Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

DRESURA ZA LAKU NOĆ

Nekoć smo znali šutjeti o svim stvarima. Dani su prolazili jednolično kao šuštavo listanje magazina u hladovini ne tako starih čempresa, u pletenim stolicama od šibe, uz pivo s letimičnim pogledom na kotrljajuće smeće što je promicalo s vjetrom. Trudnice su nosile košulje boje tvoje kupaonice i ja sam ih zbog toga volio više od nedočitane Flannery O’Connor prije spavanja, više od crne ruske košulje koja se lako pegla, puno više od nogometa, francuske salate oko božića, jutarnjeg jebanja.

Grad je tada bio gigantski mrkvasti joint koga smo pušili kao ludi. Suha usta smo ispirali ispod otvorenih pipa lica u prolazu čije smo obrise zaboravljali istoga trena. Znali smo preko trideset svjetskih jezika i takve su nas stvari zabavljale kao i sve druge celofanske laži zamotane u rastrganim popodnevnim šetnjama. Nismo se ljubili, bili smo suviše spori za to.

Onda je, nekako iznenada, po nama počela padati rascvjetana, ljepljiva topola kao snijeg, kao kiša papira iz njujorških ureda na samu Novu godinu. Strašan prizor opisala si mi kasnije, puno kasnije na papirnatim porukama bačenim preko četiri reda stolica ili u pismima s Juga na koja se nikako nisam mogao naviknuti.

Sada već jesam. Dok ih čitam u mene ulazi umorni suputnik Sancho Pansa i govori mi: Naše sudbine imaju dva lica istine baš kao što ga imaju cenzurirani spot Benettona ili legendarni Traktat o pismenima o čijem se autoru svašta nagađa. Uostalom, dvadesetih je godina nešto slično naslućivao sada već mrtvi F.K, čiji sam lik dao preslikati na majicu i čije me priče ponekad obore s nogu.