Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

0./11.

 

Nikad nam nije trebao razrađen sustav zagroblja, osim rastera polja i brojeva inače istih kazeta. Ako smo i mislili išta više i dalje, to nije bilo svodivo. Ipak nam nije teško zamisliti pakao, ne kao kaznu, nego fenomen fizike, posmrtan, ali ne-izbježan peh. Jer došli su iz Znanosti, kucali na prozore plastičnih ekrana i dijelili knjige i letke. Neki naslućuju, naime, da bi se svijesti, jedna po jedna, mogle još jednom ili čak više puta – zašto ne bezbroj? – upaliti negdje u beskrajno razvučenoj smrti svemira, tom postupnom hlađenju višemilijunskog trajanja, za stupanj do dva po eonu. U odsustvu svega i dubokom zaboravu svjetla, ovdje-ondje palit će se, kao čađa na ciglama dimnjaka, nečije svijesti, obasjane blijedim žarenjem pretpostavljenog početka, s one strane odakle je naišao, što god on bio. U tim infinitezimalno kratkim trenucima bit ćemo opet svjesni kao i u nekoj od iskara našeg života, premda vjerojatno nećemo biti svjesni da smo ponovno svjesni, niti ćemo se moći oslanjati na ikakvo osjetilo kako bismo spoznali da smo uronjeni, poput mozgova u hranjivi likvor, u nešto tisuću puta rjeđe i u isti mah mračnije od mraka. Sada takvu mogućnost smatramo istinskim paklom, fizičkim, a ne metafizičkim – stoga izvjesnijim, barem mi koji nikada nismo u histeričnoj vatri i dimu religije vidjeli ništa, bilo strašnog, bilo krasnog. Među nama je pak jedan još uži krug koji time nije nimalo zadivljen, a možda ni zastrašen: krug onih koji drže da takav „pakao“ oduvijek postoji, u ovom našem, još koherentnom svemiru, još donekle mladom i vrućem, još sluzavom kao svježe skuhano tijesto. Riječ je o ponovnim pojavama u snovima onih koji ostaju, onih koji su bili i onih koji će tek biti. Kao što se mogu javiti i u sve većoj ne-biti svemira koji se razvlači u dijelove u kojima ga nikad nije bilo, naše se svijesti pale i gase u onostranom životu noći. Aleatorikom i silom velikih brojeva, i poslije smrti naših tijela i gašenja našeg uma, naše će se svijesti paliti – kao čađa na ciglama dimnjaka – ovdje i ondje u mraku mračnijem od mraka tuđih snova, svih snova, svakog sanjivog sna. S obzirom na ograničenost ljudskoga roda, ovo prokletstvo neće trajati vječno, ali će nas potom, čini se, preuzeti ono palucanje u tamnoj tvari o kojem su nam dojavili iz Znanosti. Tako smo osuđeni na stalno, ali isprekidano, fragmentarno, nepovezano, beskrajno kratko ponovno postojanje, bljeskove sebstva koje bismo proklinjali kada bismo za to imali vremena prije ponovnog utrnuća, zbog kojih bismo plakali kad bismo i dalje imali suzne žlijezde i kad bismo mogli iz tih istrganih komadića sastaviti tugu, očaj, bol. Zato će to biti i neće biti pakao. Povremeno ćemo, krivnjom ili zaslugom drugih, inače savršeno nebliskih (ipak su dakle sva lica u svemiru pobratimi), biti i u smrti ranjavani zaostalim okusom života i – budemo li zbilja prokleti – osjećajem blizine onih koje smo jučer ili prije silnih era voljeli: tad će se sigurno u svijest, unatoč manjku osjetila, unatoč odsustvu ikakvih opreka, probiti poput pipaka, jer su toliko neodoljivo snažna, sjećanja na put i na strast, na iskrenje očiju, na toplinu i sočnost spolovila i usana. Istog ćemo časa nestati i zaboraviti. Bljeskat ćemo ovdje-ondje uz ili mimo naših ljubavi, mimoilaziti se jureći mrakom uz hučanje drugih svijesti za dlaku pored naše, kolati crnom cestom u crnom kraju noći. Palit ćemo se kao krugovi kratkotrajnog svjetla, videći samo jedan komadić onoga vinograda na obronku kamo smo oduvijek bili stjerani, suočeni s potpunom ljubavlju u očima jednako ustrašenoga čovjeka, okruženi kućama mrtvih koji su to uvijek bili a da nikada nisu počeli biti. Bit ćemo, kao i sve što je ikada postojalo, spavači koji ne znaju za sebe ni za vrijeme u nebrojivim satima mraka, koji se načas bude i okreću nesvjesni noći i sobe, nesvjesni onih koji im spavaju na prsima, neizdvojivi iz tame.

X

Sadržaj

DETALJNE PRIPREME
Naznake
Detaljne pripreme
Preklopi
Zaziv bazgi
Posude
Rukama grobljima
Ušuškavanje
Lov
Aubade


DOBRA JE ZEMLJA
Prije sam se bojao nestanka znanja o zemlji
Ili, Život u šumi
Već me dugo zaokuplja / Prije deset godina kupio sam Žumberak / Često sam gubio vrijeme na motrenje / Sve sam više gubio predmete / Pokušao sam, na kraju

Ugar
Ab ovo usque ad mala
Slivenost
Dermatologija
Zadnja košnja
Stajali smo i koristili perfekt


SPAVAČI
1. Kuća se uvijek na brijegu ukaže nenadano
2. S prodolja miriše sijeno
3. Noć isparava iz šume
4. Jedino hrbat sjenovitog brda sliči na predah
5. Ovo je kraljevina
6. Siđimo niz vinograd
7. Malo je straha u mirisu gume i vina
8. Noću se donje razine prepušta šumi
9. Namjerno sam toptao
10. Bilo je više soba
0./11. Nikad nam nije trebao


NEŠTO NERIJEŠENO S GRADOM
Imam nešto neriješeno s gradom
Pomak prema crvenom (I)
Ponekad se prerušava u Sofiju
Pomak prema crvenom (II)
U nekim sam snovima
Povremeno se sjetim izbrojenosti susreta
Botanički vrt
1. zide između vrata i kuta / 2. samo sam jednom bio pred vratima / 3. palim vrt / 4. želim pobjeći / 5. botanički vrte na kraju ulice mira / 6. u daljini, postavši huka

Pismo


ZRELI KRAJOLICI
Arhitektov san
Zreli krajolici
1. Ujutro prostor nije još zarastao / 2. Što nas tjera iz šume / 3. Imaš ramena sazdana za to / 4. Ona ide protostubama / 5. I sada smo potpuno ostavili sumnje

Dobro, na kraju taj vrt
Ponekad se spuštam žlijebom
Ponekad sanjam kubuse


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.