Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

PODZEMNI GRAD

Duboko ispod ovog grada
još jedan grad, špilje i
7 tisuća metara tunela, a ispod
cilindrične rijeke i kanali
još jedan podzemni grad
nama nepoznat.

Ovi slijepi zidovi
uleknuća, putanje u kamenu
nevidljive šišmišima
strugane stoljećima od medvjeda
da se ne izgube u vrijeme
zimskog sna.

Ovdje smo se mi izgubili kao djeca
tražeći izlaz iz šume prije mraka
kada padne noć, lako je pasti u neku
od skrivenih rupa za zrak
podzemnog grada.

Tu se moglo sresti
kostur rimskog vojnika
leoparda ili nosoroga iz pretpovijesti
možda i škrinju s blagom crne kraljice.

U izbočenoj mrlji tinte tamo na vrhu
u zamku od karbona i papira
nekada je bilo zidina, dvostrukih
bedema i visokih branič kula.

U drevnom Medvedgradu
nisu svijetlile baklje
bile su to krijesnice i
oni vileni.

S medvjedima pod ruku
i s risom na ramenu
Crna kraljica zvonila bi šumom
neku molitvu na aramejskom
ili psovku na mađarskom ili
svom zagorskom
volim svoj grad sve više i
ovu medvjeđu planinu izoranu
od Sigismundovih konja u jurišu
i željeznih kola bačvara i kotlokrpa
planinu kamenih svatova, patuljkovih dvera
vilinskih pećina, majmunovog prolaza
planinu toliku malu na karti svijeta
da su je zaobišle plamene kočije
svetog Ilije i da zlo tu otpuštano
nitko ne može kontrolirati
sela u noćima uvijek pod stražom
sve do zadnje voštanice, lomače
postavljene u strahu od gavrana,
koji je letio kao izvidnica
crne kraljice, jer ona će:

ukrasti djecu za robove
začarati muževe za ljubavnike
žene pretvoriti u coprnice
crna kraljica jedan dva tri
nitko te više nije mrzio od ljudi
svih tih sela u podnožju Medvednice
a živjela si u samoći svoje male kapelice
od osam uglova svijeta i uzgajala
vratiželje, cvijeće koje ne postoji
nigdje u svijetu
i provodila dane u iščekivanju
gledajući sve dalje u ravnicu
dok nisi usahla u kamen.

Kamen je popucao i dvorac se srušio
a oni su prenosili s koljena na koljeno
kako bacaš svoje ljubavnike s tornja i šalješ
gavrana da kopa oči tvojim slugama.

Kako se kupaš noću na mliječnom
putu slaveći putenost s vješticama
iako suze tvoje samoće dale su seljanima
zdenac, bistro jezero u godini suše.

Nosila si crno zato što si bila
razdvojena od voljenog, nestalog u ratovima
a sada zmije poskoci čuvaju ulaz u tunel
koji vodi od Medvedgrada sve do Markovog trga
gdje kažu da je zakopano tvoje ukleto zlato
i da poslije samo tri koraka tim rudnikom
onaj koji dotakne blago primit će na sebe
tvoju drevnu kletvu.

Spasila si svoj rod od tatarske konjice
zbog tebe njihovi konji nisu zobali sijeno
na oltarima Krista kralja u katedrali
i jahači iz dalekih stepa nisu pili iz
lubanja biskupa i gradskih otaca.

Tvojim je Medvedgradskim topom
upravljao osobno vrag i otjerao Tatare
obećao je odvesti te tvom dragom
i morala si mu zato predati i Medvedgrad i
svoju zemaljsku ljepotu, koja tužna sudbina
zato kraljičin zdenac
kao znamen tvoje ljubavi
nikada ne presušuje.