Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

* * *

 

Ponekad se spuštam žlijebom u stijenama na istoku, iza moje kuće, koji izgleda kao da je bio izdubljen s nekom jasnom, planiranom svrhom prije mnogo stoljeća. Čini se da je ipak prirodan klanac, osim što se pri vrhovima njegovih strana gotovo na svakom mjestu vidi lakat-dva nekakve neobične, uglačane, sive kamene ploče koja se naginje blago prema unutra i sprečava da se žlijeb uruši od kiša. Ponegdje se na tom kamenu vide male izbočine nalik na zahrđale vrške koplja, smeđe, s kojih se tračak jednako smeđe vlage cijedi niz stijenu. U početku mogu hodati, pridržavajući se za stranice, po nanosima kamenja i granja u klancu, ali pretkraj samo skliznem na guzici po glatkom spustu na kojem se uspijevaju zadržati jedino otpale iglice borova i kriptomerija. Kad mi vrhovi bosih stopala udare o sipko i suho tlo, zateknem se u četvrtastom predvorju od istih onakvih neobičnih kamenih strana: slične su zidovima kuće u zemlji, kuće koja već odavno nema krova i kojoj je taloženje tla kroz doba sakrilo prizemlje. Sasvim lijevo, u sjeni, prolaz je kojim se ide u hodnik jednakih strana. To mjesto volim. Uvijek u zlaćanom svjetlu, ondje kao da vlada vječna sredina jutra. Sve je posuto lišćem i iglicama stabala koja se čine nekako predaleko gore na strmini a da bi tragovima prolaska godišnjih doba mogla obilježiti ovo usko, skrovito mjesto. Najčudnije je što s te točke uvijek mogu čuti šum mora, mada je ono sigurno daleko odande: ne mogu ga vidjeti kroz neprestani žuto-bijeli žar jutra. Kao da je taj hodnik visoko, visoko iznad mora pa djeluje kao zrcalna površina od koje se odbija huka valova i šuštanje vode na pijesku sačinjenom od sićušnih mrvica zdrobljenih kućica puževa i školjaka. Ondje ponekad sjednem na meko tlo i naslonim se na stranicu hodnika, upijajući toplinu sunca. Neznatno je, u tom miru, bilo moje uzbuđenje kad sam, gnječeći lagano prstima, zatvorenih očiju, iglice na tlu, napipao nečiju čeljust sa zubima; no ne mogu se sjetiti čiju, ni zašto.

X

Sadržaj

DETALJNE PRIPREME
Naznake
Detaljne pripreme
Preklopi
Zaziv bazgi
Posude
Rukama grobljima
Ušuškavanje
Lov
Aubade


DOBRA JE ZEMLJA
Prije sam se bojao nestanka znanja o zemlji
Ili, Život u šumi
Već me dugo zaokuplja / Prije deset godina kupio sam Žumberak / Često sam gubio vrijeme na motrenje / Sve sam više gubio predmete / Pokušao sam, na kraju

Ugar
Ab ovo usque ad mala
Slivenost
Dermatologija
Zadnja košnja
Stajali smo i koristili perfekt


SPAVAČI
1. Kuća se uvijek na brijegu ukaže nenadano
2. S prodolja miriše sijeno
3. Noć isparava iz šume
4. Jedino hrbat sjenovitog brda sliči na predah
5. Ovo je kraljevina
6. Siđimo niz vinograd
7. Malo je straha u mirisu gume i vina
8. Noću se donje razine prepušta šumi
9. Namjerno sam toptao
10. Bilo je više soba
0./11. Nikad nam nije trebao


NEŠTO NERIJEŠENO S GRADOM
Imam nešto neriješeno s gradom
Pomak prema crvenom (I)
Ponekad se prerušava u Sofiju
Pomak prema crvenom (II)
U nekim sam snovima
Povremeno se sjetim izbrojenosti susreta
Botanički vrt
1. zide između vrata i kuta / 2. samo sam jednom bio pred vratima / 3. palim vrt / 4. želim pobjeći / 5. botanički vrte na kraju ulice mira / 6. u daljini, postavši huka

Pismo


ZRELI KRAJOLICI
Arhitektov san
Zreli krajolici
1. Ujutro prostor nije još zarastao / 2. Što nas tjera iz šume / 3. Imaš ramena sazdana za to / 4. Ona ide protostubama / 5. I sada smo potpuno ostavili sumnje

Dobro, na kraju taj vrt
Ponekad se spuštam žlijebom
Ponekad sanjam kubuse


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.