Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

AUBADE

Da sad ovaj autobus ostane nasukan
negdje na okuci ceste,
na suncu,
bio bih prisiljen ispijati soja-sos
i jesti kurkumu, japansku robu
(posebna grana sokushinbutsua, žuta).
Čega još ima u torbi? Platnena vreća
za staviti pod glavu,
prljava majica,
plava pidžama s mirisom noći na koje se
moram naviknuti –
tragovi dana u samotnom dvojstvu.
Bazično stanje je odvojenost,
odsustvo default. To nas i čisti.
Bit će još podugo tako, sve dok ne nestane
torbe i busa, dok se na prašnjavoj
okuci ceste, u rujansku nedjelju,
ne prestane strepjeti.