Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

CELULOIDNO KOPILE

Sada već sanjam svoje prašnjave rukopise
i bojim se, panično se bojim
bijelog tijela tog celuloidnog kopileta
što me nijemim glasom iz pretrpane ladice
doziva kroz noć.
(Bože, pa te su riječi žive zakopane).
Potom se budim
i još sanjiv sjedam za stol,
uranjam u uspomene.
A kada se iz tog dubokog čitanja prenem
vani već sviće:
prvi zvukovi prometa,
učestalo bijeljenje krajolika,
kiša, rijetki prolaznici u žurbi;
i sva se proturječja stapaju
u glatku harmoniju laži.
(Pod rukama, kao na filmu, odrastanje).