Slijeganje ramenima | Tvrtko Vuković

KOLOVOZ, KOLOVOZ

Kao u kinu, zauzimam svoje sjedalo pored prozora i čekam onaj prvi trzaj od kojega se žestoko uzdrma utroba, iako već tada znam: neće tu biti nikakva približavanja. Tek nijemi film pejzaža na odurnom staklu kupea i baršunasta kalipedija na licu trudnice preko puta. A kada u sumrak slike postanu krotke i nemoćne, kada dnevne bube utihnu i zamjeni ih samo jednolično kloparanje kotača, kada glava one žene oteža i klone… ništa, nikakav znak neće nagovještavati: kolovoz, borovinu, strah, san, san.