Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

PISMO IZ ZEMLJE INUITA

 

(od prijatelja koji je na kočarici otišao u ribe na Aleute i nije se zbog leda mogao vratiti na vrijeme i dočekati me na aerodromu.)

 

I

Prijatelju, treba uzeti
komad dimljenog lososa
staklenku haringe
bar 6 konzervi
Miller High Life piva
ne brinuti o hladnoći
(ovdje svi dani su hladni)
ne brinuti zato što je oblačno
(ovdje svi su dani oblačni)
42 milje od Anchoragea
u mjestu pod Lijenom Planinom
na drugom skretanju preko rijeke
sići sa snijegom očišćene ceste
proći pored male ruske crkve
ostaviti auto kod jezera
i ne brinuti zato što je pusto
što nema ni koliba i ljudi
treba samo pratiti znak –
ne napuštati Arktičku cestu
– paziti na medvjeda i losa;

tri sata strmog uspona i
sa vrha Lijene planine vidiš
sve glečere i ravni Aljaske.

U ljeto si ovdje kao na izvoru duge.

Ako ti se nebo gore zacrni
gavranima u letu i pričini ti se
da čuješ klepet njihovih krila, ne brini.

Brzo će proći i obuzet će te
nedohvatni mir zemlje Inuita
sibirskih i aljaških eskima i
mislit ćeš da si u središtu
ne na kraju svijeta.

P.S. Spuštajući se s Lijene planine svrati do mjesnog groblja i kod ploče sa imenom ANNA SMIERNOFF ostavi cvijet. Tu ima jedna bijelo-plava stolčica, a iza rešetki uvijek možeš naći šibice i svijeće. U kolovozu 2006., ovdje je pokopana pjevačica i plesačica Anna Marly, kasnije Smiernoff, iz Sankt Petersburga, negdašnjeg Ljeningrada, rođena 1917., kao Anna Jurjevna Betulinskaja. Annin je otac, inače aristokrat iz roda Ljermontovog, ustrijeljen od boljševika u kotlu revolucije, kada je Anna imala samo godinu dana. Majka je dijete stavila na kočiju, i preko snježnih šuma prevalili su put od obala Neve sve do Finske. Zlatnim prstenom platila je cariniku izlaz iz Rusije, u koju se njih dvije više nikada neće vratiti. Anna je odrastala na Azurnoj obali, utočištu bijele Rusije. Kao djevojka, svirala je gitaru u klubovima i plesala u baletu Djagiljeva. Prilikom Njemačke invazije doputovala je preko Lisabona do Londona. Tu je za vrijeme bombardiranja pomagala Crvenom križu i skupljala tijela i krhotine razorenih domova. U Londonu se tada na čajankama u stanovima s prozorima zakucanim daskama, s parketom od mahagonija, prvoklasno lakiranim bez obzira na ratna oštećenja, rađala glazba slobodnog svijeta i slušao se radio BBC, u sobama s vitičastim zidovima zelenim poput kaputića lovačkih pasa u Surreyu, postojanim poput čaja u šalici kraljevskih lovaca na lisice, koji u tišini čekaju da se digne jutarnja magla.

Poslužujući čaj bučnoj delegaciji Francuskog pokreta otpora, Anna je slušala vijesti o borbi Ruskih partizana i Nacista kod Smolenska i prvo komponirala kao zvižduk, a potom kao melodiju na svojoj gitari, pjesmu koja će izvedena na francuskom kao La Complaint du partizan postati himna Francuskog i nekih drugih pokreta otpora u Europi.

Poslije rata Anna je opet putovala: i u Argentinu, Ameriku, Aljasku.

Proputovala je svijet i na kraju umrla na Aljasci, i to u Palmeru, gdje žene možeš na prste izbrojati i gdje drvosječama raste brada iz nosa i ušiju, i kada se spuste iz šume do šanka prvog bara, zabiju sjekiru u pult tražeći jednu cijelu bocu viskija, i ništa drugo, samo ono što im pripada, ipak su to ponosni ljudi.

Aljaska je najbliže domovini što je mogla dobiti.

Umrijeti tu blizu u pravoslavnoj crkvi, potkopanoj snijegom istog mirisa poput onog iz njenog djetinjstva, predati se otvorenim prostorima poput onih u šumama domovine, gdje zvijezde stoje toliko blizu kao da nas režu u prsa, Anni je bilo poput povratka u kolijevku života.

 

II

„Prijatelju, čuješ li nad našim ravnicama crni let gavrana?“

 

Cijelu noć vjetar je tumbao oblake tresao drveće i bjesnio širokim zamasima iznad groblja u Palmeru gdje počiva Anna Marly koja stoji – sada leži, iza jedne himne otpora u Drugom svjetskom ratu.

Bistri planinski zrak dar je vida na daleko prema zaljevu Cook, gdje šuma je duhova, stvorena potresom na veliki petak 1964., kada je dobar komad zemlje uronio u ponor. Drveće je bilo pokošeno bujicom slane vode, a sol se primila ogoljelih ostataka stabala, i balzamirala ih za vječnost.

Dobro je imati dar vida i oprostiti onima koji su joj ubili oca, kako im je i Anna oprostila. Čak i da je Isus bio samo lovac na skakavce u pustinji (što nije,) njegove riječi iz Mateja 7:2, kojom mjerom mjeriš, mjerit će ti se, vječne su i za Annu Marly i njene u mraz zaogrnute crne šume Rusije i Finske, gdje se zrake sunca lome sve do Aljaske noseći i sav žamor s obale rijeke Neve, kotliće za kavu, začarane dimnjake i ritam pločnika Mandeljštamovog grada. Čuje se i topot brzog stepskog konja Tome Dundića, koji u šumu duhova stiže kao jedini sa ovih prostora upisan u Rusku Enciklopediju heroja Crvene Armije. Tu su negdje i od svih vlasti zaboravljeni zatočenici Petropavlovske utvrde-tamnice u Sankt Petersburgu, koji predvođeni carevim rođakom, glasovitim anarhistom Kropotkinom, planiraju još jedan u nizu bjegova, a pomažu im slijepi violinisti, djevojka sa satom duplog dna i pilicom za rešetke skrivenoj u mirisnoj rukavici, šareni kišobrani kao signalne zastave, Mandžurijski majmuni na lancu, kočijaši s povezom na oku, i neizostavni, lukavi gostioničari Petrogradski…

Kao da ih vidim ovdje u šumi duhova, nagrnuli su poput odjeka u njenu čast na groblju Pioneer pod Lijenom planinom, slili se zajedno s Annom Marly kao pusta potvrda bezgraničnog u zemlji Inuita, u Aljasci, zemlji Sibirskih eskima, koju je ruski car Nikolaj prodao SAD-u za tričavih 5000 dolara.

 

(„Prijatelju, čuješ li nad našim ravnicama crni let gavrana,“ riječi su Anne Marly iz „Himne partizana“, pjesme osmišljene izvorno na ruskom, kasnije prevedene i za francuske i talijanske pripadnike pokreta otpora, neovisno jesu li bili kršćani, anarhisti ili komunisti, ili samo slučajni prolaznici dobre volje, a jedna od njenih pjesama oživjeti će i u izvedbi Leonarda Cohena, pod nazivom „Partisan Song“.)