Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

UPREZANJE CENTAURA

Ulice sve više liče jedna na drugu.
Nezgrapna sjećanja
neka označena mjesta
pretvaraju u crkve nijemih ikona
čija drvena lica konzumiram
kao plastičnu TV-trakavicu
lako, bez otpora
čekajući da metastazirajući kič pojede
sivo mrežasto tkivo memorije.

Takve se stvari događaju svaki dan.
Uostalom kao i cijelonoćno
uprezanje Centaura
u trošna slavonska kola
kojima sam ne jednom
kroz blato ili prašinu
putovao na najudaljenije njive i
šarene vašare stoke, kandžija i noževa.

Ovaj teško probavljivi, iskičeni
flash back
tekst ipak upija u sebe
lakše i prirodnije
nego ja sva obezglavljena i mučna sjećanja.