda opis lakše povlači taksonomsku interpretaciju, jer se znanstveni promatrač lako suoči s problemima identifikacije i kategorizacije pojave i njenih aspekata pri nastojanju da ih opiše, to ne znači da opis, jednom kad je učinjen, ne može poslužiti i za nomološko objašnjenje, nomološku interpretaciju: dovoljno je da se pažnja preseli s kategorizacijskog stajališta na procesualno, pa će opis služiti utvrđivanju pravilnosti (pravila) što vladaju procesualnim aspektima dane pojave.

I doista, opis u sklopu eksperimenta služi najčešće upravo nomološkoj interpretaciji. Ali ima i opservacijskih pristupa u kojima opis služi nomološkom cilju (usporedi sociolingvistički pristup Labova, 1972, koji na temelju opsežnog, zabilježenog, materijala dobivenog promatračkim sakupljanjem, nastoji utvrditi pravilnosti koje vladaju određenom jezičnom djelatnošću u određenoj društvenoj grupi). Na polju filmske teorije opet valja istaknuti primjer Carrolla (1980): on, u nomološkoj tradiciji transformacijske gramatike teoretizira na temelju primjera koji moraju prethodno biti opisani. Verbalni opis služi nomološkoj interpretaciji filmskih primjera.

Premda je nomološki pristup strateški od izuzetne važnosti, jer je bio gotovo posve zanemaren u estetičkoj tradiciji teoretiziranja o filmu, pa ga tek treba valjano osoviti, dalje ćemo se pobliže pozabaviti taksonomskim opservacijskim pristupom. Razlog je, također, njegova zapostavljenost: ne doduše zapostavljenost same taksonomije već zapostavljenost promatrački nadzirane taksonomije. Estetičke i estetičko-poetičke taksonomije bile su plod uglavnom intuicije, s eventualnom intuitivnom kontrolom, ali bez sustavne promatračke kontrole: bez sustavnog taksonomskog deskriptivizma.

 

4.6. Opis unikatnih i tipskih primjera

U tradiciji estetičkog teoretiziranja o filmu često se pribjegavalo opisu, ali uglavnom opisu unikatnih primjera, primjera filmskih rješenja što su se osjećala iznimnim, neuobičajenim, jedinstvenim u suvremenom i povijesnom kontekstu. Bilo je to u skladu s originalističkom orijentacijom među umjetničkim strujama i među pratiteljima tih struja, u skladu sa shvaćanjem da je inovativnost, protuobičajnost ono što karakterizira umjetnost.

Unikatni primjeri su, međutim, i teorijski dosta važni: izravno upozoravaju na mogućnost strategija i zadataka što nisu bili očigledni prije pojave danih, iznimnih, rješenja. Kako je dobar dio estetičkih istraživanja bio orijentiran programatski, težeći projektirati željene pravce razvoja filma, to su takvi unikatni primjeri ujedno uzimani kao uzorak kako da se ubuduće prave filmovi. Kulturni cilj estetičkog teoretiziranja bio je pretežno u dokazivanju da je nešto (što se drži poželjnim) moguće. I jedan bi primjer nekog aktualnog rješenja bio dovoljan da se pokaže zbiljnost neke mogućnosti i da se drugim filmašima zada ostvarivanje te i takvih sličnih mogućnosti.

Međutim, orijentacija na unikatne mogućnosti zanemaruje ogromno područje tipskih mogućnosti, to jest, mogućnosti što su standardizirane u danoj proizvodnoj tradiciji i unutar kojih se variraju i pronalaze strategije za rješavanje tipski utvrđenog repertoara zadataka. Jedan razlog za ignoraciju tipskih rješenja i varijacija ponovno je bio u originalističkoj orijentaciji estetičkog i estetičko-poetičkog teoretiziranja i umjetničke filmske proizvodnje (usporedi Turković, 4. ovdje).

Ako estetičari i nisu obraćali toliko pažnju na tipska rješenja, predstavnici poetičko-didaktičkog smjera razmišljanja o filmu, tj. pisci priručnika za izradu filmova i didaktičkih članaka, gotovo su svu pažnju posvećivali upravo tipskim mogućnostima i strategijama, jer su pažnju usredotočivali na takozvani zanat, to jest na one postupke (zadatke, strategije) što su standardizirani u danoj tradiciji i danoj filmskoj disciplini, a za koje se smatra da ih svaki obrazovani (uvježbani) filmaš mora znati. Međutim, i didaktičarima je dovoljno bilo da nađu dovoljno dobru ilustraciju da bi se pokazala plauzibilnost tipske mogućnosti i dala mogućnost učeniku da na temelju uzorka i uviđanja te mogućnosti dalje radi na tipski način.

Ono što karakterizira oba ova tradicionalna opisana pristupa filmskim rješenjima, jest namjerna ignoracija aktualne raznovrsnosti u rješenjima istog zadatka (raznovrsnosti u strategijama), odnosno ignoracija aktualnog nijansiranja zadataka i s njima u vezi strategija. Drugim riječima, svima je njima važnije bilo da dokažu da je nešto moguće, nego da ispitaju što je sve moguće i na kakve sve načine i s kakvim sve ciljem. Taksonomska promatračka iscrpnost bila im je zadnja, ili tek usputna, briga.

Ovo nije bilo bez posljedica po spekulativne formulacije. Intuitivno kategoriziranje po najboljem primjerku omogućava prilično opuštenu formulaciju pravila i taksonomija: nikakav korektivni ili protuslovan primjer ne tjera na dotjerivanje formulacije. “Najbolji primjerak” za ilustraciju definicije bira se po kriteriju već formulirane interpretacije: intuitivno formuliraj danu kategoriju ili pravilo i onda potraži primjer koji nimalo ne proturječi toj formulaciji, niti postavlja probleme u primjeni formulacije na taj primjer. Kad su se formulacije taksonomski dovodile u pitanje, bilo je to opet na temelju intuicija ili na temelju metodološkog pretresanja valjanosti formulacija i njihove međusobne dosljednosti. Kad se i posezalo za protuprimjerima – prilikom obaranja tuđih formulacija – nije se to činilo opservacijski sustavno, već opet ad hoc, opet se traži najbolji primjerak za pobijački stav.

Međutim, svaki sustavni opservacijski pregled većeg broja pojedinačnih slučajeva što se smatraju istotipskim, upozorava na veliku varijabilnost u rješenjima (koja se još uvijek drže “istim”, tj. istovrsnim). Na primjer, ispitivanje svih slučajeva pojavljivanja lajtmotiva u filmu Treći čovjek (Baltić, usp. Napomenu o tekstovima) pokazuje veliku varijaciju u funkcijama koje lajtmotiv može imati, a time dovodi u pitanje i funkcijski status lajtmotiva u odnosu na nelajtmotivsku popratnu muziku. Također, sustavan pregled primjeraka scena – a scena se drži intuitivno najnedvojbenijim pojmom – upućuje na prilične probleme u opservacijskom utvrđivanju opsega i granica između scena i upućuje na nuždu da se uspostavi subkategorizacija scena (na složene i jednostavne; usporedi Nosalj, isto). Sustavan pregled montažnih prijelaza što se intuitivno drže kontinuiranim i slabo primjetnim, odnosno opravdanim (motiviranim) upozorava na veliku podtipsku raznovrsnost pojedinačnih strategija pomoću kojih se ostvaruje kontinuiran i motiviran montažni prijelaz, što tjera ne temeljite reformulacije taksonomije kontinuiranih montažnih prijelaza i principa po kojima se ovi izvode (Turković, isto).

 

4.7. Tipovi promatračke analize

Opservacijski pristup usko je vezan uz pojam analize, analize filma: analizom držimo svaki opis pojedinačnog filma ili dijelova ili aspekata pojedinačnih filmova što je vođen nekim interpretativnim ciljem i praćen interpretacijom opisanih filmova, dijelova filmova ili aspekata.

Naravno, nisu sve analize pojedinačnog filma teorijske, niti, ukoliko i jesu teorijske, nisu nužno empirijske, promatrački regulirane. Ima različitih tipova analiza, razvrstavaju se uglavnom prema različitim tipovima interpretacije kojima služe. U prvome redu, postoji snažna kritičarska tradicija u analizi filmova. Kritičari, po prirodi svog pristupa, usredotočuju pažnju na pojedinačne grupe filmova i, onda kad su analitički orijentirani, te filmove analiziraju. No, njihova interpretacija nije vođena teorijskim već kritičkim ciljem: težnja im je da utvrde stilske značajke djela što uvjetuju dani poželjan ili nepoželjan dojam o filmu, odnosno što uvjetuju danu kulturalnu procjenu danog filma u kontekstu kulture danog trenutka. Takve analize, kad su rađene savjesno, uz savjestan, standardiziran opis filma i uz poneke usputne teorijske reference, mogu biti dragocjeni materijal za teoretiziranje, ulaziti u opisni korpus teorije, ali ih to ne čini teorijskim.

Od kritičarskih analiza razlikuju se teorijske po tome što im je cilj izgraditi spekulativan model o funkcioniranju filma uopće. No, i tu valja razlikovati više tipova.

Jedan smo već spomenuli, govoreći o tradiciji estetičarske analize: to je ilustrativna analiza. Teoretičar izlaže svoje spekulacije i da bi ih učinio zornijim i dokazao svoj projekt filma mogućim, opisuje i analizira primjerke filmova što ilustriraju iznesene teze. Kako takvim ilustracijama nije zadatak da reguliraju teoriju već tek da je ilustriraju, one nemaju empirijski nadzorni karakter, nisu znanstvene u empirijskom smislu.

Drugi tip analize što se osobito odomaćuje danas, donekle prateći empirijski trend njegovan osobito po univerzitetima, jest takozvana dubinska analiza. To je tip spekulacije koja se interpretativno vezuje uz određen pojedinačni primjer (ili niz primjera) opisujući ga i odmah spekulativno interpretirajući. “Dubinskom” se, čini se, zove zato jer izabrani primjeri služe tek kao predložak za razularenu spekulaciju – razularenu utoliko što izbjegava potrebu da svoje spekulativne interpretacije stalno promatrački kontrolira i što izbjegava metodološkoj obavezi da spekulacije nastoji držati promatrački operativnim, da spekulacije operacionalizira. Dakako, takve analize mogu biti spekulativno inspirativne – poput spekulativnih eseja – a mogu biti i opisno korisne, prinoseći opisne primjere opisnom korpusu filmske teorije, ali opet nisu empirijski znanstvene, jer bez rigorozne operacionalizacijske metodološke kontrole nad spekulacijama nemaju izgleda da plodno potaknu na dalje empirijsko opservacijsko (ili eksperimentalno) ispitivanje. Opsežna analiza Heatha (1983) primjer je takve dubinske analize što oscilira između visokostandardnog i prilično rigoroznog opisa (vrlo pogodnog za empirijsko korištenja) i doista visokoparnih spekulacija bez operacionalizacije, vezanih vrlo tananim, tek samom autoru znanim vezama uz polazni predložak s mnogim pojmovima i spekulativno i operacionalno nejasnim.

Pojava ovakvih dubinskih analiza dug je tradiciji. Nije lako operacionalizirati sve ono što nam donosi spekulativna tradicija i vlastita spekulativna inercija. S druge strane, nije se lako oteti tradicionalnom vrijednosnom sistemu u procjeni koji je tip teorije bolji: tradicionalno se drži uzvišenijom teorijom ona koja je spekulativno razmahana (po mogućnosti zanesena) nego ona koja je spekulativno disciplinirana u službi promatranja. Empirijski stegnute spekulacije ne drže se “pravom”, “rasnom” teorijom, najčešće se drže tek “banalnim” teoretiziranjem. Dugo će, čini se, trebati da se ustali ideja da se kreativnost u spekulaciji ne dokazuje samo empirijski nesputanom inventivnošću, poetskim frazama i teško prativom pojmovnom kombinatorikom, već da se kreativnost u spekulaciji dokazuje i u pronalaženju operacionalno efikasnih spekulativnih rješenja.

Najzad, zadnji tip analize, nazovimo je detaljnom analizom, jest prototipom znanstvene analize. Riječ je o analizi što je vođena operacionaliziranom spekulativnom tezom i čija je interpretacija opisanih primjera vođena obavezom da interpretativne spekulacije drži operacionalnim i da ih sustavno promatrački provjerava.

Prije nego što se više pozabavimo unutarnjim problemima detaljne analize, samo da unekoliko napomenem o analitičkom trendu što sve više uzima maha zahvaljujući ponajviše filmskim školama, odnosno visokoškolskom studiju filma. Naime, razvoj sveučilišnog zanimanja za film donio je i u područje filmske teorije znanstvene konvencije što dominiraju na sveučilištima. U prvome redu, pojačala se pažnja posvećena teorijskom pristupu filmu (inače osuđenom na individualan rad raštrkanih poklonika), a uz taj pristup povezana je i obvezatna analitička praksa: po univerzitetskim običajima, ako se proučava dano područje, valja ga proučavati analitički, detaljno i s primjerima. Kad se pišu magisteriji i disertacije iz filmskog područja, moraju se pisati na primjercima filmova i uz temeljitu analizu. I tako se po univerzitetima – daleko više no po časopisima i knjigama – širi analitički pristup filmu, osobito kad su magisteriji i disertacije u pitanju. Mali uzorak proširenosti analitičkog pristupa moći će čitatelj dobiti ako pogleda spisak magistarskih i doktorskih radnji na zapadnonjemačkim sveučilištima što ga je sastavio Krešimir Mikić (vidi Napomene o tekstovima, uz ovaj tekst).

 

4.8. Problemi detaljne opservacijske analize

Problema u detaljno-analitičkom opservacijskom pristupu ima dosta, osobito za sredinu koja je još empirijski neiskusna. Upozorit ću na najosnovnije, oslanjajući se dijelom na uzorke prakse s drugih područja.

Problem opisa. Svaka se analiza temelji na opisu: opis čini interpretativno raspoloživom opservacijsku materiju, ali i same postupke promatranja. Zato svaka analiza implicira dva tipa opisa: (a) opis uvjeta promatranja i (b) opis pojave što se promatra. Oba trebaju biti izričito prisutna u analitičkom tekstu.

(a) Pod opisom uvjeta promatranja podrazumijevamo izričit opis svih onih okolnosti promatranja koje mogu odlučno utjecati na rezultate promatranja i na interpretaciju. Na primjer, premda to može biti razabirljivo iz detaljnosti opisa pojave, mora se napomenuti na koji se način pregledavao film da bi se dobio opis i da bi se došlo do selekcije primjera predočenih u analizi. Na primjer, valja utvrditi kvalitetu uvjeta promatranja (kvalitetu kopije, moguće razlike među kopijama, moguću ograničenu vidljivost pri promatranju kopija i slično). Potom valja učiniti izričitom terminologiju opisa (jer je ona rijetko kad posvuda ista) i sistema opisa (tip protokola koji će se koristiti, zašto takav tip).

Izričitost je ovdje potrebna zato da se ne bi šutke podrazumijevalo ono što treba da bude predmetom izričite znanstveno-metodološke kontrole, a što može biti vrlo varijabilno od istraživača do istraživača, premda toga sam istraživač ne mora biti svjestan. Izričitost u opisu uvjeta promatranja omogućit će bolji pregled nad raznovrsnošću praksa i metodološko problematiziranje mnogočega u opservacijskim postupcima. Bez toga će metodologija istraživanja biti tek programatska i aprioristička, kako je to, uostalom , i ovo razmatranje.

(b) Pod opisom pojave podrazumijevamo opis rezultata promatranja, tj. opis pojave koju smo promatrali, naravno, sa stajališta opisnog standarda discipline. Opis treba nastojati standardizirati, barem u okvirima jednog teksta, pri čemu protokol opisa treba učiniti izričitim, kako bi se u njemu mogli snaći i oni koji slijede drugačije standarde opisivanja.

Osnovni problem opisa jest stupanj specifičnosti. Za poneke svrhe (recimo za analizu narativne konstrukcije kakvu daje Heath), opis cijelog filma u obliku knjige snimanja može biti vrlo nezgrapan i ne uvijek funkcionalan.

Važno je zato postojanje već urađenih knjiga snimanja (u obliku posebnih izdanja, poput onih Anobilovih, premda kritički urađenih, kako to njegova nisu) na koje se onda raznovrsna analiza može pozivati. S druge strane, standardan opis na način knjige snimanja može biti i pregrub, jer u njemu se mnogoštošta važno može ispustiti. Zato je teško zamisliti da se može postaviti neki za sve obavezujući kruti protokol opisa. Može se postaviti jedan uzorak opisa kao najpoželjniji tip opisa – to je knjiga snimanja – ali da se pri tome dozvole specifične varijacije u protokolima, naravno, pod uvjetima da se učini uvijek izričito i lokalno standardnim svaki od tih različitih načina.

Problem operacionalnih generalizacija: problem interpretacije. U opservacijskim analizama opisuje se zato da bi se interpretiralo, tj. da bi se opisana pojava (njen aspekt) teorijski objasnila. Kao i kod svakog empirijskog pristupa, temeljna je obaveza da se generalizacije pomoću kojih se objašnjava (klasificira i podvrstava pod pravila postupanja) nastoje činiti operacionalnim – bilo neposredno provjerivim na opisanoj pojavi, bilo takvim da ih možemo provjeriti u daljim promatračkim istraživanjima nad ovom i drugim pojavama.

Međutim, i onda kad među spekulacijama bude i takvih za koje teoretičaru nije odmah jasno kako bi se mogle provjeriti, dužnost mu je da na to izričito upozori, kako se ne bi podrazumijevala provjerivost gdje nije očigledna niti samom teoretičaru.

Problem specifičnosti istraživanja. Suočen s pojedinačnom pojavom, teoretičar ima na raspolaganju mnogo mogućih interpretativnih pristupa. U plodnoj teorijskoj tradiciji i u plodnijeg teoretičara, obično se nakuplja mnoštvo teorijskih problema od kojih se veliki dio može rješavati na danim opservacijskim predlošcima. Potom, kad pristupi analizi, polazni problem može se učiniti presložen da se u jednom istraživanju apsolvira. Ne želeći da se izgubi u digresijama, netemeljitosti, ili u beskrajnom, nezavršivom poslu, nužno je da istraživač jasno specificira koji će od problema rješavati u danom istraživanju, odnosno o kojem će od rješavanih problema izvijestiti u danom teorijskom tekstu.

Dakako, stvar se specificira već u fazi planiranja istraživanja. Ali, često se tek u toku samog istraživanja utvrdi što se može obaviti tokom danog istraživanja a što ne, te je prikladnija specifikacija ona koja proizlazi iz djelatnog razjašnjenja o tome koje se od polaznih hipoteza daju valjano istražiti u danom jednokratnom poslu, a koje ne, i na to koncentrirati ostatak istraživanja i izvještaj o njemu.

Problem raznovrsnosti opservacijskih predložaka – sustavnost istraživanja. Kako je cilj opservacijskog istraživanja da se dođe do valjanih generalizacija, bilo taksonomskih bilo nomoloških, nužno je uzimati dovoljno međusobno raznovrsnih primjeraka za opserviranje, za analizu – ukoliko padaju, naravno, intuitivno u isti problemski razred. Tek će, naime, generalizacija što pokriva dovoljno raznovrsne primjere unutar istog razreda moći pretendirati na valjanost. Valja, međutim, razlikovati dva tipa istraživanja: (a) uspostavljački i (b) provjeravački.

(a) Uspostavljačko istraživanje jest ono u kojem se teži uspostaviti problem i uspostaviti dostatno valjanu tezu na dovoljno pregledan i uvjerljiv način. Takvo istraživanje koristit će ograničen broj primjera, tek toliko da se plauzibilno postavi dana teza i dotjeraju formulacije. Istraživanje Nosalj i Turkovića (1983.) upravo je takvo: primjeri se biraju tako kako bi omogućili adekvatan razvoj teorijske predodžbe o uzetom problemu (distinkciji na složenu i jednostavnu scenu, odnosno o prizornoj motivaciji reza). I takvo istraživanje mora zadovoljiti zahtjev dovoljne raznovrsnosti primjera, jer bez nje bi generalizacije izgledale neuvjerljive i vjerojatno neprikladno formulirane.

(b) Provjeravačko istraživanje, međutim, teži da već postojeću i postavljenu tezu provjeri na daljim primjerima što se intuitivno osjećaju korjenito različitim od svih onih na kojima se uspostavila dana teza. Način, na primjer, da se provjeri iscrpnost i valjanost generalizacije o principima motivacije unutarprizornih montažnih prijelaza jest, prvo, u tome da se svi montažni prijelazi u Psihu podvrgnu ispitivanju prema uspostavljenoj taksonomiji, izviđajući da li se mogu podvrstati pod nju i, ako se poneki ne može – a i dalje se osjeća kontinuiranim – kakve promjene u generalizacijama učiniti da bi se i dotični primjerak mogao pod njih podvrstati. Drugo, bilo bi korisno izabrati filmove što se osjećaju kao stilski bitno različiti (na primjer, Godardove Karabinjere, govoreći nasumce) i vidjeti kako se pojedini rezovi u tim filmovima podvrstavaju pod utvrđenu taksonomiju. Ono što je kod provjeravanja važno, jest sustavno traganje za što različitijim primjerima, težnja za iscrpnošću.

I u jednom i u drugom slučaju važna je sustavnost kojom se nastoji uvesti što više različitih primjeraka, koji još uvijek, barem intuitivno, potpadaju pod isti problemski razred.

Nije da smo ovime iscrpili veći dio problema s kojima se suočava opservacijsko istraživanje, ali vjerujem da su naglašeni oni problemi koji se lako previde jer nisu bili njegovani u tradicionalnim, opservacijski neobvezatnim, teorijskim radovima.

 

5. ZAKLJUČAK

Tradicionalna teorija filma bila je pretežno spekulativno orijentirana. Metodoloških i empirijskih vođenih spekulacija bilo je malo, nisu se sustavno njegovale. Otuda upravo ova usmjerenja, metodološko i empirijsko, imaju poticajnih izgleda na razvoj.

Metodološko usmjerenje privuklo je već priličnu pažnju pojavom semiotike i strukturalizma u teorijskom pristupu filma.

Empirijsko usmjerenje, međutim, još nije dovoljno samosvjesno i metodološki temeljito konstituirano. Zato je potrebno izričito upozoriti na njega, jer ono može neslućeno doprinijeti razvoju misli o filmu i razumijevanja filma.

Ovaj je tekst bio metodološki pokušaj da se upozori na važnost empirijskog pristupa, na osnovne tipove empirijskog pristupa i na temeljne probleme vezane uz njih.

Tekstovi objavljeni u istraživačkom bloku izravan su doprinos konstituiranju jednog tipa empirijskog pristupa, onog opservacijskog, vođenog prvenstveno taksonomskim objašnjavateljskim ciljem.

(1983)