Lunule | Andrijana Kos Lajtman

KUĆA I KUĆA

gledam ih
i čudim se:
ona što se činila manjom
sada je veća
a veća odjednom postala manja

dvije bijele djevojčice
lukom
kao mašnom
u sredini spojene;
žene na uzvisini
oslijepile od mora

jedna kraj druge
i jedna uz drugu,
a svaka traži drugi val na pučini,
i svojim okom trepće,
i iz svog korijena niče,
i drugom maramom
tjeme zaklanja,
i neku drugu
upornu
haljinu oblači:
a obje bijele kao krilo
što razmahuje dan

sanjaju li isti uzburkani san,
sanjaju li
jedna drugu,
ili možda baš ovako
naopako:
sjena što prvoj daruje podne,
drugu upisuje u noć?

desna:
kocka spokoja,
mudro dostojanstvo,
topla
okamenjena
utjeha

lijeva:
nedovršena igra,
rasplesan projekt budućih ljeta,
balkona što se sami
preko svog pogleda
naginju

dvije kuće na uzvisini
s pogledom na more:
i neki drugi nemir u kosi,
i neka druga briga u kamenu,
i godine,
i vjetar

samo ponekad
u bljesku između dva krova,
dva mora,
i trena,
njihove se ruke
dodirnu
…………….
se do-dirnu

a tada se pitam
kao u odgrisku sna:
jesu li ovo kuće
ili kuća i kuća?

i tako
i dalje
i baš
………….
kuća i kuća,
žena i prozor,
i slutnja:
inter pares

……………..
ta ista naranča u očima