Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

TIK-TOK, U SUSRET PLASTIČNIM SVITANJIMA

Odavno sam pojeo svoju prvu metajezičnu svinju; gradski su kitovi spavali dok su mi u ustima hrskale njene prepečene uši. Noćas, u ljepljivom naručju skiciranog raspoloženja stvari stoje sasvim drugačije: plastičnu galeriju ulice nagriza opaka plišana životinja tvojih vrelih hlačica, skafanderi ovaj put ostaju po strani, jezična semantika pluta po gustoj pučini senzualnog, bedra ti mirišu na netom ispečene kifle s kojih ponekad u tami sobe pohlepnim jezikom otapam isprepletenu arabesku skrutnute soli i razmišljam kako u tom trenutku lako, sasvim lako zaboravljam uštogljene paradigme, sintagme, pregrube horizontale, vertikale, dijagonale i kako ti kasnije u pjesmi, najčešće svjesno, poklanjam bespomoćnu ulogu sugovornika.