Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

UŠUŠKAVANJE

Ujesen su noći najduže.
Dajem im najviše oduška,
spremajući zimnicu za njihov dolazak
(zapravo ne jedu ništa, osim nešto sala –
od njih se suši i suče – ali dugo ostaju).

Posebno su slatke. Već uvježbani i oslobođeni,
sada isprobavamo nove položaje
za spavanje, više ili manje akrobatske,
obranjive i neobranjive, vrlo suptilno različite.

Deka preko boka možda će izazvati
osjećaj šumskoga tla pod leđima/tvojega dlana na bedrima,
knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora,
time i gledišta snova. A onda pravim pokuse
s razmakom glave i mobitela: snovi su valovi,
interferencije stvar su frekvencije,
kako tek mogu njima izmijeniti krajobraz noći?

I onda liježem u mraku
i čekam, uvijek beskrajno strepeći od trenutka
zaspavanja, jer se ne može isjeći, spoznati, s njim pregovarati,
jer je isto što i smrt.

Teško poklopljenog drži me jesen u snu,
često bez snova, jer za njih nema mjesta
između glave i sloja gline, cigle noći.
Glava je u sivoj ilovači, noge u šljivama,
noć u voćnjaku.

Ujutro planiram večernje lijeganje.
Po tome znam da je kasno u godini,
da se zemlja, mozak i ličinke
sezonski grče prema unutra.