Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

ZRELI KRAJOLICI

 

1.

Ujutro prostor nije još zarastao
od ljudi, od poslova, onako
kao ni sluznice požudnih,
a već se čeka vraćanje dana,
punjenje praznine.
U grlu, na očima: ljutina rane zore,
nužnost kretanja, polaska, trganje
od sna, stezanje u želucu
prije posjeta, prije uspona
po prašnjavom vodom opranim stubama
škole (kao dijete, kao učitelj)
bolnice (bojim se)
zatvora (sjećam se straha u snovima).
I goli nas stupovi nečime obvezuju, nekako govore
„Nije to tako jednostavno“,
probadaju, iscrpljuju. Ujutro,
kad se najviše srećemo s bolešću
i njezinom krajnjošću,
kada nas gola zora u plućima
najviše tješi i najteže zahtijeva.*

 

* Junotempel in Agrient (1828.)

 

 

2.

Što nas tjera iz šume, iz toplih perina crnice,
ako ne bujanje?
Grmlje se udvostručuje, debla stabala
četrnaest puta gušća, staza u sve više račvi.
Jedva se krećemo usjekom gdje bi se borovi sastali,
ali zastaju, ne znaju što bi od nas. Još zakratko.
Ovo su sve šume: one Mljeta, one doma,
one šume i zelene još odsutnim mrakom.
Ovako stoje prije vatre, ovako prije noći.
Ostanimo ovdje što se duže može
a da ne sunu, da ne zatvore sve staze
do njive, gdje je svega manje,
gdje ćemo opet moći položiti pravo na premoć,
biti ljudi, rugati se šumi jer je mnoga, jer nema
svijest o šumi. I sve ostale gluposti koje mislimo i radimo
kada nas ne brine šuma.*

 

* Der Abend (1820. – 1821.)

 

 

3.

Imaš ramena sazdana za to da se na njih polože ruke,
da te se okrene i uvjeri, uz što manje riječi,
u zahvalnost, tugu, čak i u ljubav.
Znam tu frizuru koja se ne mijenja godinama
jer nema potrebe, a i tu haljinu, nekad je bila
nekakva zelenoplava, sada održava dovoljno veze s mojim djetinjstvom
da još bude željena. Nosiš naušnicu o kojoj ne znam ništa,
jer nikada nisam pitao, a ti nisi pričala. O
mnogo toga nisi pričala, a sada je više u prirodi svega
gledati kako odmičeš u pejzaž,
nego te okrenuti i uvjeriti, uz što manje riječi,
da ima nečeg gorkog, nečeg panično dječjeg,
da nisi dužna sama ići u polje u kojem se
sabire večer.*

 

* Frau vor der untergehenden Sonne (1818.)

 

 

4.

Ona ide protostubama, protustubama jer ne uzvisuju
i ne unizuju. Prolazi jednom od suhih spirala
koje zadiru, oduvijek su zadirale, u moje dane,
rijetko, često – postojano, barem. Probiju se između
zidova, prodru djelomično, kao uglavljene školjke volaka
u osebujnim pločicama naše kupaonice.
Mislim da iz nje, ali ne samo iz nje, vode tavanska vrata,
rupe u podu za stubišta, k stubištima.
Prozori su laž za nas, iza je samo beton. Stube
vode na stubišta, svjetlo je uvijek daleko gore,
sjene se sabiru neovisne o njemu.
Ide odjevena u obično odijelo hodača, nema ni pravo
na drugo, to je isto odijelo koje stavljam i ja,
u muškoj verziji uniforme, noću, popodne, kad već krenem.
Traži prekid, traži posljednji namotaj pužnice,
nesvjesna strašne nemilosti fraktala, daleko od jeseni
za kojom čezne na hrđavom putu bez neba.*

 

* Frau auf der Treppe (1818.)

 

 

5.

I sada smo potpuno ostavili sumnje, grla se otkočila,
svi su susreti i sva prva otvaranja vrata
obavljeni, već i tonu u sjećanju. Šume smo riješili
na sebi svojstven način; vidiš da je oko nas krajolik
za široka lutanja, raščišćen za večeri. One
su ostale na stubama noći, u nužno prošlim zalascima,
nikada nisu dosegle prostrano bilo otoka
s kojega možemo tek prema dvojnoj samoći.
Pa hajdemo. Imamo svoja odijela, ponesimo ih
kao predmet ponosa preostao iz prolaza.
Sad smo gospodari otoka.
Želim znati kakve su zemlja i voda ondje, vidiš,
gdje pruga neba izgleda najdublje narančasto.
Reći da nemam s kim drugim donde
bilo bi nemislivo. Meni su te dale
fraktalne spirale, bujanju staza u inat,
tvoja ramena sazdana za to
da se na njih polože ruke.*

 

* Abendliche Landschaft mit zwei Männern (1830. – 1835.)

X

Sadržaj

DETALJNE PRIPREME
Naznake
Detaljne pripreme
Preklopi
Zaziv bazgi
Posude
Rukama grobljima
Ušuškavanje
Lov
Aubade


DOBRA JE ZEMLJA
Prije sam se bojao nestanka znanja o zemlji
Ili, Život u šumi
Već me dugo zaokuplja / Prije deset godina kupio sam Žumberak / Često sam gubio vrijeme na motrenje / Sve sam više gubio predmete / Pokušao sam, na kraju

Ugar
Ab ovo usque ad mala
Slivenost
Dermatologija
Zadnja košnja
Stajali smo i koristili perfekt


SPAVAČI
1. Kuća se uvijek na brijegu ukaže nenadano
2. S prodolja miriše sijeno
3. Noć isparava iz šume
4. Jedino hrbat sjenovitog brda sliči na predah
5. Ovo je kraljevina
6. Siđimo niz vinograd
7. Malo je straha u mirisu gume i vina
8. Noću se donje razine prepušta šumi
9. Namjerno sam toptao
10. Bilo je više soba
0./11. Nikad nam nije trebao


NEŠTO NERIJEŠENO S GRADOM
Imam nešto neriješeno s gradom
Pomak prema crvenom (I)
Ponekad se prerušava u Sofiju
Pomak prema crvenom (II)
U nekim sam snovima
Povremeno se sjetim izbrojenosti susreta
Botanički vrt
1. zide između vrata i kuta / 2. samo sam jednom bio pred vratima / 3. palim vrt / 4. želim pobjeći / 5. botanički vrte na kraju ulice mira / 6. u daljini, postavši huka

Pismo


ZRELI KRAJOLICI
Arhitektov san
Zreli krajolici
1. Ujutro prostor nije još zarastao / 2. Što nas tjera iz šume / 3. Imaš ramena sazdana za to / 4. Ona ide protostubama / 5. I sada smo potpuno ostavili sumnje

Dobro, na kraju taj vrt
Ponekad se spuštam žlijebom
Ponekad sanjam kubuse


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.