Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

PUT SLONOVA

 

Kada je potpuna tama i nema zvijezda, rekao je vozač, nema druge nego koristiti ove američke IC naočale, koje su bile polupane i prije nego sam ih dobio, da ne misliš da sam ih ja slomio.

I stvarno, gledajući infra-crveno, učinilo mi se zbog gustoće zraka kao da vozimo ispod mora, iako je more bilo daleko više stotina kilometara. Parkirani automobili postali su stijene, a ruševine kuća grebeni. Semafori su postali duplje gdje se skrivaju murine, i naročito opake morske nemani, a stupovi, oni su stršali kao drvored crnih koralja. Pokidani strujni kablovi njihali su se kao buseni algi.

Iz crne rijeke virio je nekih pet metara u visinu trokutasti, betonski ugao, otkrhnuti vrh neke od srušenih zgrada uz obalu. Uz malo dobre volje moglo se taj monument ljudske civilizacije zamijeniti za osmatračnicu Nautilusa, grada podmornice kapetana Nemoa.

Ali ako je potpuna tama, rekao sam dok smo klizili ulicama Mostara pod opsadom vojske JNA, infra-crvene naočale ili dalekozor mogu ti naštetiti pri vožnji. Zbog drva ne vidiš šumu. Vidiš samo ono što je na dohvat, ne vidiš ispred u dubinu, ili na daljinu, nema dimenzija.

Da, složio se vozač, od drva ne vidiš šumu, tako je to. Gubi se osjećaj na ono što je ispred tebe. Ali ovdje, naročito na ulicama uz rijeku, nema druge, nego voziti noću. Da nas sada pogodi granata, ostali bi ležati u jarku uz cestu, nitko ne bi došao po nas prije slijedećeg mraka. Ovi ljudi po koje idemo, poginuli su prije tri dana, a još nismo uspjeli izvući njihova tijela. Eto, ne možemo dalje s kombijem, izlazimo na ovom trgu, dalje ćemo pješke. Nikada ne bi rekao, kada sam osamdesetih gledao na televiziji slike srušenog Bejruta, da će moj grad izgledati još gore. Ima ih trojica. Pogođeni su raketom sa vrha brda. Trenutna smrt. Nisu imali vremena predomisliti se, ni zažaliti za nečim. Razbacani su po rubovima kratera. Vaše je da nam osigurate nesmetano izvlačenje tijela.

Koliko vas ima?

Trinaest. Ali petorica smo sada ovdje, rekao sam. S nama je i onaj čovjek što stoji kod ove srušene kuće na uglu, ako ga vidiš. Stigao je ranije pogledati što se zbiva.

Ne vidim nikoga, odvratio je. Pazi, linija vojske JNA je sada odmah tu iza prvog reda kuća. Ovdje se razdvajamo. Neće nas odmah vidjeti, ali mogu otvoriti vatru ako nas čuju. Na ovoj sjevernoj strani su straže. Oni postavljaju zasjede jer znaju da se vraćamo po mrtve, tako da će vjerojatno krenuti za nama. Puzat ćemo, i računajte da ćemo se pojaviti kod našeg kamiona negdje za dva sata. Kombi ostaje vama. Ovuda, gledajte, taj prolaz smo zvali Put slonova, kada smo se ovdje igrali u djetinjstvu. Dolazi nas samo sedam da prenesemo mrtve, i neće biti lako. Uvijek nas je premalo. Bio sam i u ratu u Hrvatskoj, i znam da nas je uvijek bilo premalo, to je sve što ja znam. To je to, prokletstvo brojeva. Evo dolaze mi ljudi, sretno!

Prokletstvo brojeva, rekao je. Svaki se čovjek računa. Nikada se nismo vidjeli po dnevnom svjetlu i čovjek nam vjeruje da ćemo mu čuvati odstupnicu, i mi vjerujemo njemu kada pokazuje prolaz kojim će proći potjera za njima. Bratstvo ljudi. Bratstvo onih za koje se uvijek govori da ih je premalo, iako ih je ponekad i previše. Kada idemo spašavati mrtve, to je onda bratstvo mrtvih i živih.

Ali kada se među mrtvima osjećaš ugodno, to je znak da se tlo izmaklo pod nogama, i da nitko više ne zna gdje smo zaboravili ključeve za povratak u stari svijet.

 

* * *

U budućnosti, zbog plutonija, ultraljubičastih zraka i pucanja ozonskih opni, danja svjetlost će nam postati neprijatelj. Snijeg će postati crn, od svih sila umjetnih čestica koje smo proizveli u svojim laboratorijima. Nakon što gradovi budu srušeni u ratovima, nećemo se preseliti na Mars, kako pričaju u NASI, nego pod zemlju.

Iz podzemnih stijena rađat će se iskra novog života. Kao kada u pustoši Velebita iz kamenih stijena raste drvo i stoljećima odolijeva snijegu i vjetru. Savija se i prilagođava suroj klimi, ali opstaje.

Kako onda ne bi i čovjek, biće koje je usavršilo prilagodbu.

Tamo dolje, na samom izvoru vode, slušajući kapi kao putuju kamenim usjecima, naučit ćemo cijeniti život.

Kada zatrujemo nebo preko svake mjere, gradit će se neboderi duboko pod zemlju i hodat ćemo ulicama s infra-crvenim naočalama. Razvit ćemo svu silu kodova i signala za snalaženje. Nedostatak svjetla možda će nam pomoći da bolje razvijemo čulo razumijevanja drugog.

Svi u ratu imamo svojih uzleta i padova, i nikada ne možemo biti sigurni kako ćemo se ponijeti u sudbonosnom trenu, ali taj nepoznati vjeruje da će sve biti dobro, da mora biti dobro. Njegovo uvjerenje je toliko jako da ga ništa ne može uzdrmati, čak ni da se dokaže suprotno.

Svoj je život povjerio nama nepoznatima, i tko sam bio ja, da mu proturječim.