Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

POPODNEVNA PERSPEKTIVA

 

Okvir prozora nudi prividnu živost. Mrtvilo u meni zavaljeno u drvenu domsku stolicu broji tramvaje za Novi Zagreb između pet i šest popodne. Beskrajno patetični verterovski sindrom misli svrstava u niz bezuspješnih pokušaja pronalaženja izlaza. Tramvajska kruženja gutaju vrijeme solidnim tempom. U šest pada prvi mrak, ništa se više ne vidi na obzoru. U okviru prozora sada čuči ono isto mrtvilo što u meni zarobljeno nudi perspektivu poodmaklog karcinoma.