Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

* * *

 

Dobro, na kraju taj vrt, ta ograda srušena i gurnuta pod čemprese, žamor u mraku, zastali pupoljci, poznata lica. Mi smo pronicljiviji, mi smo shvatili bolje. Mi se susrećemo naizmjence u tami, tek lagano svjesni promjene mjesta, ali u razgovoru puni i ispunjeni. Mi se, po zakonu velikih brojeva, nalazimo svako toliko s onima koji nas čine (onima koje volimo) i prije par smo eona shvatili kako funkcionira taj pretpostavljeni „pakao“, plod nerazumnog straha onih koji su još bili živi i zato, dakako, ništa nisu razumjeli niti su mogli razumjeti. Povremeno sastavljanje naše svijesti u praznini odvija se uvijek u ovom vrtu i (a to je ključ sreće) nastavlja se točno ondje gdje se ranije prekinulo. Bešavno teku bljeskovi jedan u drugi, nema svijesti van svijesti (priča o gašenju svega ide nam ovdje u prilog), zato se naši razgovori, naša milovanja tečno nastavljaju i svaki je prekid, ima li ga?, nama nevidljiv, neznan. I što ako vama, koji na sasvim drugačiji način jeste, između jedne i druge naše riječi, prvog i drugog našeg slova proteknu milijuni godina? Mi imamo vremena, naši se sati broje eksponentima na deset: nama je svejedno. Nama nema sati. No, evo vam tog vašeg Vremena, razvučenog u svim smjerovima, bespredmetnog, suvišnog u ovom bivanju koje ga ne treba da bi se omeđilo i opisalo! I ovdje se, u njegovu blaženom odsustvu, mnogo snažnije vode stapanja, mnogo se bolje razgovara, mnogo se jače stenje i utapa u vreloj pučini seksa. Možda je to privid vječnosti, ali privid je po svemu isto što i stvarnost. Ti i ja se u ovom vrtu imamo susretati prividno vječno = stvarno bez kraja, naše stapanje, koje prije nije, kao ni bilo čije, bilo moguće, sada je jedino moguće; ali i u njemu ima posla, i na njemu se može raditi prema zadacima i potrebama vama neprenosivim, nespoznatljivim. Sve nas čeka, od svega drhtimo kao što smo nekoć davno drhtali na početku praznika, kada je sve bilo neotvoreno i nepotrošeno, nijedna čaška ispijena, a ovdje se one u isti čas prazne i pune, nestaju i nastaju, i dođi.

X

Sadržaj

DETALJNE PRIPREME
Naznake
Detaljne pripreme
Preklopi
Zaziv bazgi
Posude
Rukama grobljima
Ušuškavanje
Lov
Aubade


DOBRA JE ZEMLJA
Prije sam se bojao nestanka znanja o zemlji
Ili, Život u šumi
Već me dugo zaokuplja / Prije deset godina kupio sam Žumberak / Često sam gubio vrijeme na motrenje / Sve sam više gubio predmete / Pokušao sam, na kraju

Ugar
Ab ovo usque ad mala
Slivenost
Dermatologija
Zadnja košnja
Stajali smo i koristili perfekt


SPAVAČI
1. Kuća se uvijek na brijegu ukaže nenadano
2. S prodolja miriše sijeno
3. Noć isparava iz šume
4. Jedino hrbat sjenovitog brda sliči na predah
5. Ovo je kraljevina
6. Siđimo niz vinograd
7. Malo je straha u mirisu gume i vina
8. Noću se donje razine prepušta šumi
9. Namjerno sam toptao
10. Bilo je više soba
0./11. Nikad nam nije trebao


NEŠTO NERIJEŠENO S GRADOM
Imam nešto neriješeno s gradom
Pomak prema crvenom (I)
Ponekad se prerušava u Sofiju
Pomak prema crvenom (II)
U nekim sam snovima
Povremeno se sjetim izbrojenosti susreta
Botanički vrt
1. zide između vrata i kuta / 2. samo sam jednom bio pred vratima / 3. palim vrt / 4. želim pobjeći / 5. botanički vrte na kraju ulice mira / 6. u daljini, postavši huka

Pismo


ZRELI KRAJOLICI
Arhitektov san
Zreli krajolici
1. Ujutro prostor nije još zarastao / 2. Što nas tjera iz šume / 3. Imaš ramena sazdana za to / 4. Ona ide protostubama / 5. I sada smo potpuno ostavili sumnje

Dobro, na kraju taj vrt
Ponekad se spuštam žlijebom
Ponekad sanjam kubuse


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.