Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

ATMOSFERA

I svaka će inertnost
u udovima ili riječima
isteći
kao bijelo uokvireni Closer,
pušten prije nego si
ugasila svjetlo,
skinula vestu i rekla:
tama mi godi
kao šuškava papirnata bezbrižnost
pod prstima, zimi
iza stakla prozora
u toplini pješčanih pokrivača mašte.

A umjesto tišine
ili brutalnog struganja igle
po neispisanom dijelu ploče
sobom će kliznuti
slankasti miris
bespomoćne tjelesnosti.

Točkasta nesvjestica
stizat će prislonjena uza zid
na mjestu velike,
svečane fotografije New Yorka.