Lunule | Andrijana Kos Lajtman

NIJE

strah je samo pojam
i ne vidiš mu oči
a kiša pada kroz poklopac dana
u malu drhtavu dubinu
uzbibanu
pada i šuti
i šuti
i bojim se jutra
kada ću ostati bez riječi
bez struja, svjetla i prozora
bez trotočja raskriljenih

ali ti, znam,
voliš tu kišinu tišinu

strah je samo pojam
kosa mu duga
a ruke kao valovlje
i je li ova pjesma o ženi
je li
o ženi
pa se čudi mom niječnom odgovoru
dok joj se mladost
prosipa niz leđa

od rukine sjene na zidu
/labudice tamne probuđene/
do razlijeva njenih boja
po mojim prozirnim
staklenim
ramenima
niknuo je jedan most
usnuo je grad

strah je samo pojam
tišina okamenjena
ošutnjena
a prostor samo glazba
koja svira
kad se vjeđe i misli poklope
kad se poklope
……………
kad bojim se sna
u kojem ću ostati bez riječi
neprobuđena

ova pjesma
nije o ženi

ova
pjesma
nije