Lunule | Andrijana Kos Lajtman

OBLICI

budi spokojna
to je samo život
normalan život
uobičajen poredak stvari
i ova oblost mora
koju želiš
uliti u srce
da zaklopoće tu i tamo
ubrza disanje
nekim danima bez oblika
koji su ispred
uvijek ispred.
i ovo kamenje
kojemu se diviš
samo je tiha slikarija
rezbarija
u arabeski dolazaka i odlazaka
neparnih susreta
koji traju
uporni
tako luparasto
ustrajni.
a ignorirala bi ih rado
ostrugala
svojim vrtložastim satima
počesto
ali ne ide
ipak ne ide
kad ne ide.
pjenušaš svoj rub
svoj bezbojan
proziran rub
koji je kao i sve drugo
što te čini
ništa posebno
ni drugačije
ali ga ipak u čipku pretvaraš
i sebe pretvaraš
ništa
tako vješto oplemenjuješ
uporno.
pišeš
da izmjeriš trajanje
vrijeme odmora i neodmora
zelenu vodu prijateljstva
sa svim stvarima
koje te dotiču.
nešto šuška za leđima
i okrećeš glavu
uvijek
iako znaš
da ti ta zmija-grana
grana-zmija
ništa zapravo ne može
ništa:
njezin je siktaj
u tvojoj šutnji već uhvaćen
u tvojoj olovci
zarobljen

i kamenje se ljeska ponekad
uz naše korake položeno
još u danima svoje mladosti:
jer i klokot je samo tišina
crni povez
na očima protočnosti.
neka kažeš
neka
na rubu se
obala izdubljuje
na rubu se
obljubljuje
s onim što možda
i nije birala
živost je
priskrbila
ljepotu je
rodila
iz dodira
prije nego se u šupljinu
u škrapu
predala