Strukturalizam, semiotika, metafilmologija : metodološke rasprave | Hrvoje Turković

PREDGOVOR

 

U ovoj zbirci rasprava teme su ponekad vrlo raznovrsne, ali uvijek srodne, izvirući iz jedinstvenog nastojanja: da se razumije sam posao teoretičarev, da se razviju predodžbe o neiskorištenim ili nedovoljno iskorištenim mogućnostima teoretiziranja. Kako je ova metateorijska, metafilmološka, metodološka orijentacija dijelom potaknuta posebnom teorijskom strujom u suvremenom razmišljanju o društvenim pojava i filmu među njima – strukturalizmom i semiotikom, ove se rasprave bave i posebnim problemima strukturalističkog pristupa i semiotike. Knjiga je zato i podijeljena prema dominantnoj temi, na dva dijela: u prvom se pretežno raspravljaju pitanja vezana uz prirodu teoretiziranja, a u drugom ezoterična pitanja vezana uz teoriju o znakovima.

 

* * *

Ovo metodološko opredjeljenje nije slučajno. Kad sam se, nakon višegodišnjeg kontinuiranog kritičarskog i esejističkog praćenja filmske produkcije, ponovo sustavnije posvetio teorijskim problemima, suočio sam se s teškoćama da se snađem među strategijama teorijskog mišljenja. Osjetio sam da mi nedostaju posebne misaone vještine potrebne da bi se teoretiziralo, a one su bile, to sam itekako osjetio, znatno različite od vještina kritičarskog ili esejističkog razmišljanja i pisanja. Drugo, tradicionalno teoretiziranje nije mi se činilo dovoljnim, nije mi se činilo da valjano dira probleme koji su me mučili. A nije mi pomagalo ni u metodološkom pogledu, jer je ono slabo bilo svjesno svojih teorijskih postupaka, alternativnih mogućnosti. S ovako izoštrenom metodološkom sviješću, nezadovoljstvom sa svojim vlastitim vještinama i s teorijskim nasljeđem, suočio sam se s novim, semiotičkim, pokušajima razmišljanja o filmu. Ona su mi se učinila krajnje nezgrapna, teorijski klimava, ali puna otvorenih mogućnosti da se misli na drugačiji, teorijsko samosvjesniji način, a i da se filmska teorija poveže s metodološkim spoznajama iz drugih znanosti (lingvistike, filozofije znanosti, književne teorije i drugih). Sve me je to natjeralo da se izričitije i sustavnije pozabavim metodološkom literaturom (filozofijom znanosti, odnosno metodološkim raspravama u nizu posebnih znanosti: lingvistici, sociologiji, teoriji književnosti, psihologiji, fizici, biologiji i drugim) i da to sve provjeravam na primjerima tradicionalnog i suvremenog teoretiziranja o filmu.

Taj metodološki rad nije podrazumijevao samo čitanje, već i aktivno razmišljanje i pisanje: rezultat su rasprave ovdje objavljene. One su nastajale u rasponu od jedno desetak godina. Zato što su posljedica rada na skupu vezanih problema, te rasprave dokumentiraju i promjene u razmišljanju, u formulacijama i pitanja i rješenja. Problemi se ponekad ponavljaju, ali zato da bi se preformulirali ili stavili u novi kontekst razmišljanja. Ponekad su krajnje različiti, ali svejedno pokrivaju tek različite dijelove istog problemskog područja. Kako bi čitatelj lakše pratio razvoj stavova i istraživanja, tekstovi su u svakom od dva opća bloka poredani redom nastanka i objavljivanja.

 

* * *

Tekstovi su, premda motivirani istim općim ciljem, nastajali različitim povodima i pisani u različite neposredne svrhe, pa zato variraju od popularizatorski, didaktički pisanih tekstova (“Napomene o filmologiji”), preko općih pregleda (“Semiotika i filmologija”), sve do krajnje ezoteričnih tekstova (“Tri terminološke vježbe”) kojima je prvi cilj bio da discipliniram sam sebe, da iskušam stanovite formalizirane oblike razmišljanja i pisanja i da sam sebi pojasnim pojmove, ne brinući pritom mnogo o laiku. Ponekad smo sami sebi dovoljni predstavnici i zastupnici kriterija naše vlastite društvene sredine, i ako zadovoljimo svoje kriterije, sva je prilika da ćemo time ujedno zadovoljiti i kriterije bar neke kulturne grupe.

Međutim, bilo da je riječ o didaktičkim tekstovima bilo o krajnje ezoteričnim tekstovima, većina rasprava neće biti nimalo laka literatura za većinu čitatelja. Već se razabire da su problemi dosta stručni: važni pretežno onima koji se već bave teorijom ili bar sustavno prate teorijsko pisanje, te su naviknuti na formalizirano (“suhoparno”) teorijsko pisanje i srođeni s većinom problema što se dodiruju u tekstovima. Da bih čitatelja već naslovom na koricama upozorio na stručnu, pa otuda i ezoteričnu, usmjerenost knjige, odlučio sam se za zastrašujući naslov pun misterioznih tuđica slabo ili nimalo poznatih laiku, ali orijentacijski preciznih za teoretičara specijalistu.

 

* * *

Budući da u nas najčešće treba pravdati filmsku teoriju što uopće postoji (usporedi tekst “Napomene o filmologiji”), potrebno je tim više opravdati i postojanje ezoteričnih tekstova one vrste u koju spadaju i ovdje objavljeni. Naime, opći je i stalni zahtjev da svi tekstovi budu pisani tako “da ih većina razumije”, inače da ih nema nikakva smisla pisati i objavljivati. Korijeni takvom zahtjevu leže u prosvjetiteljstvu, a čini se da mnogi još i danas većinu znanstvenog rada drže prosvjetiteljskim poslom (o socijalnim implikacijama prosvjetiteljstva nešto je više rečeno u eseju “Estetički purizam”).

Zahtijevati od svakog teksta da ga “većina razumije” nerazumno je. Tekstova ima različitih vrsta i raznih namjena. Ima namijenjenih svima koje zanima film, a to su, na primjer, informacije o novosnimljenim filmovima, o filmovima na repertoaru kina i slično. Ima tekstova namijenjenih onima koji žele provjeriti svoje vrijednosne stavove o filmovima, svoje razumijevanje filma, a tome su namijenjene recenzije o filmovima, estetički eseji o filmu, i slično. Ali ima tekstova koji se obraćaju stručnjacima na području filma i šire filmske kulture i koji žele unaprijediti njihov, stručni, posao. U ove potonje spadaju različite rasprave o specijalističkim problemima filmske proizvodnje, ali i rasprave namijenjene kritičarima i teoretičarima koji se specijalistički posvećuju filmu, a koji razmišljaju o svojem poslu – i to su upravo filmološke rasprave i metodološke rasprave kakve se mogu sresti u ovoj knjizi.

Svaki od ovih tipova tekstova obraća se različitoj publici, različitom interesu (pa i kad je publika ista), i ima različitu svrhu. Kulturna politika prema kojoj bi jedini dopustivi tip tekstova bio onaj razumljiv većini bila bi izrazito zaglupljujuća, jer bi, po svemu sudeći, dozvoljavala samo informacije o filmovima, i tek tu i tamo iskazivanje ponekog vrijednosnog stava o najpopularnijim filmovima.

Obilježje je zrele kulturne sredine da ima potrebu za svom raznovrsnošću bavljenja filmom i toleranciju prema svim tipovima pisanja, počevši od vrlo popularnog, publicističkog, do krajnje ezoteričnog, stručnjačkog. Stručnost je, k tome, neminovni postulat zrele kulture; podjednako stručnost onih koji proizvode film, stručnost onih koji barataju filmom, ali i stručnost onih koji, specijalistički, razmišljaju i pišu o filmu. Teoretiziranje je stručna djelatnost, za nju treba razviti posebne specijalističke vještine, i pisalačke i čitalačke, i zato ono podrazumijeva školovanog radnika i pripremljenog čitatelja. A za čitanje teorijskih tekstova priprema se – čitajući teorijske tekstove. Zato, držim, valja objavljivati i najezoteričnije teorijske tekstove, pa ma koliko malo čitatelja trenutačno imali. Postojanje tekstova pruža barem apstraktnu mogućnost da se na njima uči čitati teorija i prema njima samostalno teoretizirati – takvi tekstovi tvore nasljeđe bez kojeg teško da može biti napretka na danom području. Fakultetsko školovanje je ono koje očito pomaže u konstituciji čitateljstva, proširuje broj onih koji sudjeluju u teorijskom radu.

 

* * *

Naravno, i među teorijskim tekstovima mogu se razlikovati popularno pisani tekstovi, oni što se obraćaju nestručnjacima, i temeljni tekstovi koji se obraćaju stručnjacima. Ali da ono što popularizacijski tekstovi populariziraju ne bi bile same trivijalnosti (ono što već, više-manje, svi znaju), takvi se tekstovi oslanjaju na spoznaje do kojih se dolazi stručnim, ezoteričnim, teorijskim istraživanjem, tj. takozvanim fundamentalnim istraživanjem. Ovo zadnje neće napredovati ako ga stalno ograničava neznanje laika. Teorijsko istraživanje obično polazi od stanovite razine, pretpostavljajući stanovit stupanj znanja i izobražene razmišljalačke vještine i discipliniranosti, kako bi se s punom pažnjom moglo posvetiti još neistraženom, problematičnom. Zato fundamentalna istraživanja nije lako pratiti: previše toga pretpostavljaju. Zadatak je popularizatora često upravo u tome da osvijetle ove pretpostavke, da formulirane spoznaje fundamentalnih istraživanja približe laiku, da mu omoguće da shvati problem, shvati pretpostavke, i da shvati važnost rješenja. Populariziranje je, stoga, vrlo različit posao od fundamentalnog istraživanja i utoliko ništa lakši; drugačiji, traži drugačije vještine i drugačiju koncentraciju. Premda i jedno i drugo može raditi isti čovjek, rijetko će to dvoje raditi u istom dahu. Također, budući da populariziranje podrazumijeva drugačije sposobnosti i drugi tip kreativnosti od fundamentalnih istraživanja, ne znači da će dobar fundamentalista biti i dobar popularizator. A ne znači ni da će dobar popularizator morati biti i dobar fundamentalista.

 

* * *

Ovdje objavljene rasprave bile su pretežno sredstvo raščišćavanja nekih od fundamentalnih pitanja. Obraćale su se zato češće drugim specijalistima nego općem čitatelju. Uvijek sam, međutim, nastojao da budem koliko mogu jasniji, da dadem primjera za opće stavove, kako bi čitatelj mogao lakše predočiti i primijeniti opće stavove na konkretne pojave iskustva. Zato se nadam da će onaj koji se potrudi, makar bio i nestručnjak, imati dosta pogodnosti da prati izlaganje i provjerava mu valjanost.

 

* * *

Dvije su osobe bile od posebne važnosti pri nastanku većine eseja u ovoj knjizi i njima dugujem izričitu zahvalnost. To su Dušan Stojanović i Petar Krelja.

Da nije bilo časopisa “Filmske sveske” i stalnog uredničkog poticanja Dušana Stojanovića, velik broj tekstova ovdje objavljenih vjerojatno ne bi bio nikada napisan i čitav ovaj metodološki i semiološki smjer razmišljanja ne bi bio toliko razrađivan, i tako razrađivan, koliko i kako jest – imajući sredinu (“Filmske sveske”) gdje da se ogleda i podrazumijevanog ili izričitog sugovornika (Dušan Stojanović) s kojim da se ogleda, ponekad možda i na njegovo čuđenje što se našao na polemički protivničkom položaju, premda tamo nije namjeravao biti.

I Kreljin urednički poticaj, ohrabrivanje i, štoviše, zaštita (protiv stalnih prigovora iz redakcije i izvana zbog “ezoterizma” mojih tekstova) omogućili su mi da se ogledam u mnogim problemima, iz tjedna u tjedan pišući kratke forme za emisiju “U prvom planu – danas – film”. No, i više od toga – intimna obaveza da opravdam Kreljino uporno povjerenje tjerala me na najveću savjesnost, na trud, da usprkos ezoteričnosti biranih problema, nastojim zadovoljiti formu radio-priloga: da nastojim pisati što sažetije, ali bez gubitka temeljitosti, uz trud da to bude što preglednije i koliko je moguće pristupačno. Kako je moja suradnja trajala dovoljno dugo, četiri do pet godina, ova samodisciplina duboko je utjecala na opći stil mojeg pisanja i mišljenja, što se odrazilo i na drugim tekstovima .

Dakako, ukoliko čitatelj ne nađe osobite pohvale niti za ovakvu metodološku zaokupljenost i razuđenost kakvu nalazi u ovdje donesenim tekstovima niti za moj stil razmišljanja i pisanja, krivica je isključivo na meni a ne onima koji su osigurali sve uvjete da stvar ispadne najbolje.

U Zagrebu, 1981., 1984.

H. T.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.