Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

SVILENI UGRIZI

Pamtim bešumne padove kose,
zimu.
Na stolu pored kreveta:
srebrni pladanj,
čaj bez šećera,
šalice boje pijeska.
Dok se jebemo negdje u sobi sat kuca kao lud.

Tisuću puta zatvarane oči daju istu sliku:
prašnjavi otisci cipela na tepihu,
lajava usta zapečaćena pucnjem,
lice u velikim grimiznim suzama,
sivkasti dan zaglavljen strkom,
rukohvat, smicalica, makrame, ružičnjak,
tik-tak, tik-tak, tik-tak i uzdasi.

Još ležeći znali si govoriti:
tvoji su osmijesi kao svila.
A ugrizi?
Šutjela si, a značenja su se ispisivala sama od sebe.
Sada je drukčije;
vrijeme više nije povijesno.
Tek ponekad
kada se sjetim srebrne njuške aviona
čiji smo uspaničeni let promatrali zavaljeni
u meku travu livade pored nasipa, u predvečerje
kada zamiriše ledeno pivo,
u potpunoj tišini
kada se čuju samo nevidljive bube.