Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

UGAR

Učili su me da uvijek nešto mora mirovati.
Makar kao spomenik, izraz zahvalnosti,
kao sigurna distanca od pretjerivanja:
za svaki slučaj. Za sobom uvijek urediti,
vratiti sve u sklad, kako god možeš i znaš.
Treba zagrnuti sve svoje nelijepe tragove,
treba pospremiti mokre ostatke ljeta,
listove, gomolje, plodove, kožu i kosti,
vratiti zemlji pravo na šutnju i pustoš.
Ostaju topli i prostrijeti ležajevi. Punjeni
mekanom osnovom svega, pravilno rezani,
posuti sijenom, ipak dokazuju udio ruku.

Ugar omogućava proljeća za proljećima.
Nešto mirovanja negdje, uvijek, pomalo,
dopušta šumi i livadi da se provuku noću
pod ogradom, da u krevetima šire korijenje.
Nešto mirovanja, nešto sna koji rastače
oštrinu brazda, međe dana, dopušta tebi
da staneš zorom uz ogrozde, da me kišom
svojih očiju i usana pred proljeće spremiš
za dodir i kopanje. Izbojci drveća kod nas
u krevetu, osim što nas prorastaju, brzo
nas prerastaju: ostani moj u tom raslinju
barem do berbe popodnevnih jabuka.