Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

ZRELI KRAJOLICI

1.

Ujutro prostor nije još zarastao
od ljudi, od poslova, onako
kao ni sluznice požudnih,
a već se čeka vraćanje dana,
punjenje praznine.
U grlu, na očima: ljutina rane zore,
nužnost kretanja, polaska, trganje
od sna, stezanje u želucu
prije posjeta, prije uspona
po prašnjavom vodom opranim stubama
škole (kao dijete, kao učitelj)
bolnice (bojim se)
zatvora (sjećam se straha u snovima).
I goli nas stupovi nečime obvezuju, nekako govore
„Nije to tako jednostavno“,
probadaju, iscrpljuju. Ujutro,
kad se najviše srećemo s bolešću
i njezinom krajnjošću,
kada nas gola zora u plućima
najviše tješi i najteže zahtijeva.*

* Junotempel in Agrient (1828.)

2.

Što nas tjera iz šume, iz toplih perina crnice,
ako ne bujanje?
Grmlje se udvostručuje, debla stabala
četrnaest puta gušća, staza u sve više račvi.
Jedva se krećemo usjekom gdje bi se borovi sastali,
ali zastaju, ne znaju što bi od nas. Još zakratko.
Ovo su sve šume: one Mljeta, one doma,
one šume i zelene još odsutnim mrakom.
Ovako stoje prije vatre, ovako prije noći.
Ostanimo ovdje što se duže može
a da ne sunu, da ne zatvore sve staze
do njive, gdje je svega manje,
gdje ćemo opet moći položiti pravo na premoć,
biti ljudi, rugati se šumi jer je mnoga, jer nema
svijest o šumi. I sve ostale gluposti koje mislimo i radimo
kada nas ne brine šuma.*

* Der Abend (1820. – 1821.)

3.

Imaš ramena sazdana za to da se na njih polože ruke,
da te se okrene i uvjeri, uz što manje riječi,
u zahvalnost, tugu, čak i u ljubav.
Znam tu frizuru koja se ne mijenja godinama
jer nema potrebe, a i tu haljinu, nekad je bila
nekakva zelenoplava, sada održava dovoljno veze s mojim djetinjstvom
da još bude željena. Nosiš naušnicu o kojoj ne znam ništa,
jer nikada nisam pitao, a ti nisi pričala. O
mnogo toga nisi pričala, a sada je više u prirodi svega
gledati kako odmičeš u pejzaž,
nego te okrenuti i uvjeriti, uz što manje riječi,
da ima nečeg gorkog, nečeg panično dječjeg,
da nisi dužna sama ići u polje u kojem se
sabire večer.*

* Frau vor der untergehenden Sonne (1818.)

4.

Ona ide protostubama, protustubama jer ne uzvisuju
i ne unizuju. Prolazi jednom od suhih spirala
koje zadiru, oduvijek su zadirale, u moje dane,
rijetko, često – postojano, barem. Probiju se između
zidova, prodru djelomično, kao uglavljene školjke volaka
u osebujnim pločicama naše kupaonice.
Mislim da iz nje, ali ne samo iz nje, vode tavanska vrata,
rupe u podu za stubišta, k stubištima.
Prozori su laž za nas, iza je samo beton. Stube
vode na stubišta, svjetlo je uvijek daleko gore,
sjene se sabiru neovisne o njemu.
Ide odjevena u obično odijelo hodača, nema ni pravo
na drugo, to je isto odijelo koje stavljam i ja,
u muškoj verziji uniforme, noću, popodne, kad već krenem.
Traži prekid, traži posljednji namotaj pužnice,
nesvjesna strašne nemilosti fraktala, daleko od jeseni
za kojom čezne na hrđavom putu bez neba.*

* Frau auf der Treppe (1818.)

5.

I sada smo potpuno ostavili sumnje, grla se otkočila,
svi su susreti i sva prva otvaranja vrata
obavljeni, već i tonu u sjećanju. Šume smo riješili
na sebi svojstven način; vidiš da je oko nas krajolik
za široka lutanja, raščišćen za večeri. One
su ostale na stubama noći, u nužno prošlim zalascima,
nikada nisu dosegle prostrano bilo otoka
s kojega možemo tek prema dvojnoj samoći.
Pa hajdemo. Imamo svoja odijela, ponesimo ih
kao predmet ponosa preostao iz prolaza.
Sad smo gospodari otoka.
Želim znati kakve su zemlja i voda ondje, vidiš,
gdje pruga neba izgleda najdublje narančasto.
Reći da nemam s kim drugim donde
bilo bi nemislivo. Meni su te dale
fraktalne spirale, bujanju staza u inat,
tvoja ramena sazdana za to
da se na njih polože ruke.*

* Abendliche Landschaft mit zwei Männern (1830. – 1835.)