Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

1.

Kuća se uvijek na brijegu ukaže nenadano, odjednom zdesna, izvor krivudave rijeke šljunka koja izigrava prilazni put. Ondje ju je postavio čovjek bez lica, onaj koji je u njoj proveo gašenje listopada. Mi smo došli tek poslije, pošto se izlila kiša, a vršak glavice brijega postao iznova suh. Odonda golubice mogu donijeti grančicu loze s obronka, u zalog budućeg mira; no sve to okružuje šuma, strmi, silnim lišćem zasuti klanci, sjedišta gljiva. Voćnjaci koji su sve sličniji šumi: u svako proljeće stabla zamijene po list, ljeti odbace plod, prijeđu na stranu zelenog mraka. Iz ljeta u ljeto prilaz je sve teži, trava sve viša, crni kamenčići ceste tonu sve dublje u zemlju, korov sve gušće i plodnije sipa svoje sjeme.