Krošnja | Krešimir Bagić

2.

reportaža o žigicama zauzela je stol.
oluju nije spominjala, premda munje
nisu štedjele tvoje zjenice.
milijuni olovnih kolačića
napučili su sobu i svi uglas viču:
“da. to je naša ćelija.
spavamo s gospodinom.
pidžama mu viri ispod hlača.
stradao je jer je ženi prigovorio
da prečesto zlostavlja telefon.
upomoć! kravata, žuto, crveno, zeleno.
već dogorijeva…”
da. to je ta ćelija,
taj prizor s pištoljima i stolnjacima.
šuma šuti. žena šuti. cigareta šuti.
premještaš stolice iz kuta u kut
kao da su cvjetni aranžmani.
bojim se krvi koju spominješ.
o tome sam ti već govorio.
“upaljač si zaboravio pod jastukom.
ne piši više.
idi spavati.”