Pobuna obješenih | Tomica Bajsić

GAŠPAR NOĆNIK

Neka netko drugi objasni tko je bio Gašpar noćnik ta strašna figura iz bezdana, opara iz bakroidne plijesni vinskih podruma, gdje je umjetna svjetlost jedina moguća. Ne želim pročitati poemu koja se tako zove niti saznati tko je bio njen autor ni kojem dobu on pripada: Francuska, u redu, no prije ili poslije ovoga ili onoga nije mi važno, neka samo nestane s polica biblioteka ako ga još gdjegod hvata prašina i izjedaju crvi. Imao je fantastične vizije, u redu, mnogi ih proroci imaju. Baudelaire mu je dao tijelo, a Maurice Ravel uglazbio ga je u skliske note, bilo je to prije sto godina. Ne izvlačite ga iz skladišta zaboravljenih želja ili iz besparice sitnih noćnih sati zaboravite ga zbog budućih generacija. Ja sam ga nažalost upoznao ne knjigu, ni poemu, ni autora već samog crnog Gašpara. Gašpar noćnik kao osoba koje više nema to me zanima. Ne spominjite Gašpara nikome on pripada ljudima čije su osobne karte samo privid razvodnjeni papir neplaćenih računa gdje plava tinta pleše svoj mehanički ples na stolu gostionice. Iako ga nisam čitao znam da pod njegovim svjetlom sve čaše i boce izdužene su sjene Modiglianijevih djeva. Stolice su naslagane kao Apollinaireovi kaligrami a slane srdele poslužuju se u terpentinu i razglaba se u nedogled što je bolje, guščje pero ili akvatinta. Prazna platna tu se izvlače poput putnih mapa hodočasnika. Razumjeti Gašpara noćnika znači uvidjeti da svi višedimenzionalni rezovi i fenomeni kubističkih slika predstavljaju nizove podsuknji dama od zabave, zaustavljenih u pijanom letu. Pogledajte sve te polucilindre, šešire i štapove od žicom armiranog stakla kako u zoru ulaze u kočiju koju vodi starac u dugačkom kaputu ili u pelerini s crnim povezom preko jednog oka. Papiga na njegovu ramenu kljucnula mu je oko ali on se nje ne odriče, jer nenadane ozljede i bolesti pečat su izvorne umjetnosti. Kotači pričvršćeni željeznim ringovima vrte se bolje reći rotiraju kamenim ulicama, tu i tamo frcaju iskre dok na horizontu prugasti dimnjaci urezuju se u nebo: tako je nastao talijanski futurizam. Impresionizam je nastao poslijepodne u dokolici, uz čašu dobrog vina nanesen prahom koji vjetar primi od breza i lipa. Ekspresionizam je već dublje zagrebao u pilovinu barova frekventno pohođenih od Gašpara i ljudi njegova kova. Nadrealizam je u svađi ujedinio nepomirljive ljude a Dadaizam je u potpunosti ignorirao opipljivi svijet van domene Gašpara noćnika. Fovisti i njihove jarke boje krik su bunta pojedinca kada se za njim zatvore vrata bolnice za uznemirene osobe a juriš crvene konjice Kazimira Maljeviča naslikan je protočno kao iz bačve mladog crvenog vina, što je isto trag Gašpara noćnika. Gauguin je zbog njega pobjegao na Tahiti gdje je mjesečario u svojim drvenim cokulama i nije dao poštenim ljudima spavati. Na ekspres telegrame vjerovnika iz Pariza odgovorio bi na njima nerazumljivom polinežanskom jeziku kako prvi ljudi kojima on sada pripada, nisu poznavali lihvarske ugovore. Marc Chagall je posijedio od brige zbog Gašpara njegovi su likovi lebdjeli nad platnom a horizonti široke Ruske zime završili bi naglo u ljubičastoj i mutno zelenoj poput flaše, a počeo je i škrtariti pa su mu slike postajale sve suženije, sve manje i manje likova: od tri životinje ostala bi jedna kuću bi cijelu zgurao u jedan prozor, a od crkve ostao bi samo toranj. Delauneyeve slike svjetla koje se probija kroz žaluzine pogled su kroz rebra ljudskog tijela izmorenog svime što mu se stavlja na teret. Gašpar noćnik kao i život umjetnosti nastale pod njegovim plaštom pripada jednom smjelom komadiću sinkroniziranog vremena koje se ne može ponoviti. Sve te umjetnike različitih vizija… tko ih je osim Gašpara mogao ujediniti? Ne znam ni tko ga je napisao, nisam ga ni čitao ali Gašpar noćnik je ono što je John Barleycorn bio Jacku Londonu, a prozvao ga je i Apollinaire svojom zbirkom pjesama ALKOHOL.