Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

MI ZALEĐENI

Hodam sa psom pored zavoda za sudsku medicinu i
patologiju i vidim sve stvari ogoljele
nimalo transcendentalne.

Vonj spaljenih materijala
poput omare okružuje prazno parkiralište.

Iza prozora stolovi su kameni za obdukcije
a u podrumu nepropusne vreće s tijelima
crne, onih koji su nekada bili.

Čak i naš pas bježi, iako ne zna zašto.

Kakvo je ovo strašno mjesto, pita me kći
gdje smo?

Gdje s mrtvima
mučimo se kroz život
ovjesimo ih na nebo pa padaju
stavimo ih ispod zemlje pa ustaju
nigdje im naći mjesta.

Par minuta daleko od zavoda
za sudsku medicinu i patologiju
kao da se ništa ne zbiva
sivo nebo postaje plavo
teniske loptice traže rekete
ili se od njih skrivaju među drvećem
i liječnici i sestre skupljeni oko bazena
Wellness i SPA teretana, u bolnici
ostaju samo dežurni.

Svi su organizirani po klubovima kao po odjelima
jedrenje, plivanje, veslanje, tenis, mali nogomet
skokovi, sunce, vodeni zrak i led, neizbježni
led.

Neke smo mrtve stavili u led
kako bi dočekali napredak medicine
i vratili se u punoj formi
no prošlo je puno vremena
i zaboravili smo gdje su.