Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

PLASTIČNI DODIRI

Samo da se ne srušim gledajući
plastične nabore tvojih šarenih
klaunovskih hlača dok nogama stežeš
stolicu kao nečije kukove i govoriš
riječi koje mimo ušiju mile u spužvasti
upijajući eter sobe
jer gotovo da se bojim
crnine nesvjestice
sitnih blještavih zvijezda
žutih koncentričnih krugova
geometrijskog udarca glavom o rub kreveta
ljepljive kose nakon buđenja
vodom natopljenih ručnika
slučajnih dodira rukom
u neizdrživo kaotičnim intervalima.