Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

KONJICA OBLAKA

 

Sada kada je barut korodirao i više ni odjeci koraka ljudi otežalih od željeza ne zvone planinskim ravnima i šumskim putovima, i kada još samo neka eksplozija zaostalih mina može izbaciti prirodu iz ležišta, teško je kroz novo naraslu travu razdijeliti vrijeme i prikupiti razjedinjene glasove, ali sjećam se da smo ljeto prije rata plovili od Kornata prema Visu i da je bio bistri ljetni dan, a more takve Odisejeve modrine da smo mogli golim okom mjeriti dubinu koja je varirala od 80 do 95 metara. Malo dalje na pučinu vodeni ponor se spuštao i do 130 metara, ali to je već stvar koja se tiče profesionalnih ronioca na dah, i to rekordera.

Ljeto prije rata cijelu smo noć plovili jedrilicama prema Visu gdje su nas dočekali bojni brodovi Jugoslavenske mornarice. Već s prvim svjetlom uljili su mašine i podmazivali cijevi topova antikorozivnim sredstvima, a piste na vojnom aerodromu u unutrašnjosti otoka pulsirale su nemirom, koji nije bio samo od vrućine.

Vrući vjetar nosio je i šum ratnih bubnjeva.

Na samom otoku, svakodnevna se procedura, bez obzira na izvanredno stanje, odvijala i dalje, i jedna je pogrebna povorka zauzela cijelu rivu u vrijeme dok smo spuštali sidro. Osim jutarnje limene glazbe cijeli dan je protekao u kamenoj tišini jedne od prvih Jadranskih kolonija antičke Grčke koja je postala najveća pomorska vojna baza Jugoslavije. Hodali smo neko vrijeme pustim ulicama, prikupili vodu i namirnice, a zatim se razišli po konobama ili terasama. Većinom smo svi bili studenti i bili smo raspoređeni po parovima na dvije ili tri jedrilice.

Kada smo uvečer isplovili na pučinu iza visokih prosjeka otoka pojavljivala su se velika jedra nošena laganim maestralom. Prije zalaska sunca daleka su jedra uhvatila tamnocrvenu boju što me podsjetilo na vanvremensku pustolovnu priču o ljubavi i obitelji, autora ruskog pisca Alexandera Grina, Grimizna jedra. U suglasju sa natkrivenim rubom otoka punim visokih grebena i pećina, jedra su se ubrzo zacrnila. Iza drvenog jedrenjaka ostala je samo sjena, koja je grabila otokom u nezasitnim zamasima, podižući se u zid prema suncu. Crna jedra koja su zaklonila sunce nije bilo više moguće maknuti s horizonta. Moglo se napraviti rupe, tu i tamo; slobodne prolaze, i držati se onog dobrog što smo mogli zagrabiti negdje duboko u sebi, kako bi se zadržali na nogama. To je to, nema se više ništa o tome reći.

Konjica oblaka poput anđela u ovčjim kožusima jurišala je mrklim nebom, a za njima, vukle su se nečujne tmurne sjene kao da su im stražari. Srebrni mjesec nije se dao zakloniti i probijao se snagom sunca kroz lomove u noćnim oblacima dok nije zablistao kao ispunjeni krug, suveren u toj mjeri da mi je sinulo kako nikada u životu nisam mjesecu bio tako blizu, no njegova blizina nije nosila spokoj, naprotiv.

Ova je mehanička mjesečeva svjetlost obasjala krila mlaznih aviona, topovske cijevi i sječiva kako bi za dugo vremena zatvorila gotovo sve izvore prirodnog svjetla.