Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

SPEKTAKULARNA URANJANJA I

Razmišljam o I. Njena su noćna plivanja spektakularna i kičasta kao Broadway, troma kao kaldrma i nezaboravna poput hlapljivih pivskih proždiranja u legromantska jutra prilikom sjajnih pionirskih ekspedicija na oštre rubove predgrađa. To i nisu plivanja; površina bi uvijek bivala nedirnuta (ta njena klinasta, kosa uranjanja), rahle obline obale suhe i negažene, odjeća obješena o stablo i zaboravljena kao lisičja koža u lovu.

Kad god joj govorim; “Volim tvoje grudi”, mislim na proljeće koje mjesecima kasni u grad. Tada zajedno na nekoj zaleđenoj terasi zbrajamo samo potpune neizvjesnosti. S vodenim stalaktitima u Coca-coli naša usta vode žestoki rat.

A nekada davno dok je I bila tek pleteni naramak želja, u sezoni prezrelih šparoga znao sam ponekad presresti umornog Supermana s morskim spužvama za osvježenje i povicima: let’s go. To su bila vremena: Stranglersi u Hrvatskoj, Grlom u jagode u repriznom terminu, dijapozitivi s Raba na zidu dnevne sobe pored Müllerovog goblena, koga su M i T bockali u dokolici nakon prebrođenih financijskih kriza, noćne polucije ukrašene slatkastim buđenjima.

Danas, kada bi proljeće trebalo za koji tren doletjeti na jastucima automobilskih isparenja, negdje u baršunastoj samoći razapete kreativnosti I uranja, ovaj put tehnikom svijeće, u tvrdo tkivo prve rečenice, kao dijamant.