Strukturalizam, semiotika, metafilmologija : metodološke rasprave | Hrvoje Turković

8. TRI TERMINOLOŠKE VJEŽBE

 

1. VJEŽBA PRVA: “KONVENCIONALNOST”

1.0. Zadatak i prethodna postavka

1.0.1. Za znak se veli da je konvencionalan. Čitavo sporazumijevanje (komunikacija) da počiva na “konvencijama”. Zadatak je vježbe utvrditi što se tu shvaća pod konvencijom i kako osobina konvencionalnosti pristaje uz tu pojavu.

1.0.2. Pod konvencijom znadu se pomišljati dvije različite stvari: dogovor i običaj.

 

1.1. Dogovor

1.1.1. Pokušamo li odrediti dogovor, pretpostavljajući da će nas njegova odredba približiti određenju sporazumijevanja, zaplićemo se u nemogućnosti. Naime, dogovor pretpostavlja sporazumijevanje, dok se to ne čini da stoji obrnuto. Dogovor je poseban oblik sporazumijevanja. Kako se rodni pojam ne da odrediti vrsnim pojmom, nego samo obrnuto, nećemo moći sporazumijevanje tumačiti pomoću dogovora, nego samo obrnuto.

1.1.2. No, ako se dogovor može odrediti samo pomoću sporazumijevanja, a ono nam je u pitanju, možemo ipak pokušati dogovor razvrstati pomoću vrsnih razlika, a time donekle upozoriti i na neke značajke sporazumijevanja uopće.

1.1.3. Prva značajka dogovora, što nam pada na um, jest svjesnost za razliku od navike. Dogovor je ono sporazumijevanje koje potiče svijest o sustavu, za razliku od sporazumijevanja koje počiva na “naviknom” podrazumijevanju sustava.

1.1.4. Pitanje je: svijest o čijem sustavu? Da li o sustavu na kojem se dogovara ili o sustavu nečega drugog, tj. onoga o čemu se dogovara?

1.1.5. Odgovor je: o sustavu nečega drugoga. Dogovor uvijek znači utvrđivanje sustava po kojem ćemo se snalaziti u nekoj drugoj prilici različitoj od prilike koja je dana za samoga dogovora. Dogovorom se utvrđuje sustav pojave koja je predmetom sporazumijevanja.

1.1.6. Drugačije rečeno, dogovor je pajezik (metajezik), ali ne onaj pajezik kojemu je prethodno dan predmetni jezik, već onaj pajezik koji tek izrađuje svoj predmetni jezik i koji se javlja kao nadzornik nad uporabom uglavljenog sustava predmetnog jezika. Ili, kažimo to s većom općenitosti: dogovor je ono predmetateljsko sporazumijevanje (metasporazumijevanje) koje tek izrađuje svoje predmetno sporazumijevanje. Takozvani umjetni sustavi sporazumijevanja (umjetni jezici, npr. sustav prometnih znakova) nastaju na taj način.

1.1.7. Svako se sporazumijevanje dade učiniti predmetnim za neko drugotno, predmetateljsko sporazumijevanje koje će utvrđivati (činiti svjesnim) sustav predmetnog sporazumijevanja i načina ostvarivanja tog sustava. Svako se dakle sporazumijevanje dade izraziti kao utvrdba (izradak) nekoga predmetateljskog sporazumijevanja, tj. kao proizvod odgovora. Ovako nam se stvar prikazuje pri učenju stranog jezika (ili uopće učenja nekog drugog sustava sporazumijevanja) gdje se pomoću pajezika gramatike (pomoću pajezika “pravila postupanja”) “rekonstruira” dotični strani jezik.

1.1.8. Ono što je svojstveno sporazumijevanju upravo je ta mogućnost da se sporazumijevanje izrazi kao proizvod dogovora, i da ga se doista “dogovorno” (pod utjecajem utvrdaba predmetateljskog sporazumijevanja) i preinačuje, mijenja.

 

1.2. Običaj

1.2.1. Proizvod dogovora je tzv. umjetni jezik. Naziv “običaj” primjenjuje se, međutim, na sporazumijevanje koje, za razliku od umjetnog, nazivamo prirodnim.

1.2.2. Prirodno je ono sporazumijevanje koje ne izgleda proizvodom dogovora, a niti ostvarivanje njegova sustava nadzire ikakvo predmetateljsko sporazumijevanje.

1.2.3. Dok je koristitelj umjetnog sporazumijevanja svjestan sustava po kojem se sporazumijeva (tj. koristi se predmetateljskim sporazumijevanjem kao posrednikom i pomagalom u sporazumijevanju umjetnim jezikom) koristitelj prirodnog sporazumijevanja nije svjestan sustava svojega sporazumijevanja (ne koristi nikakvo predmetateljsko sporazumijevanje za posrednika i pomagalo), njegovo je sporazumijevanje, kažimo, navikno.

1.2.4. Do prirodnog sporazumijevanja također se ne dolazi dogovorom (tj. ono nije utvrđeno nekim prethodnim predmetateljskim sporazumijevanjem) nego navikavanjem na uobičajeno sporazumijevanje (tj. na uporabe sustava prirodnog sporazumijevanja, kako su one dane u sporazumijevateljskim postupcima okoline).

1.2.5. Pojam običaja označava ovaj navikni, nikakvim predmetateljskim sporazumijevanjem neposredovan, temelj prirodnog sporazumijevanja.

 

1.3. Veza između dogovora i običaja

1.3.1. Nikada ne bi bilo umjetnog sporazumijevanja kao samostalne vrste sporazumijevanja da u njem nema ničeg drugog osim onoga što je utvrđeno unutar predmetateljskog sporazumijevanja. Jer kad bi umjetno sporazumijevanje bilo u potpunosti ostvarivo unutar predmetateljskog sporazumijevanja, ne bi se uopće dalo razlučiti od njega. Kako smo utvrđivanje sustava unutar predmetateljskog sporazumijevanja i posredništvo predmetateljskog sporazumijevanja u provedbi tog sustava nazvali sviješću, to će ono, što nije utvrđeno i posredovano predmetateljskim sporazumijevanjem moći biti – prema gornjim imenovanjima – samo navikom. Dakle, u provedbi umjetnog sporazumijevanja kao sporazumijevanja zahtijeva se navika.

1.3.2. S druge strane, očigledno je da se nikada ne bi bilo moguće naviknuti na prirodni govor kad se pri tome ne bi upletalo posredničko predmetateljsko sporazumijevanje upućujući na sustav i njegovu dalju uporabu.

1.3.3. Kažimo to i ovako: umjetno sporazumijevanje teži ka prirodnom (i prije no što dijelom postane prirodno jedva da zbiljski postoji kao sporazumijevanje), prirodno sporazumijevanje teži umjetnom (i prije no što dijelom postane umjetno jedva da se uopće može osoviti kao sporazumijevanje). Dok se kod umjetnog sporazumijevanja ide od utvrđena sustava k uporabi (ostvarivanju) tog sustava, kod prirodnog se sporazumijevanja ide od danih (utvrđenih) pojedinačnih uporaba (ostvaraja) k sustavu po kojem se općenito ravna uporaba.

1.3.4. Ako kažemo da je u umjetnom sporazumijevanju naglasak na stvorenosti sustava, a u prirodnom naglasak na uporabivosti sustava, onda ćemo gornje težnje izreći ovako: umjetno sporazumijevanje teži k uporabivosti, prirodno sporazumijevanje teži k stvorenosti (stvaralačkoj preinaci), umjetnog sporazumijevanja ne bi bilo (kao sporazumijevanja) bez stvaralačkih preinaka.

 

1.4. Sažetak

1.4. 1. Pod konvencijom podrazumijevamo dvije stvari: dogovor i običaj.

1.4.2. Dogovor je ono predmetateljsko sporazumijevanje koje tek izrađuje svoje predmetno sporazumijevanje.

1.4.3. Običajno je ono sporazumijevanje koje nije posredovano nikakvim predmetateljskim sporazumijevanjem.

1.4.4. Svako se sporazumijevanje dade izraziti kao dogovoreno; dakle, posredovano predmetateljskim sporazumijevanjem.

1.4.5. Svako se sporazumijevanje dade naći kao običajno, dakle, neposredovano predmetateljskim sporazumijevanjem.

1.4.6. Dogovornost odlikuje stvorenost (utvrđivanje sustava unutar predmetateljskog sporazumijevanja) i svjesnost o sustavu (posredovanje predmetateljskog sporazumijevanja u uporabi sustava).

1.4.7. Običajnost odlikuje uporabnost (utvrđenost ostvaraja sustava) i naviknutost u ostvaraju sustava (odsutnost posredništva predmetateljskog sporazumijevanja).

1.4.8. Nema sporazumijevanja u kojem ne bi bilo stvorenosti, svijesti o sustavu.

1.4.9. Nema sporazumijevanja u kojem ne bi bilo uporabnosti, navike u ostvaraju sustava.

1.4.10. Pojam konvencionalnosti nas tako upozorava na dvojaku narav svakog sporazumijevanja: na stvorenost ali i na uporabnost, na svjesnost o sustavu, ali i na naviknost u ostvarivanju sustava.

1.4.11. Na temelju se te dvojnosti razvijaju dvije posebne vrste sporazumijevanja: umjetno sporazumijevanje i prirodno sporazumijevanje, umjetno nastaje pretežno po dogovoru, prirodno pretežno po običaju.

 

II. VJEŽBA DRUGA : ARBITRARNOST, NEMOTIVIRANOST I ODRJEŠIVOST

2.0. Zadatak

2.0.1. Uzimamo Saussureov model znaka kao sklopa načinjenog od označitelja (significans) i označenog (significatum) koji su međusobno povezani proizvoljno (arbitrarno), odnosno bespovodno (nemotivirano).

2.0.2. U ovoj ćemo vježbi promotriti nazive proizvoljnost i bespovodnost, na što oni upućuju i koliko su prikladni za ocrtavanje naravi odnosa između označitelja i označenog.

2.0.3. Ponudit ćemo potom treći naziv za ocrtavanje veze između označitelja i označenog: odrješivost.

 

2.1. Proizvoljnost

2.1.1. Narav odnosa između označenoga i označitelja pokušava se ocrtati pojmom proizvoljnosti (arbitrarnosti).

2.1.2. Pojam proizvoljnosti upućuje na voljno djelovanje, što će reći na djelovanje čovjeka (svjesnoga bića). Kako je ovdje po srijedi određena vrsta djelatnosti: sporazumijevanje (čija je jedinica – znak), te će ona osoba za koju se ovdje tvrdi da voljno djeluje moći biti samo sporazumjevatelj. Pojam proizvoljnosti, dakle, upućuje na voljno djelovanje sporazumjevatelja.

2.1.3. Takav pojam proizvoljnosti je i nespecifičan i jednostran kad treba da označi odnos između označitelja i označenog.

2.1.3.1. Nespecifičan je jer ne ocrtava odnos samog označitelja i samog označenog, kako je taj odnos uopće dan u znaku, nego ocrtava odnos sporazumjevatelja prema cijelome znaku, to jest prema cjelini sklopa označitelj-označeno kako je ona dana u sporazumjevateljskom procesu.

2.1.3.2. Jednostran je jer cijeli taj sporazumjevateljski proces motri isključivo sa stajališta priopćitelja (tvorca priopćaja, odlučivača), zanemarujući drugu stranu, npr. stranu primatelja priopćaja, rabitelja.

2.1.4. Kako naziv-odredba za odnos označitelja i označenog mora, međutim, biti takva da važi za svako stajalište koje se može zauzeti u uporabi znaka, bez obzira da li je to stajalište priopćitelja ili stajalište primatelja priopćenja, i kako taj naziv odredba treba da važi bez obzira na to kako je došlo do danog odnosa između označitelja i označenoga (da li proizvoljno ili neproizvoljno), očigledno je da je pojam proizvoljnosti neprikladan za imenovanje dane pojave.

 

2.2. Bespovodnost

2.2.1. Drugi naziv kojim se pokušava ocrtati narav odnosa između označitelja i označenoga je bespovodnost (nemotiviranost).

2.2.2. Taj naziv upućuje na odnos znaka (označitelja-označenog) prema pojavama na koje znak upućuje: ako postoji među njima veza po porijeklu ili podudarnosti, onda se za znak kaže da je povodben (motiviran), a ako ne postoji veza po porijeklu ili podudarnosti, onda se za znak kaže da je bespovodben (nemotiviran)

2.2.3. No takav naziv bespovodnosti je i nespecifičan i jednostran kad treba da ocrta odnos između označitelja i označenog.

2.2.3.1. Nespecifičan je jer ne upućuje posebno na vezu između označitelja i označenog, nego na vezu čitava znaka (cjeline sklopa označitelj-označeno) prema pojavi na koju znak upućuje.

2.2.3.2. Jednostran je jer ocrtava samo jednu značajku te veze: odsutnost veze po porijeklu, odnosno podudarnosti, između znaka i pojave na koju znak upućuje, a ako to i ima neku važnost za određenu vrstu znakova (za tzv. lingvističke znakove), nema važnosti za drugu vrstu znakova (npr. za Saussureove simbole), tj. preuzak je.

2.2.4. Kako nas ovdje zanima prvenstveno narav općeg odnosa između označitelja i označenoga, bez obzira na posebnu vrstu znakova i bez obzira na porijeklo, odnosno podudarnost s pojavom na koju upućuje, odnosa označitelja i označenog, očigledno je da za takvu uporabu pojam bespovodnosti nije prikladan.

 

2.3. Odrješivost

2.3.1. Prikladnijim od oba navedena pojma čini se pojam odrješivosti. Odrješivost označava mogućnost da dano označeno napusti danoga označitelja i da nađe drugoga označitelja i, obrnuto, da dani označitelj napusti dano označeno i da označi drugo označeno.

2.3.2. Pri tome valja imati na umu da odrješivost nikako ne označava mogućnost odrješivanja uopće, to jest ne znači mogućnost da se označeno javi uopće bez označitelja, ili obrnuto. Označeno se uvijek javlja uz nekog označitelja, odnosno označitelj uvijek uz neko označeno, jer inače ne može biti riječi niti o označitelju niti o označenom.

2.3.3. Ovdje se radi samo o mogućnosti odrješivanja jednog određenog označenog od jednog određenog označitelja.

2.3.3.1. Između označitelja uopće i označenog uopće nužna je veza.

2.3.3.2. Između određenog označenog određenog označitelja ona je samo uvjetna.

2.3.4. Pojam odrješivosti upućuje na ovu uvjetnost, ne kazujući još ništa o uvjetima pod kojima se javlja veza između određenog označitelja i određenog označenog.

 

2.4. Sažetak

2.4.1. Pošli smo od modela Saussureova znaka kao sklopa označitelj-označeno. Zadatak nam je bio: naći prikladniji naziv za odnos između označitelja i označenog u znaku.

2.4.2. Narav odnosa između označitelja i označenog pokušali smo nazvati proizvoljnošću.

2.4.3. Proizvoljnost je neprikladan naziv jer je:

2.4.3.1. nespecifičan, tj. ne označava odnos između samog označitelja i samog označenog unutar znaka, nego odnos između sporazumjevatelja (uporabitelja znaka) i znaka u cjelini,

2.4.3.2. jednostran, tj. označava samo jednu stranu u odnosu između sporazumjevatelja i znaka u cjelini – stranu tvorca priopćaja.

2.4.4. Umjesto proizvoljnosti pokušao se upotrijebiti naziv bespovodnost.

2.4.5. Bespovodnost je, također, neprikladan naziv jer je:

2.4.5.1. nespecifičan, tj. ne označava odnos samog označitelja i samog označenog, nego odnos između znaka u cjelini i predmeta na koji znak upućuje,

2.4.5.2. jednostran, tj. označava samo jednu stranu u odnosu znaka i pojave na koju znak upućuje – stranu odsutnosti veze po porijeklu, odnosno podudarnosti.

2.4.6. Prikladnijim se čini naziv odrješivost.

2.4.7. Odrješivost označava mogućnost da dano označeno napusti danoga označitelja i da nađe drugoga označitelja, odnosno da dani označitelj napusti danog označenog i da nađe drugog označenog.

2.4.8. Veza između označitelja i označenog uopće nužna je veza (obostrano uključna – recipročno implicitna – veza: nema označitelja bez označenog, niti označenog bez označitelja).

2.4.9. Veza između određenog označitelja i određenog označenog uvjetna je veza (obostrano neuključna, tj. recipročno neimplicitna – određeno označeno ne mora imati tog određenog označitelja kojeg ima nego može imati drugog određenog označitelja, a određeni označitelj ne mora imati tog određenog označenog kojeg ima nego može imati drugog određenog označenog).

2.4.10. Naziv odrješivost označuje tu obostranu neuključnu vezu između određenog označitelja i određenog označenog.

2.4.11. Pitanje je, naposljetku, u tome da se utvrde uvjeti pod kojima se javlja veza između određenog označitelja i upravo tog određenog označenog, ali to se u ovoj vježbi ne utvrđuje.

 

III. VJEŽBA TREĆA: “METAMETA…JEZIK”

3.0. Polazne odredbe i zadatak

3.0.1. Jezik u kojem se govori o jeziku nazvan je metajezikom. Učinjeno je to da bi se unutar jezika razlikovali jezični redovi (razredi) što međusobno stoje u naročitu odnosu: predmetnom odnosu, kako ga filozofi zovu. Kad nije u pitanju sporazumijevanje o jeziku, tada se posebno i ne postavlja potreba za razlikovanjem jezičnih redova, jer se tada u predmetnom odnosu nalaze, na jednoj strani, sporazumijevanje (koje je ponajčešće jezično), a na drugoj strani pojava (nejezična ili uglavnom takva), te nema potrebe rabiti posebnu opreku metajezik (objektni jezik), već za takav slučaj važi općenita opreka, nazovimo je: predmetatelj/predmet.

3.0.2. Kako je, međutim, potrebno sporazumijevati se i o metajeziku, bit će za to potreban, kaže se, jedan dalji jezik u kojem će se govoriti o danom metajeziku. Taj se dalji jezik počeo zvati metametajezikom. Ako zamislimo još dalji jezik, u kojem će se sporazumijevati o metametajeziku, tada se za nj određuje naziv metametametajezik. I tako dalje. Ovo se čini s pretpostavkom da je moguće utvrditi hijerarhiju jezičnih redova prema predmetnom odnosu među njima i da je potrebno razlikovati je od proste dvojne opreke metajezik/objektni jezik.

3.0.3. Ono što se čini dvojbenim nije potreba za razlikovanjem metajezika i objektnog jezika, nego potreba razlikovanja hijerarhije više od dva reda jezika prema njihovu predmetnom odnosu, dakle i potreba za uporabom naziva “metameta…jezik”, što upućuje na hijerarhijske odnose između redova jezika.

 

3.1. Postavljanje pitanja i mogućih odgovora

3.1.1. Uzimamo u razmatranje tri jezika u međusobnom predmetnom odnosu. Jezik (1) je metajezik čiji je objektni jezik jezik (2), a jezik (2) je metajezik čiji je objektni jezik jezik (3).

3.1.2. Pitanje koje nas zanima glasi: da li je jezik (3), koji je objektni jezik jezika (2), ujedno i objektni jezik jezika (1)? I kakve to ima posljedice za shvaćanje o hijerarhiji jezika prema predmetnom odnosu među njima i za potrebu uporabe naziva “metameta…jezik”.

3.1.3.Moguće je zamisliti dva načelna odgovora na prvo pitanje.

3.1.3.1. Jezik (3) jest objektni jezik jezika (1).

3.1.3.2. Jezik (3) nije objektni jezik jezika (1).

 

3.2. Prvi odgovor

3.2.1. Kako između jezika (2) i jezika (3) postoji odnos, predmetan odnos, u kojem je jezik (2) metajezik u odnosu na jezik (3), a taj je, povratno, objektni jezik (2), to se može zamisliti dvojak odnos jezika (1) prema toj činjenici.

3.2.2. Ako je jezik (3) objektni jezik i jezika (1), tada jezik (1) ima dva objektna jezika: jezik (2) i jezik (3). Drugačije rečeno, u jeziku (1) sporazumijevamo se ne samo o jeziku (2) nego i o jeziku (3). Jezik (2) i jezik (3) ravnopravni su predmeti (objektni jezici) jezika (1).

3.2.2. 1. Uzmimo prvo da jezik (1) ne uzima u obzir (ne uzima za svoj predmet) i odnos između jezika (2) i jezika (3), nego ih uzima kao odvojene, razlučne pojave koje jedino povezuje činjenica da obje predmetom (objektnim jezicima) jezika (1).

U ovom onda slučaju očigledno nemamo tri jezična reda, nego dva jezična reda, pri čemu se jezični red objektnog jezika sastoji od dva jezika, a ne od jednog. To dalje čini nepotrebnom uporabu naziva “metameta…jezik”, jer je za razlikovanje danih jezičnih redova jedino prikladna opreka metajezik/objektni jezik (odnosno opreka metajezik/objektni jezici, što samu opreku ne mijenja).

3.2.2.2. Sad uzimamo da jezik (1) uzima u obzir (uzima za svoj predmet) i predmetan odnos između jezika (2) i jezika (3).

3.2.2.2.1. U ovom slučaju možemo držati da jezik (1) ima tri predmeta, ako jezik (2), jezik (3) i predmetni odnos među njima, uzmemo svaki kao odvojenu, razlučnu pojavu.

3.2.2.2.2. A možemo držati da jezik (1) ima samo jedan predmet ako držimo da jezik (1) promatra jezik (2) i jezik (3) samo u njihovu međusobnom odnosu. U tom je slučaju upravo sam predmetni odnos između jezika (2) i jezika (3) predmetom jezika (1).

3.2.2.2.3. No niti jedna od tih mogućnosti ne mijenja bitno situaciju, ukoliko predmetni odnos shvatimo kao isključivo jezičnu pojavu. Jer tada se predmetni odnos pokazuje pripadnim redu objektnog (ili objektnih) jezika, pa za njegov odnos prema jeziku (1) vrijedi isto što smo utvrdili u stavci 3.2.2.1.

3.2.2.2.4. Situaciju bitno mijenja shvaćanje da predmetan odnos nije isključivo jezična pojava. U ovom onda slučaju nije u pitanju samo jezik (jezične pojave) niti razlikovanje samo jezičnih redova pa, dosljedno, neće biti moguće rabiti niti posebnu opreku metajezik/objektni jezik (dakle ni nazive “metameta…jezik”), već će se morati primjenjivati opća opreka predmetatelj/predmet.

 

3.3. Drugi odgovor

3.3.1. Ako jezik (3) nije objektni jezik i jezika (1), tada jezik (1) ima za svoj predmet samo jezik (2). Drugačije rečeno, u jeziku (1) sporazumijevamo se samo o jeziku (2) ne uzimajući u obzir postojanje jezika (3), dakle niti postojanje odnosa jezika (2) spram jezika (3).

U ovom slučaju, opet imamo dva jezična reda za čije je imenovanje jedino prikladna opreka metajezik/objektni jezik. I u ovom slučaju, dakle, otpada potreba za uporabom naziva “metameta…jezik”.

 

3.4. Zaključak

3.4.1. Jedino što smo u gornjem razmatranju uspjeli naći, bila su dva reda jezičnih pojava što stupaju u predmetan odnos, a nju u potpunosti pokriva opreka metajezik/objektni jezik. Nije se pokazala nikakva svrha za uporabu naziva “metameta…jezik”.

3.4.2. Čitavo bi se, međutim, gornje razmatranje prištedjelo da se u početku odmah shvatila narav predmetnog odnosa.

3.4.2.1. Općenito rečeno, strane koje stupaju u predmetni odnos nazivamo relativima. To jest, pojava jedne strane povlači pojavu druge i obrnuto. Tumačeno, to znači da se ne može govoriti o pojmu metajezika a da se ne govori o pojmu objektnog jezika, niti se može govoriti o pojmu objektnog jezika a da se ne govori o pojmu metajezika.

3.4.2.2. Metodološki govoreći, predmetni je odnos:

3.4.2.2.1. nepovratan, to jest jedna pojava ne može imati predmetni odnos sama sa sobom.

3.4.2.2.2. neizmjeničan, to jest ako je pojava (1) predmetateljem a pojava (2) njezinim predmetom, onda pojava (2) nikada ne može biti predmetateljem pojave (1), niti pojava (1) može biti predmetom pojave (2).

3.4.2.2.3. neprijenosan, to jest ako je pojava (1) predmetateljem pojave (2) a pojava (2) predmetateljem pojave (3), tada nikako ne može pojava (1) biti predmetateljem pojave (3), niti pojava (3) predmetom pojave (1).

3.4.3. Nepovratnost predmetnog odnosa objašnjava nam zašto je potrebno uvoditi distinkciju metajezik/objektni jezik: jedan te isti jezik, naime, ne može imati predmetni odnos prema samome sebi. Da bi uopće bilo predmetnog odnosa moraju se razlučiti dvije neistovjetne pojave, odnosno dvije neistovjetne razine. Neprelaznost nam, pak, predmetnog odnosa objašnjava zašto nije moguće ustanoviti više od dva reda pojava što stoje u predmetnom odnosu. Pridruživanje nove pojave i daljeg predmetnog odnosa samo povećava broj različitih predmetnih odnosa, ali nije da prenosi isti odnos na novu pojavu. Ako nema prijelaza istog odnosa na svaku dalju pojavu, onda se ne može govoriti o hijerarhiji pojava (jer pojam hijerarhije podrazumijeva prijelaznosti).

Ako uzmemo, metodološki govoreći, da svaki predmetni odnos (predmetni odnos između pojave (1) i pojave (2) i predmetni odnos između pojava (2) i pojave (3) tvori svaki svoj razred, onda bismo rekli da se ti razredi presijecaju, jer jedan član (pojava(2)) pripada i jednom i drugom razredu, dok s drugim članovima to nije slučaj. O hijerarhiji se može, međutim, govoriti samo tamo gdje je jedan razred podrazredom drugog razreda, tj. tamo gdje su svi članovi jednog razreda ujedno i članovi drugog razreda, dok to obrnuto nije slučaj.

Kako uporaba naziva “metameta…jezik” počiva na pretpostavci o postojanju hijerarhije između jezika prema predmetnom odnosu među njima, ona se pokazuje nesvrhovitom kad se dokaže da hijerarhija između jezika prema predmetnom odnosu među njima – ne postoji.

 

3.5. Sažetak

3.5.1. Jezik u kojem se govori o jeziku nazvan je “metajezikom”. Jezik o kojem se govori u metajeziku nazvan je “objektnim jezikom”. Svaki dalji jezik kojim se govori o metajeziku, pa o metajeziku metajezika i tako dalje, nazvan je “metameta…jezik”.

3.5.2. Pretpostavka je uporabe naziva “metameta…jezik” u vjerovanju u mogućnost ustanovljavanja hijerarhije između jezika prema predmetnom odnosu među njima.

3.5.3. Da bismo istražili da li se može ustanoviti hijerarhija između jezika prema predmetnom odnosu između njih, postavili smo slijedeće pitanje: ako je jezik (1) metajezik jezika (2), a jezik (2) metajezik jezika (3), da li je jezik (1) metajezikom jezika (3)?

3.5.4. Ako je jezik (1) metajezikom jezika (3), onda je jezik (1) metajezikom za dva usporedna objektna jezika: jezik (2) i jezik (3).

3.5.5. Bez obzira na činjenicu većeg broja objektnih jezika i bez obzira na mogući odnos između tog većeg broja objektnih jezika, između jezika (1) i jezika (2) + jezika (3) i nadalje imamo samo dvojni odnos: odnos predmetatelja i predmeta. Nema hijerarhije između više predmetnih odnosa.

3.5.6. Ako jezik (1) nije metajezikom jezika (3), tada je jedini predmetni odnos koji se uzima u obzir odnos između jezika (1) i jezika (2), što ponovo znači dvojni odnos predmetatelja i predmeta, i nepostojanje hijerarhije između više predmetnih odnosa.

3.5.7. Nismo, dakle, mogli ustanoviti hijerarhiju po predmetnom odnosu između više jezika.

3.5.8. To i nije nerazumljivo ako se ima na umu da je predmetan odnos, uz to što je nepovratan i neizmjeničan, i neprijelazan. Kako je neprijelaznost dostatan uvjet da bi dani slijed pojava u danom odnosu držali hijerarhijom, to je za slijed pojava između kojih su neprijelazni odnosi, nemoguće utvrditi hijerarhiju. Odatle se pokazala nesvrhovitom uporaba naziva “metameta…jezik”.

(1975)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.