Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

8.

Noću se donje razine prepušta šumi, a uskoro mrtvi se sele u potkrovlje. Odande se zvukove kraja čuje toliko bolje i slađe, da ne mogu zaspati do duboko u mrak. Ližu hladne kapi sa zidova, govore šuštavim glasovima, sretni što leže zajedno. Napokon usnu dublje od mraka, toliko duboko da me to plaši, i ostanem jedini koji još vidi bijelo lice žene što se svakom od nas, jednom po jednom, unosi u oči. Orasi bacaju sjene na travu, sada od nedavno izašlog mjeseca, koji preobražava noć. Smijte se svi spavači koliko vas u kući ima! Ne znate kad će se ona vratiti dolje, u zemlju, kad će otpustiti posljednju sporu i nestati, a vi biti odvučeni opet u tamu. U ovoj se kući oduvijek spavalo. Ja idem, jer je put dug i bit će tim duži čim više ga prijeđem.