Krošnja | Krešimir Bagić

1.

hop hop
nisam se probudio
nisam krenuo u dan

 

2.

jutros je poštar u našu ulicu donio mnoštvo čestitki i paket knjiga. sretna susjeda – koja stalno ponavlja riječi nekog austrijanca – nemarno je preuzela pošiljku i kazala:
– ne pazim više na dnevne predmete, jer ljudi ništa ne čine.
poštar se, mrmljajući, okrenuo i otišao. mala je marija nacrtala umoran dan.

 

3.

oko podne pred dvorištem je izrasla golema gomila pijeska. kao vojska neprozirnih riječi i slika. kao piramida koja – izgovarajući se visinom – zakrčuje prolaz. s jablanova na kraju ulice pada lišće. mala marija uči voziti bicikl.

 

4.

automobil je projurio pokraj kuće pred kojom je skakutao modrooki mačak. između dva gutljaja prašine, mala marija je viknula:
– budalo, budalo!

 

5.

uvečer u prozoru cvjetaju ciklame. mrak kao stisnuta pesnica uđe i izbriše cijelu ulicu. dvorišta. krovove. zidove. mrak je mornar koji ne zna cijeniti položaj užeta. mala marija je obukla plavu haljinu, ali mama je rekla: “laku noć”.

 

6.

hop hop
ako ikada naučiš moje ime
molim te nemoj mi ga otkriti

 

7.

sunce zašto sjediš tako ozbiljno
na tom plitkom licu
makni se nije ono zrcalo
treniraj malo samoću

 

8.

riječi mogu otopiti snijeg
ako ih se pažljivo izgovara
i ako se hoće s njima putovati

 

9.

četverogodišnji susjed j. vuče me za nogavicu:
samo kod nas u janjevo svake nedelje peva se aleluja u crkvu tu se ne sme jer tu je pesak

 

10.

zavodnici imaju oči kao ratnici
stalno vrebaju pogled s druge strane
nišana

 

11.

toni kukoč ti si mi odnekud poznat
možda s kakvog studentskog tuluma
ili pak s aerodromskog šaltera
kada ustanovim zašto nemaš brata
svakako ću ti napisati pismo
nemam ga ni ja

 

12.

hop hop
ja ne bježim
ja stvaram distancu

 

13.

stiglo je pismo iz italije:
Napokon kod kuće! Ali ja sam se nadala da biti sretnija: kada ja sam došla moj otac je recao meni da moj djed je bio umrijeo. Ja sam imala krizu nervoznu i sam placala cijeli dan. Sada Također ja sam tužna. Jučer ja sam pisala Ljupče i poslje, telefonirala sam Pompeo koji je najsretniji biti u Italiu.
Izvini pogreške!
Ja sam imala mnogu nostalgiju Italje ali sada ja imam nostalgiju vam (ili vas?). Želela bih da Ti možeš ići u Italju.
Tvoja žena je dobra!
Italja čeka te!
Ciao!
Arianna

 

14.

onaj koji je skrojio ovaj trg
očito prijateljuje s komunalcima i pijeskom
stalno mu pucaju šavovi

 

15.

chromos mladost iris
naprijed dubrovnik dalmatinka
ban bi možda u namu
ali konj hoće u sporednu ulicu
mač na istok

 

16.

gospođica š. ima cement u kosi
sad će joj pasti cigla na glavu

 

17.

između cigarete i pepeljare
ludo plešu svi simptomi moje apstinencije
ali liječnik to ne shvaća piše uputnice
spominje specijalističke preglede
kao da ću na njih otići

 

18.

hop hop
tko se dosađuje
taj ne putuje tramvajem

 

19.

to nije moj osmijeh
to je tamnica čula
guta zrak bez razloga

 

20.

kazaljke su se poklopile
rekao sam vremenu: stani
i ono je stalo
neupućeni i dalje čekaju pod satom

 

21.

prodavačica knjiga uskače u korice opće povijesti.
živio znoj!

 

22.

prijatelj je dovršio zbirku. 7 ciklusa. 50 pjesama. 92 stranice. u naslovu se spominje praznina. rukopis mi se jako dopao, premda nisam u stanju ponoviti niti jedan stih. jedino što sam upamtio jest kriva upotreba pridjeva: neodređeni oblik u pravilu stoji na mjestu određenog.

 

23.

sunce razlistava grad
sve žene danas imaju velike grudi
vjetar je znak ravnoteže

 

24.

hop hop
ja sam debeli bijeli karton
ako me pocijepaš ima nas više

 

25.

Ajax – FC Groningen 0:0!
Bog!
Prije pet dana ja sam bio u Groningenu. Sve je bilo dobro kod kuće, i ja sam bio kod brata. Tamo je bilo fešta slavlja njegov Rođen dana. On nije znao da ja sam bio u Gr. i zato što iznenađenije je bio veliko. Upoznao tama jedan Albanac iz Prištine i dugo mi smo govorili. Sve je u ređu.
Sada je dva jutrom i hoćemo vas zvoniti – ali je suviše kasno (smo rešili). Ali pijemo “Sekt” na Vas! O. K.?
p.s. Ja mislim da kobasića je jako dobro. Bez više reči…
Michiel.

 

26.

poslije ponoći sjedam za stol. palim svjetiljku i spuštam rolete. otvaram unaprijed pripremljenu knjigu i: mazohistički puno potcrtavam. nisam siguran želim li masnim tragom olovke protiv zaborava ili bjeline koja mi priječi ravnomjerno disanje.
goga kaže da imam izniman dar za pamćenje pojedinosti, zove me čak malim monstrumom. no, u njoj odnedavno kuca i drugo srce. stoga, sve što kaže treba primiti uvjetno – kao dobronamjernost ili iznenada pristiglu toplinu.
riječi, rečenice i cijele stranice sjenčim nikotinskim udasima-izdasima, strelicama-brazdama, zavjesama-stolnjacima, brojkama-zvjezdicama, komentarima-upitnicima i svom silom inih znakova koji me tobože umiruju.
na kraju, iz mora koje sam stvorio – boreći se protiv njega – izroni blistav otočić, nedirnut i potpuno mi nepoznat. moje točkice, crtice i zarezi uzalud će prizivati njegov oblik. on je, kao gogino drugo srce, jutro koje sam htio izbrisati, svjetiljka u svjetiljci, knjiga u knjizi, trag unatoč bjelini.

 

27.

žena mi čita stihove i kaže:
– tu nema života.
– točno. – odgovaram. – ja sam teško bolestan.
– a što je sa mnom?
– ti patiš od viška kilograma.

 

28.

što će praznini granice
pogotovo granice moje memorije

 

29.

ja sam pristala ženska dojka
uspravna držanja i vrlo otmjenih kretnji
imam malenu glavu na njoj šiljast nos
koji poput antene registrira pustinju u gradu
kada zamaknem za prvi ugao
jedva čekam da me moja ruka dodirne

 

30.

hop hop
ne slušam riječi
osluškujem stanke

 

31.

– MIKŠA JE NOVI ISUS
– TREBA GA RAZAPETI
– USKRSNUO SAM

 

32.

u jutro puno glavobolje dočeka me sok.
– ja sam poljubac. – kaže.
nisam siguran da ga razumijem. otac mi je davno pričao da od pravog poljupca mjesecima boli glava. a u njegove riječi nema smisla sumnjati, jer čovjek oduvijek pije sok.

 

33.

toni pa ti si čisti genij
ti si najbolji košarkaš svijeta
to čak i moja žena zna primijetiti
kada sam poslušan i miran
ili pak mrzovoljan za ručkom

 

34.

zaraza,
brat pije čaj i lupa tanjure,
oni resko odzvanjaju poljem,
maslačci, kukurijeci, zrikavci,
oni resko odzvanjaju poljem,
brat pije čaj i lupa tanjure,
zaraza,

 

35.

učim napamet tuđu bolest:
Samoća se samo povećava, ako se, na stolu koji je svjetiljkom osvijetljen, pojavi i bijela, neispisana stranica u svojoj samoći. Bijela stranica, ta velika pustinja koju treba preći, pustinja nikad pređena.
g. bachelard.

 

36.

hop hop
nisam skočio
okrenuo sam glavu na drugu stranu

 

37.

svaka pjesma s vremenom postaje elegija.
– tvrdi borges.
ili himna! – dodaje plavooki hrvat.

 

38.

dobili smo i drugu sobu u golskoj 3. sad imam dovoljno prostora za knjige, pisaći stroj i bočicu za vse korekture in čisto okolje. žena me opsjeda pričom o dječjim kolicima. kao da joj pomalo godi što već mjesecima ne uspijevam izgovoriti ili napisati suvislu rečenicu. hoće isključivo ona s duplim kotačima i plastificiranim platnom.
noćas sam sanjao snijeg.
danas ne smijem na ulicu zbog poledice.
znamka in model zaščitena.
počelo je odbrojavanje.
još 55 dana.

 

39.

profesor suvremenog jezika nakon svake rečenice ponavlja “je li”. između 150 i 200 puta po predavanju. djevojke pričaju da je šarmantan. je li!?

 

40.

ronio ne ronio bazen je bazen
četiri obale četiri ručnika
svi čitaju slobodnu dalmaciju

 

41.

šššš – poručuje mlaz iz sudopera.
tako je plakala moja majka kad je čula da u rujnu idem u nizozemsku.
šuti – govori mi žena dok iz telefona dopire šum vrućeg slavonskog ljeta.
šššš – zabavljam anu pred spavanje. ona je ove godine začarala kišu. po nju i idem u nizozemsku.

 

42.

hop hop
zalijevam cvijeće
calathea je već uvenula

 

43.

t. š. je veliki crveni balon
kada pobjegne iz ruke rasprsne se
i s olakšanjem klikne:
ja sam bijeli, brisani prostor.
što se dogodi, dogodi se.

 

44.

znanica čita vikend-štivo. meke kolor korice, požutjeli novinski papir, ljubav u naslovu. zastaje na 26. stranici i – vjerujući kako je zamijetila nešto važno – izgovori naglas:
– život je literatura.
– jebeš život. čitaj dalje!
ona je praznovjerna. sa 26 željna je života i sve što čita čita samo zbog te stranice.

 

45.

pas koji osjeti tople gradske perine
ne zna što je kućica lajanje grad
ne zna što su ljudi

 

46.

razglednica iz regensburga:
johan eijkelkamp je otlično igrao. kao uvijek!
viele liebe grüsse,
hartelijke groeten,
srdačne pozdrave!
g. i m.

 

47.

na ulazu u samoposlugu jutros me dočekala riječ “kadšto” s kojom godinama prijateljujem.
– već me tri dana nisi izgovorio. ako to danas ne učiniš, vratit ću se u rječnik i više se nećeš moći sjetiti moje mekoće i pahuljastog dodira.
u samoposluzi sam napunio košaru: kruh, riblja konzerva, sirup od maline, papirnate maramice, kiseli krastavci… debela gospođa blagajnica, pružajući mi račun, usput je primijetila:
– gospon sused su danas zaboravili mlijeko.
– nisu. katkad poslije doručka piju čaj!

 

48.

hop hop
nema moga lica
potraži ga u zrcalu

 

49.

napokon kolodvor šuti
i za daljine
nije potreban jezik

 

50.

opet su prebrojavani mravi. višečlana je komisija utvrdila da jedan, i to žuti, nedostaje. to sam, naravno, ja: konobar u vagon-restoranu treviso – pescara.

 

51.

noćas je uletjela lastavica u kupaonicu. sjenata strana dvorišta od kuće na kojoj ima gnijezdo ujutro je vrvjela mravima i kišnim glistama.

 

52.

kadšto, kad me nema za tim stolom, tražim ljude, događaje na mjestima koja nikad nisam uspio zaboraviti.
– a gdje su ta mjesta? – cinično pita žena.
– tu, oko nas, možda baš tu gdje sada stojiš.

 

53.

idemo u močvaru
tko preživi – preživi

 

54.

hop hop
svjetlo se gasi svjetlo se pali
arena 42. put

 

55.

toni kukoč ti si svetac
ti jednostavno moraš imati 22 godine
jer to vrijedi 5 džin-tonika
na tvoje lice padaju zvijezde
vjetar uči od tvojih mišića
galebi postaju golubi i mašu krilima
sveci – kažu – ne stare
toni večeras ću u tvome vrtu
popiti pet džin-tonika
mislim da je to O. K.

 

56.

– liberatina, liberatina, je li toplo more?
– ne znam. zadaću sam pišala u plažu.

 

57.

dobro jutro!
brojim do tristo,
dok na tvoje umorne kapke
padaju slijepi stihovi.
kada mirisni prah
s mojih prstiju
prijeđe na tvoje čelo,
reći ću: tristo,
bit ću drzak,
ponovit ću: dobro jutro!

 

58.

otkad su riječi postale jasnije
možeš me mirno taknuti listom
kao mrav kao ljubav
kao bijela plahta usred dana
možeš me dugo šutjeti
zarezi će jamačno naći svoja dlijeta

 

59.

– ŠTA JE? JESMO LI POBIJEDILI!?
– ISPOD ŠLJEMA MOZGA NEMA.
– PAZIN NIKADA NEĆE BITI ????!

 

60.

hop hop
putujem u luna-park
na parkiralištima dočekuje me šipak

 

61.

priča može i ovako početi:
nizozemska je zemlja prozora. u pravilu su veliki, bijeli i bez zastora. njihova usta gutaju kuće. sunce im nikako ne može umaknuti. ako nisi dovoljno oprezan, brzo zaboraviš gdje si: unutra ili vani. osmijeh ispred, osmijeh iza prozora; vrt ispred, cvijeće iza prozora. da govorim neki drugi jezik, možda bih mogao vjerovati da stakla zapravo ne postoje te da su okviri postavljeni isključivo zbog što boljeg odgoja djece. ovako, ostaje mi urotnički korak i neukrotivo obilje svjetla iza zida.
goeie dag!
ik ben krešimir.
tot ziens!

 

62.

u petak sam obitelj goossen uvjerio da znam voziti bicikl. domaći, direktor “arke”, nije mogao doći k sebi. za nesvakidašnji doživljaj poklonio mi je NCR.
– ako zna okretati pedale – rekao je ženi – možda i tastaturu može rascvjetati.

 

63.

vrtovi u hengelou brišu moje rečenice kao korov, kao nepozvane životinje. u najboljem ih slučaju isporučuju restoranima u kojima – specijalno za strance – služe svinjski odrezak s breskvom. kako ne znaju što bi s njima, uslužni ih konobari odnose u kuhinju, prevode i – nakon nekoliko minuta – na stol stavljaju šunku s dinjom. uz osmijeh spuste tanjur s mojim rečenicama, ako slučajno poželim kruh.

 

64.

nemoj stat’
treba zvat’
geldautomaat

prvi kat
drugi kat
geldautomaat

muški sat
ženski sat
geldautomaat

idi spat’
ne znaš zvat’
geldautomaat

 

65.

u ukusno opremljenom turističkom vodiču kroz amsterdam pročitao sam da tamošnji željeznički kolodvor pridržava devet tisuća drvenih trupaca. tog sam se podatka – tko zna zbog čega – sjetio danas u WC-u unajmljenog zagrebačkog stana.
– što, ti na zahodu pišeš pjesme? – upita me s nevjericom žena.
– da.
– odlično! a kava se hladi.
– oprosti. dolazim odmah.
dok sam pio kavu, nagađao sam o kojoj je vrsti drveta riječ, kakve su kvalitete, debljine i otpornosti na vodu amsterdamski trupci, jesu li oni ispod perona gušće raspoređeni ili bar deblji od trupaca ispod čekaonica i šaltera.
– o čemu sad razmišljaš? – prekine me opet žena, sada već vidno nervozna.
– ni o čemu.
– onda popij kavu i iznesi smeće van. sutra prolazi “čistoća”.

 

66.

hop hop
prelazim preko britanskog trga
pjesnici se žene, pijanci viču “diii diii”
znanac kaže: opet smo u nekoj čudnoj priči

 

67.

igram se novinara. uzmem notez, nađem broj i nazovem.
– što je za vas image? – pitam ekstravagantnu pjevačicu.
– moj image je da radim, a ne da pričam.
– o. k. hvala vam lijepo.
spustim slušalicu, odem u sobu i pitam zavjesu:
– a što je tvoj image?
– da ostanem bijela kada mi pušeš u lice.
– o. k. od danas ću ti puhati u potiljak.
napokon izgubim živce i upalim televizor. kad tamo – intervju s pjevačicom koja mi je maloprije spustila slušalicu.

 

68.

nisam izdržao. stihove koje sam pisao zadnjih tjedana ponudio sam znanici. ona ih je pročitala i uredno vratila. jedini njezin komentar bio je:
– pa vi doma skrivate bombu. zašto ste tako sebični!?
– da ne eksplodira usred grada. – odgovorio sam i spremio pjesme u sobu.

 

69.

da, zaboravio sam kazati: jučer sam se prehladio. a to je najbolje što mi se ovog tjedna dogodilo.

 

70.

kao i obično, kada sam se vratio s posla, iz torbe sam izvadio jutros kupljene novine. da ih prelistam, pročitam poneki članak, ispunim križaljku i odložim. međutim, jedna je vijest (ona o lažiranju nogometne utakmice) naprosto nestala. triput sam prelistao čitave novine, zavirio i među umrlice, ali priče o nogometnom skandalu nigdje. pomislio sam da sam to možda vidio u nekim drugim novinama ili bar u drugom izdanju istih ili da je to možda vijest od jučer. ali današnji dan znam napamet; pamćenje me ne vara – to su nesumnjivo novine koje držim u ruci. točno se sjećam: jedan se igrač nakon godinu dana ispovjedio novinarima, opisao situaciju, imena prešutio. vijest je nestala. priča čiji sam uvod pročitao jutros pokraj kioska vjerojatno se neće nastaviti. ili možda hoće. za svaki slučaj ujutro, prije nego krenem na posao, još ću jednom prolistati iste novine.

 

71.

poslije dugo vremena vidio sam pjesnika koji u stihovima često spominje zečeve, djevojčice i rock and roll. tramvaj iz dubrave je upravo skrenuo u jurišićevu, kada sam spazio kako zastaje pored jedne prosjakinje, s dječakom u naručju, vadi novčanicu iz džepa, daje je malome i odlazi.
nevjerojatno!

 

72.

hop hop
danas je triput nestalo struje
goga se ljuti ani raste prvi zub

 

73.

otkad sam prestao šetati, neprestano govorim o gumenim žetonima koje ubacuješ u stroj i vjeđama što se, kao limun, razlijevaju dalekim jarkocrvenim pejzažem. ako se nakašljem, patuljci umiru u tvojoj kosi. njihovi uredno zapisani brojevi padaju na pod, pored naših nogu. poništava ih smola. ti si rekla: palača, a ja: talog. oboje smo imali pravo.

 

74.

pisanje dnevnika ima djelovanje antibiotika.
razori i događaj i čovjeka.

 

75.

došao je kada su slike bile gotove. ne vidim ga više. pobrkao bih ga i s jabukama. šampon mi je pod noktima. nagriza kožu, stvara mjehure, tihu noćnu glazbu za gluhonijeme. prhut pliva izlozima. učim hodati. možda je tako najbolje. jer: mogao sam tek telefonirati, odaslati razglednice, zaželjeti “sretan put”.

 

76.

mak, ti si plaha djevojčica.
mašeš licem. bojiš se topova
od blata. osmijeh ti dobro
pristaje. igra tvojih očiju
već je doživjela 11 izdanja.
mak, ti se igraš upitnicima.
jedeš šlag. izbjegavaš hotele.
spravljaš imena kolačima i
gradovima. papir – kojemu si
rekao “ti ćeš biti papir”
diše male indekse tvoga
rečeničnog daha. razdoblje
mrazeva je za nama. autobus
čeka na peronu. treba mu samo
reći kako se zove.

 

77.

u srijedu poslije večere skupljao sam mrvice sa stola. prije nego sam ih ubacio u vreću za smeće, jedna naglo poskoči i upita
– vjeruješ li u boga?
kada je prošlo početno iznenađenje, najmirnije što sam mogao rekoh:
– kada me ti to pitaš, mislim da vjerujem.
– cure i dečki, sve je u redu. idemo u raj.

 

78.

hop hop
nisam pokušavao skočiti
pogledom sam slijedio oblake

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.