Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

ARHITEKTOV SAN

Sjedim slegnut u slojeve zemlje,
kičmu mi drže stijene,
a ruke mi se šire,
dugi bijeli kubusi,
od ulice do ulice,
laktova uperenih
u prolaze i parkove
spletene tako da
mene otkrivaju.

Kao što pelud pada na jezero,
jednako blago i beznačajno peru me kiše.
Uvijek sam svjež i sunce
ne ranjava moju kožu.

Meni utrobom kruže – ulaze pa izlaze –
oni zbog kojih živim, za njih
sjedim zavaljen u slojeve zemlje,
a ruke mi se šire
kao kapilare.

Osjećam sve, svaki svoj otvor
i ispupčenje – znam u svakom trenutku
tko me i kako obilazi, slušam
korake ljudi u sebi i kraj sebe,
vidim sunce, mada mi oči zasljepljuje,
pipam svaki dio svoga tijela
beskrajno istog i složenog,
punog, snažnog, neizbježnog,
do zadnjeg zrnca pijeska dio vremena i mjesta.

U njemu se s vremenom
grade nove sveze – utvrđenje sinapsā
na stazama koje imaju značenje
i važne su jer su ih ljudi
takvima učinili.

U meni oni – kao stanice – umiru,
rade u meni, ili mi mijenjaju
vanjske i nutarnje opne i sluznice –
u meni se rasplođuju, viču u meni,
vode ljubav u mojim organima.

Tu se moj san do vrha ispunjava:
trzam se od slasti, ispunjen smislom
Gradnje
sa svrhom i značenjem:

ustajem i crtam svoje tijelo iz vizija.