Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

CRTATI LINIJU ŽIVOTA

Camacha

U okviru vrata moje bolničke sobe, prikazala se figura u vojnoj odori otežaloj od barutnih čestica i humusa nekog drugog vremena.

S upaljačem u ruci, hodao je po sobi prinoseći svjetlo licu svakog od zaspalih ranjenika. Stao je kada se plamen zaustavio na meni. Ruke su nepoznatom bile crne od puščanog ulja, a nokti puni zemlje. Lice točkasto, kao iskrzano minijaturnim komadićima granate. Nosio je okrugle naočale slične pilotskim iz Prvog svjetskog rata. Nije imao nikakvih vojnih oznaka, ali koliko sam u mraku mogao vidjeti, pelerina preko ramena bila je načičkana zabijenim strijelama, poput onih Indijanskih.

Podigao je čuturicu za vodu i protresao je oko moje glave:

…čuješ li ovaj zvuk?! Zamisli da si u utrobi broda koji te vodi preko oceana i duboko se more omata oko toplog brodskog boka na koji si naslonio glavu, a vodeno te runo uvodi u san. Probudit će te povici lučkih radnika koji će istovarivati prtljagu u Vera Cruzu, u Meksiku. Izaći ćeš na sunce u pratnji zlatnih truba i muzike raspršene poput konfeta. Tim ulicama ljudi se kreću kao mehanizmi preciznog sata. Ne osvrću se iza sebe dok hodaju, a mogu i gledati kuda žele, ne prijete im mine ukopane u tlo. Kada brod pristane na lučki dok, vižljasta djeca hitro se će uspeti na palubi, pokušat će ti prodati umiljate majmunčiće, BIC penkale, sličice nogometaša, rodoslovno stablo cara Maksimiljana, Aztečki kalendar ugraviran u kožu…

Ali ti ne kupuješ ništa.

Pogledom tražiš kancelariju Pošte, kako bi kada stupiš na slobodno tlo kući mogao poslati telegram:

Rekli ste da položim svoj život na državotvorni oltar Domovina Holdinga d.o.o., ali ja vam dajem onaj drugi život, onaj reinkarnirani, kada ću se probuditi u obliku žabe, insekta ili magarca, ne mogu dati ovaj ovdje, koji ostavljam sebi, koliko god vam se činio beznačajan.

Hrđavi će metal na brodskom stepeništu jezivo zaškripiti, ali ne obaziri se, samo si na korak do svijeta novog sunca i drugog neba, kuda si se probio rasparavši kulisu svog neba čađavog od otrovnog monoksida. Jedino svjetlo koje si dugo vremena poznavao bila je zemaljska paljevina, onaj plamen koji je još Prometej donio na zemlju da rasvijetli ljudima lica, ali ga je kasnije Lucifer svojim padom prigrabio sebi. Ovdje u Novom svijetu čeka te sklad svih oku poznatih boja. Domaći ljudi primit će te nasmijani i veseli što te vide. Prostodušno će ti, bez suvišnih pitanja, ponuditi gostoprimstvo. Otvorit će vrata svojih vrtova. Na molu će te, negdje u kutu, dočekati i Camacha: prepoznat ćeš je po žutoj haljini s ljubičastim cvjetovima i bijelom čipkom po rubovima, i po tome što se ne odvaja od kišobrana i kada sunce prži. Ako to nije preslikana ona, onda je bar pra-praunuka one Camache koja je prije tristo godina vodila stoljetnu gusarsku eskadru i kontrolirala noćni život luke Vera Cruz u Meksiku.

Ti ćeš uvidjeti da vrag, ako želi uspjeti među ljudima, može doći i preobličen u lijepu ženu sa zelenim očima, i tako, iako već jednom nogom na slobodnom tlu, crv sumnje zaustavit će tvoj završni korak.

Sinulo ti je da ovi ljudi nemaju ništa s onima koje si ovim putovanjem napustio, ali da ne treba odgrtati ruševine kako bi u svako doba nailazio na putokaze koji te podsjećaju na prijatelje koje si ostavio iza sebe. I oni u ratu poginuli, i oni preživjeli, pratit će te u stopu, bit će možda i korak ispred tebe. Kako se izgubiti u nepoznatom svijetu u takvoj gužvi?

Što si dalje od svojih, njihova će sjena zauzimati sve više prostora.

Sada više nemaš volje slati protestne telegrame.

Želiš se vratiti jer gramzljiva sluz društva u ratu nije razlog da bi se okrenulo leđa svojim prijateljima. Tvoj je život povezan s njihovim, i trebaš biti s njima do kraja, a ne izvlačiti se prečicom iz živog pijeska.

Camacha će te primiti za ruku, i, neočekivano, privući te sebi i poljubiti u usta. Nije te poljubila tek tako, ovlaš, kako se može poljubiti nekog od prolaznih putnika. Čim je primijetila tvoje kolebanje, nestalo je one poslovne distance svojstvene službenici lučke kapetanije u Vera Cruzu. Poljubila te kako bi te poduprla u povratku na brod i zapečatila tvoju slutnju koja je otkucavala gustim morskim zrakom, slutnju da ćete se uskoro opet vidjeti, i to s one druge strane, otkud se više nitko ne vraća. Strane nepoznate svima na doku, osim tebi i njoj, i onima koji su ikada, u bilo koje vrijeme, zaglavili na ratnom polju, jer svakom vojniku će vrag ugrabiti nešto od duše, i onda kada samo brani svoj dom.

Nitko, pa ni Samaritanci, ne prolaze Dolinom sjena bez da plate kartu.

Natrag u potpalublju naslonit ćeš glavu na bok broda, ali umjesto topline Noine korablje koja te vodila u očekivani svijet mira i zaborava, prožet će te hladnoća, i gorak okus rešetke bolničkog kreveta, i monotoni zvuk povremenih udara granata na bolnicu. Probudit ćeš se opet u svom svijetu, gdje pripadaš.

Okavango

Nedugo poslije rata, naletio sam, bar tako mi se učinilo, na Camachinu sjenu u priči jednog Afričkog liječnika, moglo bi se reći i misionara, iz delte Okavango, koji je brinuo o zbjegovima iz ratnih područja:

Radilo se o drvenoj splavi koju bi se u kasnim satima, ali samo kada bi od paljevine zgusnuti oblaci zaklonili mjesec i zvijezde, moglo vidjeti kako pluta slijepom rijekom, jedinom rijekom koju more neće primiti. Danju su bjesnili plemenski ratovi, a splav, nemirna usprkos gotovo nepomičnoj površini vode, držala se daleko od obala, kao da čeka odrješenje od grijeha. Na toj omalenoj splavi nije nikada vidio ljude, ali jednom je čuo zvukove, glazbu i riječi. Bilo je to kao neki igrokaz bez glumaca. Svijeća, ili parafinski fitilj, unutar lubanje nataknute na tanku motku zacrnjenu od katrana ili čađi, bili su jedini izvor svjetla na vrhu tog svojevrsnog jarbola postavljenog u središtu splavi. Jednu se noć zadržao priviknuti se na tamu i locirati izvor zvuka, gramofon s pločom koja se vrtjela uvijek iznova:

Evo me na bojnom polju i znam što mi slijedi;

To je smrt, moja smrt, rekao je mehanički glas…

U pozadini, na drugoj obali, čuo se zvuk zabijanja čavla u drvo.

Kao da odgovara na postavljena pitanja, glas je nastavio: ne mrzim one protiv kojih se borim, mrzim njihova djela.

U pozadini, čuo se negdje visoko, u krošnjama, vrisak majmuna.

Oni za koje se borim ne vole me;

Moja ih smrt neće rastužiti, niti će im donijeti radost.

U pozadini, nešto je zapljusnulo u vodi, kao rep krokodila.

Nijedan me zakon nije prisilio na borbu;

Ovdje me dovela samo ljubav za bližnje.

U pozadini, mukla tišina, rijeka nije ni potvrdila, ni negirala navedeno.

Obitelj me očajnički zove natrag, moji prijatelji, i lijepa djevojka koju želim oženiti, do smrti su prestrašeni zbog mene; zato da neprijatelj ne bi pred mojim očima pregazio moje bližnje, ja neću napustiti ovo mjesto. Zbog toga sam ostavio dom i živim u močvari. Lov kojim se bavim sada nema veze s prehranom; Pucam u ljude poput mene. Da bi donio mir svojima, postao sam šumska zvijer; upravo sam u jeku bitke.

U pozadini, cijelo jato ptica u letu zašumjelo je noćnim nebom u potrazi za svijetom izvan oblaka.

Posluhnite što odjekuje šumom ovdje gdje stojim; Kwaku-kwaku: pozdravljamo se repetirajući oružje, Unudum! Unudum! pjesma je automatskih pušaka. Kako me taj zvuk zaokružuje ne marim više za opasnost; potežem svoju pušku kao da je glazbeni instrument.

U pozadini, zaiskrila je električna gitara i samo lagano namreškala površinu vode, ali je duboko odjeknula u samoj kolijevci rijeke Okavango.

(glas na gramofonu prati pjesmu Lament ratnika, Nnamdija Oleabare)

Gibraltarska stijena

Posljednja poznata Camachina ispostava nalazi se na Gibraltarskoj stijeni, maskirana kao suvenirnica, ispred svjetionika zvanog Posljednja točka Europe. Taj veliki svjetionik crveno bijelih pruga okrenut je prema obali Afrike. Uklopljen je u liticu, ali ima isturenu terasu u formi palube broda. Za crvenom ogradom ispred svjetionika nalazi se na kamenom postolju crveni teleskop, kroz koji se mogu, ako je nebo bistro, vidjeti šarene točke ljudi u turbanima kako mašu ispred bijelih kamenih kuća na obali Maroka. Tu se znaju pojaviti i Gibraltarski majmuni, kojih se treba čuvati. Iako se najčešće motaju po vidikovcu na vrhu brda i oko spomenika topu Admirala Nelsona, znaju se spustiti i do svjetionika Posljednja točka Europe. Bez pardona će čovjeku skočiti na glavu, što se dogodilo i meni. Noću se popnu na teleskop ili ogradu, i zavijaju za Afrikom, ne kakva je sada, nego onom Afrikom kakvu prepoznaju zakopanu negdje u dubini svoje isprekidane svijesti. Suvenirnica je zapravo trgovina pićima kojima je istekao rok trajanja, ali kao takva se ne prikazuje svakom. Treba reći da tražiš pića kojima je istekao rok trajanja. Oni će te pitati zašto misliš da bi ih mogao imati. Ti ćeš im odgovoriti: zato što traju, iako im je istekao rok trajanja. Zašto je to tako? pitat će te iznenađeni, jer rijetko im netko dođe s tom pričom. Ako odgovoriš ispravno, i ako budu zadovoljni tvojim odgovorom, slijedi ti boca tequile, Collectors label, s naljepnicom od hrđavog zlata iz nekog od urušenih rudnika Sierra Madre. Boja takve tequile više je zelena, zbog podzemnih oksida kojima su bogate špiljske utvrde gdje je ta plemenita tekućina skladištena u vrijeme kada je luka Vera Cruz bila u rukama Camache, gusarske guvernerke o kojoj se mogu naći tragovi i u Hrvatskim pomorskim analima. Ali ono što potvrđuje autentičnost, puknuće je na boci. Iako je boca napukla, tekućina ne curi sama od sebe. Kada je prihvatiš u ruke kako bi popio gutljaj ili dva tog jakog pića, tekućina će poteći, upozorit će te u suvenirnici, onima koji sami crtaju svoju liniju života.