Lunule | Andrijana Kos Lajtman

NEKOLIKO

R. Marinković: Traktat o ruci

u hipu
prislanjam papir
na koricu
na tvrdu prazninu
i pišem
i pišem
jer zatrčale se tako odjednom
da imam osjećaj
da će me na komadiće
rasperjiti
i prosuti s vrha zgrade:
u njihova topla popodneva
u ručkove
u dječje pjesmice
u tepanja
u milovanja rutine
u lastin niski let

imam osjećaj
da će se rascvasti
sve dozrele riječi
iskliznuti sva značenja
oljepotnuti u ništa
da će
dok još nisam
uzrnjena
dok još nisam
kao šipak
prepunjena sobom
kako pišeš
pitala me danas D.
i premda mrzim
takve razgovore
stadoh govoriti
o vjetru misli i brzini ruke
i sporosti tipki
i u isti mah
sjetih se Ranka
i u isti mah
osjetih se
poniženom
/da, baš kao da me čitaš
u tom trenu/

tvoje su oči
jutros
bile tople
pa me i sad griju po rukama
griju na stranici
kao dva sasvim mala
sunca
u papiru
u beskonačnom
razmaku
slova

zar sam lagala
kad sam rekla
da su mi forme
sada kraće
zar sam lagala
ili sam to samo ja
opet
duža
ja
tuđa

stat ću
zbog tebe
zbog
jer imam još nekoliko života
još nekoliko
znam