Na kraju taj vrt | Goran Čolakhodžić

SVILENOST

Vadim luk na granici šume
i nalukavam se na mobitel,
da ti i to prenesem.

Već si toliko sastavni
dio mog mozga, da bih sigurno,
da prekinemo,
najprije nazvao tebe
da ti se požalim.

U čudnom trenutku
vidim nas u suncu sobe
kako, sat-dva po događaju,
razgovaramo o glupoj
onoj dvojici.

Naime mogu, u teoriji,
prstima guliti slojeve u kojima te ima
da zamislim dane bez tebe,
ali opet ću te naći
u narednima
(moja je stopljenost s tobom
nalik na luk).

Nisi u luku,
nego u prstima koji su
pokretani krvlju koja ne
spoznaje bestebnost.