Lunule | Andrijana Kos Lajtman

SAMO ONDA KADA JE SVJETLO

sva sam jutarnja
to znaš
ali samo onda kada je svjetlo
ono je nedovršeno
kao i ja
žuto
i krajnje
i nikad
izrečeno
dokraja

ne želim pisati
o sreći
tuzi
ili
prolaznosti

jednom:
iz nastambe pauka
pa da vidimo
koliko će ti let biti dug
i kojom će te bojom
pijesak izmrviti

znam
ni zrak nije uvijek zrak
ponekad je staklo
asfalt
papir
ali barem ljudi
ima svugdje
barem ljudi
i valova

začuđuju neka preklapanja
neke strah-čežnje
riječi-šutnje
doista
samo je glad
(misli i kože)
bila tvarna
ostala
naša
stvarna
oduvijek