Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

ILI, ŽIVOT U ŠUMI

 

*

Već me dugo zaokuplja
fiksna ideja o šumama: o livadi
kraj nekog potoka, o rijetkom pranju
i još rjeđim osobama.
Klišejski za ovo vrijeme, a opet,
to se valjda batrgaju moji geni,
sto posto seljački, deterministički,
i nešto grubo u meni žudi za tlom,
mojim tlom, tihom domenom stalnih popodneva
gdje po malokad košenim travama
lutaju ježevi. I puls mi postaje
dubok i spor,
i čujem pucketanje klica i rast*,
a fetiški objekt opet je hrast.

 

* I hear it in the deep heart’s core

 

*

Prije deset godina kupio sam Žumberak. Nakon Hrvatske, kad su ulice znatno opustjele, čak i u vrijeme špice, nakon Slovenije, smatrane vječnom. Slovenija je uvijek bila prisutnost, zračila šumskom vlagom sa zapada, širila se pograničnim poljima i potocima. Ali sada nije bila ništa stvarnija od Velike Karantanije, iz koje je često, po vjetru, na staklastim frontama dolazio prvi snijeg. Sada je zračila sve slabije, pa se visoko u Žumberku moglo poživjeti dugo, bez straha. Kupio sam ga za dvadeset eura i uzeo ceste pod svoje, pazio da se brzo i primjereno raspadnu, da odu ne praveći dodatnu štetu. Skrovito sam mjesto našao daleko gore kraj Sichelberga, točke u koju nikad ne udaraju meteoriti, kao ni u munjom raspolovljen hrast. Ondje imam devet redova graha i košnicu mednih pčela, a navečer slušam šuštaj kukuvija. Priprema je riješena dobro i detaljno, sada se imam na što pozvati. Sad su se najzad isplatile knjige o permakulturi, naručene preko neta, dok ga je još bilo. Opravdanim su se pokazali strahovi od oranja i ureje, ključnima su ispale uzdignute gredice, kombinirane živice. Da pokažem tko sam i što sam, svoju sam zemlju ogradio pojasom sviba i trnine, sve preko polja, dok me od šume odvaja pleteni plot. Tu je moje mjesto straže. Noću s padine u kojoj sam se ugnijezdio popuhuje vjetar sjeverac, donosi lažne glasove, smanjuje udaljenosti. Ovdje uspravan stojim u duga popodneva, dajući se na znanje sjenama koje se kreću na rubu pojasa vidnosti. Ovdje sam dočekao Ježa, one ljetne večeri kada su krijesnice, prvi put viđene nakon pola stoljeća, zelenim točkama definirale ravninu. Vukao se prema meni kao živi krtičnjak, glumeći jadnika. Nisam se dao zavarati, odavno znam da je Jež buržuj, da je vlasnik više kuća dok od jedne bijedne pravi boga. Ipak sam mu dao vrt, za nj smo se pogodili. Zajedno sada iščekujemo buku motora na prilaznom putu, zajedno noću, pod mjesečinom, pratimo prelazak crne sjene tornja preko zatvorenog vrta.

 

*

Često sam gubio vrijeme na motrenje tornja, zelenog od algi, s godinama sve manje čvrstog i uspravnog, a Jež me grdio i opominjao, podsjećao me na vrt, na ukop i iskop mršavih krumpira. Udarajući motikom o kvrgavu, ilovače punu zemlju, neko sam vrijeme uspijevao očuvati spomen na glazbu, biti jukebox čovječanstva. Ritmovi kopanja ritmovi bubnjeva, brzi rezovi metlom po daskama rifovi gitara, potezi oštricom motike gudala preko vratova, zov, zvon, ton starih pojačala, svaki zvuk izvor sjećanja. Lutao sam okolnim livadama, sve sputanijima šumom, tražeći lišće i plodove, skupljajući suho granje, u sebi do neke točke svirao dvadeset različitih kvarteta, čiji se broj smanjivao, stavci skraćivali, međusobno stapali, brzo se ponavljali. Počeo me mučiti težak ostinato, bio mi je točno ispod granice prisjećanja, ali me pratio cijele jedne jeseni, iduće, još jedne. Sličan pogrebnoj procesiji, ipak bezosjećajnije vedar, siv i sretan, crn i prazan, spreman na svaku ispunu. Vraćao bih se kući u sumrak glasno ga pjevajući bez riječi i to je za mene imalo toliko mnogo funkcija, a zvučalo kao urlici oduvijek gluhoga čovjeka.

 

*

Sve sam više gubio predmete sačuvane iz Hrvatske, sve sam češće zaboravljao poneku sitnu dužnost koju sam jedino ja sa svojih deset prstiju i odvojenim palcem mogao riješiti. Trebale su mi godine dok nisam shvatio da mi škode jutarnje kave s Ježom na uzdignutoj gredici, da me, svjesno ili nesvjesno, na taj način truje. Govorio je najčešće sitnice, ništavne gluposti o životu šume, žalio se tu i tamo na neki svoj problem i tjerao me pogledom svojih pikulastih crnih očiju da ga za njega riješim. Zapustio sam straže na sjeveru, pleteni plot je prorastao broćem, živica se širila na račun mog sve čvršće stegnutog vrta. Jež mi nije dopuštao da je smanjujem i šišam, govorio je Tu su djeca, tiho, probudio bi djecu? Nije se primjećivalo iz dana u dan, ali jest iz doba u doba, od jeseni do jeseni, zime do zime, da je kuća sve manje moja: počelo je s gospinim vlaskom pod gredama, gnijezdima puhova negdje u podnici kreveta, a završilo žutim šarenicama u mutnom odrazu izvora.

 

*

Pokušao sam, na kraju, u jedno podne, po najvećem suncu – bio sam siguran da spava – otići sam do tornja, ali se na vrijeme našao kod pletenih vrata. Što je, kamo? Dok me tako gledao prodorno, primijetio sam da mu se oči zaplavljuju, da se prvo bistre pa boje, a staro neprobojno crnilo stisnulo se u samom središtu, tvoreći novu zjenicu. Ne shvaćajući zašto svoju snagu nisam spoznao ranije, ščepao sam Ježa i, ne mareći za krvarenje od uboda igala, krenuo bez misli prema tornju. Jež me gledao s prsa na koja sam ga privio, otvarao uska usta i siktao Čiji si, je li, da čujem! Na tornju nije bilo stuba i dva sam ga puta obišao dok nisam shvatio da ima i vrata, a unutra ugledao dugo, koščato stubište do vrha. U tom praznom dimnjaku Ježeve su prijetnje jednako prazno odzvanjale. Gore je u kontrolnoj sobi potiho svirao radio: time je počela rekonstrukcija sjećanja. Od imena aparata do svih njegovih dometa, u jednom razvučenom trenutku prizvao sam sebi sve ono što sam izgubio, zaboravio, fragmentarno se prisjetio i ponovno izgubio. Kroz eter je, čistim udarima klavira, pulsirao onaj isti daleki ostinato neke čudne glazbe koji sam u duhu održavao ritmičnim kopanjem i neartikuliranim pjevanjem po mračnim stazama. Jež je stajao pored radija, na propalom stolu, poklopljen naopako preokrenutom plastičnom posudom: gledao sam sjene njegove polukuglaste forme i uznemirenih šapica dok je pokušavao odgurnuti kupolu koja ga je sputavala, Gušim se, pusti me, crve, ali znao sam da ima dovoljno zraka i sad u svojoj psihozi, kao Paul Stephani, fingira taj plačni glas. Sjedio sam i uživao u glazbinu sezanju u moje sjećanje, u real time odrazu moje rekonstitucije, mojih misli na ekranu zvuka, gotovo kao po Teslinoj suludoj zamisli. Nakon što se slap basova uz prasak sudario s višim tonovima na desnoj strani klavira, i glazba i ja smo u do punog mesa domišljenom ritmičkom obrascu spoznali upornu Beethovenovu Sedmu, opće mjesto, element kolektivnog nesvjesnog. Jež je odgurnuo posudu i pao na smrvljeni betonski pod, izgledao je nemušto i opet je umjesto očiju imao pikule, no surovost varke kojom me držao kraj sebe nije mi dala da siđem i pustim ga tek tako. Jednom sam od uboda bodlji krvavom rukom okretao dugmeta radija, mučeći Ježa svim raspoloživim valnim duljinama, svim glazbama, glasovima i ljudskim djelatnostima, tjerao ga, držeći ga drugom za šape, da na silu do besvijesti pleše rumbe i valcere, sve dok duboka grmljavina iz zemlje, isprva neodjeljiva od grmljavine basova, nije zanjihala toranj, oslobodila Ježa, bacila me, usporeno, natrag niz krhke stepenice opet u zemlju punu rizoma iz koje se više nisam imao snage iznova podići.

X

Sadržaj

DETALJNE PRIPREME
Naznake
Detaljne pripreme
Preklopi
Zaziv bazgi
Posude
Rukama grobljima
Ušuškavanje
Lov
Aubade


DOBRA JE ZEMLJA
Prije sam se bojao nestanka znanja o zemlji
Ili, Život u šumi
Već me dugo zaokuplja / Prije deset godina kupio sam Žumberak / Često sam gubio vrijeme na motrenje / Sve sam više gubio predmete / Pokušao sam, na kraju

Ugar
Ab ovo usque ad mala
Slivenost
Dermatologija
Zadnja košnja
Stajali smo i koristili perfekt


SPAVAČI
1. Kuća se uvijek na brijegu ukaže nenadano
2. S prodolja miriše sijeno
3. Noć isparava iz šume
4. Jedino hrbat sjenovitog brda sliči na predah
5. Ovo je kraljevina
6. Siđimo niz vinograd
7. Malo je straha u mirisu gume i vina
8. Noću se donje razine prepušta šumi
9. Namjerno sam toptao
10. Bilo je više soba
0./11. Nikad nam nije trebao


NEŠTO NERIJEŠENO S GRADOM
Imam nešto neriješeno s gradom
Pomak prema crvenom (I)
Ponekad se prerušava u Sofiju
Pomak prema crvenom (II)
U nekim sam snovima
Povremeno se sjetim izbrojenosti susreta
Botanički vrt
1. zide između vrata i kuta / 2. samo sam jednom bio pred vratima / 3. palim vrt / 4. želim pobjeći / 5. botanički vrte na kraju ulice mira / 6. u daljini, postavši huka

Pismo


ZRELI KRAJOLICI
Arhitektov san
Zreli krajolici
1. Ujutro prostor nije još zarastao / 2. Što nas tjera iz šume / 3. Imaš ramena sazdana za to / 4. Ona ide protostubama / 5. I sada smo potpuno ostavili sumnje

Dobro, na kraju taj vrt
Ponekad se spuštam žlijebom
Ponekad sanjam kubuse


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.