Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

KARNALNI JE SVIJET

 

Jedno dugačko poslijepodne vozeći kroz Italiju prošao sam pored žute table s putokazom za Duino. Ne razmišljajući puno, kao da ta tabla sadrži elemente zapovijedi, skrenuo sam s autoputa. Svud oko nas sivo nebo i kiša koja bezuspješno želi probuditi uspavano sivo more.

Jasno je da moraš biti Rilke da ti se na ovom mjestu ukažu anđeli.

 

* * *

Čitajući Rilkeovu sabranu poeziju zapelo mi je za oko da je pjesnik svoje Duino elegije objavio kao vlasništvo Marie von Turn und Taxis – Hohenlohe. Ispod naslova Duino elegija ne stoji uobičajena posveta autora nekoj dragoj osobi, nego dokument predaje umjetničkog djela – ne kiparskog ili slikarskog, kakve su umjetnici stoljećima radili po narudžbi za pape i vlasteline, nego pjesničkog manifesta naručenog i kupljenog od privatne osobe, plemkinje čije je velikodušno gostoprimstvo pjesnik uživao zime 1911/12 godine u zamku Duino, na sjevernoj Jadranskoj obali, koji je nekoliko godina kasnije, u I-om svjetskom ratu, uništen gotovo do temelja.

Na toj će zbirci Rilke raditi još deset godina, no prve od spomenutih elegija začete su upravo pod budnim okom dame iz aristokratske obitelji Turn und Taxis – Hohenlohe, čiji se glavni dvorac, Regensburg u Bavarskoj, očuvan i prilagođen vremenu, sada iznajmljuje za partije moderne aristokracije, za ljude koji crno zlato crpe iz zemlje i one koji tu naftu nemilice troše, kao recimo šefovi Formule 1.

Te arhaične obojane ptice iz doba bonace prije Velikog rata još djeluju, jači nego ikada, jer najmlađi bilijunaš na svijetu je princ i Thurna i Taxisa, Albert II, a oni su vlasnici i najveće privatne šume u Europi, nebrojenih dvoraca i imanja iz kojih teku potoci aristokratske pivurine. Koga to zanima, može saznati i da je princ trenutno slobodan, tj. neoženjen. Liči na Justina Timberlakea, što je plus. Minus je to da pretjeruje s neukusnim odijevanjem, ali to je i znak kako mu hitno treba samosvjesna žena koja bi ga dovela u red. Zainteresiranim udavačama daje se na znanje da je najkraći put do Regensburga autoput A3, preko Kollna, Franfurta i Nurnberga, ili A93 preko Munchena. Princ ima i dvije sestre: Elizabethu i Marie, nazvanu po vlasnici Duino elegija. Za tu se žensku lozu ne spominje jesu li udate, i imaju li dovoljno novaca. U dvorcu Regensburg mogu se iznajmiti dvorane za pirove i druge posebne događaje, a u najvećoj se dvorani, koja prima i do dvjesto ljudi, mogu smjestiti znanstveni i poslovni kongresi svih profila: kardiološki, stomatološki, bioetički, filmski i scijentološki. Za pojedinosti, cijene i ostale tričave sitnice, treba se elektronskom poštom javiti batleru Wolfgangu Brandlu.

U zimskom se vrtu smije i pušiti.

Nema diskriminacije. Osim jahaćeg društva i svjetske slastičarske udruge, koji prirodno gravitiraju dvorcu, primaju se i manje imućna društva, tako da je moguće ovdje održati i sastanak Društva za uskrsnuće Trockog, društva Zelenih ili Anti-globalista. Siromašni i beskućnici koje put nanese u dvorac neće iz istog biti otjerani gladni. Još od kraja prvog svjetskog rata, s kapacitetom od 250 besplatnih toplih obroka, ispred dvorca djeluje pučka kuhinja Turn und Taxis – Hohenlohe.

 

* * *

Duino elegije, to bijelo jedro čovječanstva, pjesnik je pripojio raskošnim njedrima talijansko, španjolsko, austrijsko-njemačke plemkinje. Jedno od savršenijih djela našeg sveukupnog pjesničkog naslijeđa, postalo je isključivo vlasništvo princeze Marie, koja je svog prijatelja držala u svojevrsnom porculanskom kavezu, i kao atrakciju prikazivala aristokratskim gostima i raznim njima prilijepljenim protuhama.

Poput duha te je prve elegijske zime Rilke lutao zamkom izbjegavajući znatiželjne poglede delegacija koje su se izmjenjivale u posjetima princezi. On je za njih postajao dio nezamjenjivog inventara, zamišljeni model pjesnika koji je gotovo nepokretan zbog prebrzog protoka misli. Kao što je nemoguće zamisliti dvorac bez jahaće škole i akustične dvorane za koncerte, postojala je u zamku Duino i pjesnikova soba. Ovdje mu se moglo postavljati razna besmislena pitanja, poput onog da li mu pisanje služi kao terapija za uspostavu duševne ravnoteže, ili u koje doba dana i pomoću kojih pomagala postaje nadahnut. Nema sumnje da je Rilke sve te intruzije stoički podnosio, nije se borio ili inatio. Gnjavatori bi, poput mušica, brzo odlazili i mnoge je dane uživao u sigurnoj tišini, razotkrivajući nove spone materijalnog i duhovnog pod podsuknjom Marie von Turn und Taxis, sa posebnim naglaskom na Hohenlohe.

 

* * *

Wer, wenn ich schriee, horte mich denn aus der Engel ordnungen? tko će me iz redova anđela čuti ako zavičem, prve su riječi Duino elegija koje je Rilkeu donio vjetar sa stijena nad Jadranskim morem. Rilke je znao i kakvoj se opasnosti izlaže. Ako ga jedan od njih iznenada pritisne srcu: otpuhat će ga krta pučina nespoznatljivog nam prostora.

Anđeli evidentno nisu mogli doći iz kičastih kolonada zlatnih lovora, mumificiranog cvijeća u nekorištenim sobama i hodnicima s nebom od mramora, to je bilo zadnje mjesto gdje bi Rilke primio objavu o kojoj je govorio. Anđeli su mogli doći samo iz vodene lokve, dignuti se iz mora, zaogrnuti se u alge i prohodati šibljem sve do zamka. Tamo bi u sumrak čekali na mrzli večernji vjetar da ih podigne u razinu terase staklenih svodova, one iste terase sa koje je Rilke tražio crtu horizonta između sivog mora i sivog neba, tu nevidljivu liniju razgraničenja s gravitacijom.

Jedno od tih dugih poslijepodneva Marie ga je potražila na terasi i pozvala na večeru. Bila je nestrpljiva čuti i kako napreduju elegije.

„Anđeli su androgini“, rekao je Rilke, „nisu poput nas vođeni karnalnim zavjetom. Zato je njihov korak lak, a dolazak uvijek neočekivan. Čim dođu s nama u doticaj, postanu pali anđeli. Svi pali anđeli nisu lučonoše Lucifera, čija je svjetlost obasjala beskrajni ponor, kako se zna pjevati na pučkim svečanostima u Meksiku. Ima i dobrih anđela koji su, koristeći te zrake svjetla, stigli do ljudi kako bi uhvatili njihov korak. Oni su u stalnom sukobu sa zlim anđelima, ali kada bi jedna od tih strana potpuno uništila drugu, nestalo bi sile teže i svijeta kakav poznajemo.“

Marie se pitala čemu tako dugački odgovor na bezazleni poziv na večeru, ali radije je slušala dalje:

„Ovdje na Jadranu munje izlaze iz mora i paraju oblake,“ nastavio je Rilke. „Kada su more i nebo spojeni i ne vidi se crta gravitacije, nalazimo se u ljuski čije rubove dodirujemo i odmjeravamo, ali prolaz, vrata na koja svi jednom izađemo, što je to izvan konkavne ljuske neba, ostaje nam nepoznanica.“

„Netko bi na drugi svijet trebao ponijeti telefon,“ rekla je Marie: „kablograme možda primamo, ali teško raspoznajemo sadržaje, jer stižu do nas iskrzani i nepotpuni.“

Kasnije te večeri zavukao se pod suknju, ne pod jednu, nego svih sedam podsuknji princeze Marie kako bi je ljubio tamo gdje načet bude svijet, a ona mu je otkopčala košulju i hlače i prigrlila ga sebi, rukama vještim ali i hladnim od dijamantnog prstenja i zlatnih narukvica, kako bi mu pomogla prodrijeti u najdražu mu od tajnih odaja u Duino zamku. U njegovom se zagrljaju Marie mogla zamisliti kao Euridika. Sam Rilke joj je pričao, kako se Orfej spustio u podzemlje, u zemlju mrtvih, tražiti natrag svoju ljubav. Ni crna kraljica ni gospodar podzemlja nisu mogli zanijekati Orfeju što je svojom pjesmom tražio, i pozvali su Euridiku, koja se nalazila među svježe pristiglim sjenama i lako se mogla prepoznati po otvorenoj rani na zglobu.

Orfejeva glazba ostavljala je utisak kao da nastaje unutar onih koji su je slušali, umjesto da je samo odjek u unutarnjoj praznini; to je bila njegova tajna. Ali pjesmu kojom je oslobodio voljenu iz pakla nije mogao, kao i svako izvorno djelo, ponoviti dvaput.

Možda nije mogao ponoviti isto dvaput u jednoj noći, ali Marie, koja je bila njegov dobri anđeo, to nije smetalo.

Ostat će dobri prijatelji sve od prvog sastanka, i to na njen nagovor, u hotelu Liverpool u Parizu, i kasnijih njihovih susreta i rastanaka u njenom dvorcu u Češkoj, tadašnjoj Bohemiji, zatim u Leipzigu i u Duino zamku na morskoj litici kod Trsta, i kasnije u njegovu posljednjem konačištu u Švicarskoj. Uvijek se veselio njenim pismima i pozivnicama. Kada bi to najmanje očekivao izvlačila bi ga iz dubokih džepova samoće.

Marie je Rilkeu satkala novo ime po svojoj mjeri, ime koje će koristiti samo njih dvoje. Ime Rilke bilo joj je prekratko, Rainer Maria Rilke predugo, a Rainer Maria nedovoljno dostojanstveno, tako da je nazvan Dottore Serafico, gdje serafin nosi pečat anđeoskog reda, a titula dottorea vjerojatno implicira ljubavne vještine.

 

* * *

Iako je Rilkea majka prvih godina odrastanja u Pragu odgajala kao djevojčicu, čak mu i nadjenula ime Sophie, a otac ga silio goniti vojnu karijeru, izvukao se. Najčešće uz pomoć žena dobre volje, razvio je svoj autohtoni način manevriranja kroz račune koje polaže svakodnevica. Bez obzira na krhko zdravlje, Rilke nije propuštao putovati kad god mu se ukaže prilika, tražeći krajolike koje će odgovarati njegovu unutarnjem svijetu. Najbliže imaginarnom domu, osim u rodnom Pragu i Andaluškoj Rondi koju je nazvao sanjanim gradom, osjetio se na otvorenim prostorima Rusije, gdje je za putokaze koristio pozlaćene crkvene kupole.

Karnalni je svijet, zato je bolje upoznati Rilkea putem žena koje su ga voljele i koje su stajale iza njega, još od Lou Salome, kćeri Ruskog oficira, nekadašnje Nietzscheove ljubavnice, papratilje devetnaestogodišnjeg Rilkea, zatim kiparice Klara Westhoff, koju je upoznao kada je lomio kamen kod kipara Rodina, i s kojom se i oženio i dobio kći Ruth. Bila je tu i slikarica Paula Becker, Švedska spisateljica Ellen Key, Marthe Hennebert, dizajnerica tekstila, Njemačka spisateljica Hertha Koenig, Talijanska glumica Eleonora Duse, Nanny Wunderly-Volkart, i na kraju, slikarica Elizabeth Dorotea Spiro.

Neke od tih žena su kao nasljednice bogatstava potpomogle njegove turneje Europskim dvorcima, i osigurale mu miran san potreban za pisanje. Rilke se zbog toga nije dao izbaciti iz takta; od onih koji ga vole tražio je da vole i njegovu samoću. U tim isprepletenim krugovima samonametnute samoće i zapjenjene radosti zajedništva, nastajala su njegova djela, koja je Marina Cvetajeva u pismu Rilkeu lijepo sažela u jednu rečenicu: „ne mogu reći da ste moj omiljeni pjesnik, vi ste poezija sama,“ napisala je velika Ruska pjesnikinja Rilkeu kada je već bio duboko načet leukemijom, ili kako bi to on rekao, kada je trn jedne od ruža koje je uzgajao u Švicarskim planinama nepovratno zatrovao njegovu krv.