Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

* * *

Ponekad se spuštam žlijebom u stijenama na istoku, iza moje kuće, koji izgleda kao da je bio izdubljen s nekom jasnom, planiranom svrhom prije mnogo stoljeća. Čini se da je ipak prirodan klanac, osim što se pri vrhovima njegovih strana gotovo na svakom mjestu vidi lakat-dva nekakve neobične, uglačane, sive kamene ploče koja se naginje blago prema unutra i sprečava da se žlijeb uruši od kiša. Ponegdje se na tom kamenu vide male izbočine nalik na zahrđale vrške koplja, smeđe, s kojih se tračak jednako smeđe vlage cijedi niz stijenu. U početku mogu hodati, pridržavajući se za stranice, po nanosima kamenja i granja u klancu, ali pretkraj samo skliznem na guzici po glatkom spustu na kojem se uspijevaju zadržati jedino otpale iglice borova i kriptomerija. Kad mi vrhovi bosih stopala udare o sipko i suho tlo, zateknem se u četvrtastom predvorju od istih onakvih neobičnih kamenih strana: slične su zidovima kuće u zemlji, kuće koja već odavno nema krova i kojoj je taloženje tla kroz doba sakrilo prizemlje. Sasvim lijevo, u sjeni, prolaz je kojim se ide u hodnik jednakih strana. To mjesto volim. Uvijek u zlaćanom svjetlu, ondje kao da vlada vječna sredina jutra. Sve je posuto lišćem i iglicama stabala koja se čine nekako predaleko gore na strmini a da bi tragovima prolaska godišnjih doba mogla obilježiti ovo usko, skrovito mjesto. Najčudnije je što s te točke uvijek mogu čuti šum mora, mada je ono sigurno daleko odande: ne mogu ga vidjeti kroz neprestani žuto-bijeli žar jutra. Kao da je taj hodnik visoko, visoko iznad mora pa djeluje kao zrcalna površina od koje se odbija huka valova i šuštanje vode na pijesku sačinjenom od sićušnih mrvica zdrobljenih kućica puževa i školjaka. Ondje ponekad sjednem na meko tlo i naslonim se na stranicu hodnika, upijajući toplinu sunca. Neznatno je, u tom miru, bilo moje uzbuđenje kad sam, gnječeći lagano prstima, zatvorenih očiju, iglice na tlu, napipao nečiju čeljust sa zubima; no ne mogu se sjetiti čiju, ni zašto.