Lunule | Andrijana Kos Lajtman

ZVONO

Volim suze samo kada je tuga
veća od poimanja.
Adriana Lunardi: Clarice

nakon što oprezno
niknem pitanje
/jedno od onih
koje se prvo
grlom oguli/
tvoj odgovor pogađa
baš kao da i nije bio očekivan:
mali loptasti nož

i bakrim u sebi:
zvono
zvono
zvono
…………
kao drevnina smjerna,
čvrsta kao križ,
ne možeš mi ništa
jer baš
……….
zvono
zvono
zvono

osjećam,
zvuk sam upisan u sliku
između dva lica,
između moje i tvoje sebe:
zarez na rubu jutra
sve ono što netočno slutiš
u nemoći da se približiš niti
kojom te privezujem –
tankoj patnji razumijevanja

i ne mogu podnijeti simbole
ali ni pogled okom u oko:
i sve je sklisko,
i lakoća,
i podsmijeh,
i efekt srebrne vode

volim suze
samo kad je razum
obezrječen:
kad je svako pitanje
sitna ljekovita ameba
koju polažemo
na svoj crni dlan
od sutra

a tamo već čeka
jedan stol
i čaša
i olinjao račun
u bezdanu