Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

* * *

Povremeno se sjetim izbrojenosti susreta i to me rastuži. Rastuže me fragmenti prostora, tako i grada, koji će, dok ja budem imao ozbiljna razloga vjerovati da se mijenjam, morati uvijek ostati isti, isti u sve tri ili četiri točke posjeta: u šest, u deset, u tri, u osam. I onda gotovo, nećemo se više imati prilike dodirnuti, iako će možda oni imati prilike negdje i do neke točke u vremenu (koje je rezultat prostora) biti isti. (Oni ne bivstvuju, oni istuju.) Duboko žuto popodnevno nebo ondje gdje više nema ničeg osim ljuske grada – popodne i prozori, popodne i prozori, mutne ovčice oblaka u njima odražene. Ne znam što će bez mene; važno je što ne znam, ne ja. Hoće li na njih utjecati promjena doba (koja je predmet žučne rasprave), hoće li onaj Parižanin kojeg sam početkom stoljeća ostavio u rano jesensko popodne u tihoj slijepoj uličici na rubu središta grada da kopa jarke za odvode kopati i iskopati, hoće li trebati ručak, hoće li i s kim više razgovarati? Najviše – hoću li ga naći u šest, u deset, u tri, u osam, a da mi ima što reći, hoće li se slomiti, puknuti kao zora? Uvijek tražim više od scripted NPC-ja, ali oni su vrhunski umakli vremenu, svejedno ne umakavši tuzi, dubokoj tuzi. Ne znaju što je akcija-reakcija: taj manjak im obilno otvara spremnike sjete. Oni su dokaz mog djetinjstva, njegovih lica i srpnjeva. Njihova je patnja zbog nesvijesti o patnji daleko gora od ljudske, kaže Nietzsche, a ja onda iskapim piće, odaberem jedinu nebezizlaznu opciju na kotaču razgovora, jednako odlazeći, satima, tjednima kasnije dolazeći, Njihova je patnja zbog nesvijesti o patnji daleko gora od ljudske, baš kao u djetinjstvu, u šest i u deset, puknem jezikom, iskapim i recimo odem.