Lunule | Andrijana Kos Lajtman

NETKO U BIJELOM PREGIBU

koji te čuje kad ne govoriš
koji te misli kad si zabravljen u snu
koji prepoznaje jezik
na kojem gledaš
u zjenicu svijeta ujutro

taj prst
čuvar sa srcem koje ne zastajkuje
je li samo rep vjetra
što propuhuje kroz gnijezdo ose
i lepeće u praznoj sredini:
u krilocjepu dvostrukog sna

reći ćeš
zaleđena vječnost
reći ćeš
stijena
utaban put

potvrđujem
s mislima na stazu od soli
i sjećanjem na obraz izbrazdan šutnjom
potvrđujem
bez stiha

plava kao šuma
i utihnuta kao tmina
pošutnjujem